Srijeda, Siječanj 18, 2017

Afrika i braća SeljanNacrt za špijunski roman o Seljanima ili pogled na istraživače kao svjetske «igrače».

Zašto je baš Etiopija privukla Seljane, i to toliko da su jednostavno otpješačili iz roditeljskog doma i svojeg voljenog Karlovca? Je li tu moglo postojati još nešto, osim gole činjenice da Etiopija, Abesinija toga doba jest bila jedina slobodna domorodačka afrička zemlja?

Da se odmah razumijemo: treba jako dobro u budućnosti dokumentirati ovu napola špijunsku priču. Danas su i ruski arhivi puno dostupniji nego što je to bio slučaj u vrijeme SSSR-a. To otvara mogućnosti budućim istraživačima da razobliče ono što do sada poznata literatura ukazuje.

Ovo su samo smjernice, neki vrlo mogući razvoji događaja. Jedr, priznajmo to konačno, ne govorimo o svijetu u kojem lete leptirići,a Mirko i Stjepan su zanesenjaci folklornih plesova domorodaca. I tada i danas radilo se na ozbiljnim projektima koji su donosili razvitak i novac svojim protagonistima.

Piše: Mladen Postružnik

Danas znamo da je neposredno prije odlaska u Afriku, Mirko Seljan živio i radio u današnjem Sankt Peterburgu u Rusiji. U to je vrijeme Rusija bila kolonijalna sila, doduše ne poput Engleske ili ostalih zemalja zapada, ali sa vrlo definiranim interesima u svijetu. Razlika je bila i u tome što Rusi nisu sudjelovali u klasičnoj kolonizaciji i trgovini robljem, već su svoje ciljeve ostvarivali političkim sredstvima.

Velikom je carstvu nedostajalo samo jedno: neometan pristup na topla mora. I iz Crnog Mora i sa Baltika to nije bilo moguće, zato su se okrenuli u dva smjera: suzbijanju rasta Japana na Dalekome istoku te otvorenijoj i aktivnijoj politici u Perzijskom zaljevu i na rogu Afrike. A na tom rogu Afrike isticala se jedna zemlja koja je neobično zanimala Ruse: Etiopija.

Bilo je to iz dva temeljna razloga: jer su Etiopljani mahom bili Kopti, pripadnici izvornog kršćanstva koje je bilo blisko pravoslavlju. I zato jer je Etiopija imala snagu da ostane neovisna. Klimatske karakteristike i prirodni izvori bili su daljnji motivi zbog kojih je carski ruski dvor imao neobično snažne osjećaje prema ovoj afričkoj carevini.

Posljednjih godina 19. stoljeća ruska je misija pri dvoru cara Menelika bila vrlo brojna i snažna, imala je velik utjecaj i hranila je veze Rusije i Etiopije na poseban način. Rusi su se istakli kao vojni instruktori, istraživači, savjetnici i humanitarci. Sve se to, uz veze po vjeri, jako dopadalo Meneliku, a posebice činjenica što mu ruski prijatelji nisu izravno narušavali neovisnost. Naprotiv, jačali su ju.

Devedesetih godina 19. stoljeća Menelik II je u Sankt Peterburg poslao diplomatsku misiju, iako mu je to branio nametnuti ugovor s Talijanima. Ta je misija uključivala pričeve Damta i Belyakia, generala Genemiera i biskupa Harara Gebre Xavia. I sve zahvaljujući prijateljstvu sa misterioznim Nikolajem Stepanovičem Leontijevim, za kojega mnogi tvrde da je bio špijun ruskoga cara. Ta je misija primljena toliko prijateljski u carskoj Rusiji, da joj je neprekidno pristizalo cvijeće i pisma podrške od građana Sankt Peterburga.

Misija

 

Diplomatska misija cara Menelika II u St. Peterburgu

Svjedok toga vremena je ruski istraživač i pisac Aleksandar Bulatovič, koji je prije dolaska Seljana na ovaj prostor, poduzeo dvije velike ekspedicije i napisao dva vrijedna putopisna djela koja svakako zaslužuju prijevod na hrvatski jezik. I koji je bio čovjek Leontijeva.

Prva ekspedicija imala je za cilj rijeku Baro na zapadu Etiopije, prema tadašnjim međama carstva sa Sudanom. Nakon ekspedicije, 1897. je nastala knjiga «Od Entota do rijeke Baro» (Entoto je brdo ponad Addis Ababe). O tome Bulatovič piše:

«Ova je knjiga zapravo dnevnik moje druge ekspedicije u unutrašnjost Afrike. Prvi sam pothvat poduzeo kao pripadnik medicinskog odjela ruskoga Crvenoga Križa, upućen na poprište talijansko-abesinskog ratišta iz 1896. Krajem te godine, 1896., odjeljenje je vraćeno u Rusiju, a ja sam poduzeo samostalnu ekspediciju u zapadne dijelove Etiopije. Tada sam dosegao zapadnu abesinsku granicu, te sam prešao rijeku Baro, do tada neistraženu od nas Europljana.

Vraćajući se, posjetio sam donji dio rijeke Didessa, dolinu Plavoga Nila, i u prvim sam se danima svibnja 1897. vratio u Rusiju. U prosincu 1897. Njegovo je Carsko Veličanstvo odlučilo poduzeti izravne odnose sa Abesinijom, pa je tako upućena diplomatska misija pod vodstvom Petra Mihailoviča Vlasova. Visoki je predstavnik bio praćen od supruge i sljedećih članova izaslanstva:

-         tajnik misije Orlov,

-         moja malenkost kao vođa husara iz osiguranja Vlasova,

-         pukovnici Carskog pješaštva Kohovski i Davidov,

-         pukovnik kraljevske konjice Čertkov,

-         zapovjednik pratnje, ataman Krasnov,

-         te 21 čovjek iz pratnje (mahom Kozaci).

Bili su tu još predstavnici ministarstva rata general Artamonov i pukovnik Arnoldi, te medicinsko osoblje predvođeno državnim savjetnicima Lebedinskijem i Brovcinom.»

Bulatovič dalje navodi da je visoko izaslanstvo napustilo St. Peterburg krajem studenoga 1897. te je u veljači 1898. stiglo u Addis Ababu. Kako bi se dvoru Menelika II dojavilo o dolasku misije, za kontakt je određen upravo Bulatovič, zbog poznavanja abesinskog (amharskog) jezika. On je pošao ranije, te je već 5. listopada 1897. bio u Etiopiji. U očekivanju ostatka ekipe, priključio se Menelikovoj ekspediciji koja je imala zadatak anektirati južna područja oko Rudolfova jezera (Turkana).

Tu je ekspediciju opisao u drugoj knjizi «S armijama kralja Menelika». Put ih je vodio na jugozapad zemlje, do rijeke Omo, niz koju su sišli do Rudolfova jezera. Bulatovič je bio prvi Europljanin u tim krajevima koji su neposredno prije toga bili poprište sukoba Abesinaca i neovisnih plemena roda Galla. Bistro je zamijetio da su ti sukobi, a ne nepristupačnost terena ili nedostatak volje razlog za to. No, Abesinci su pobijedili i proširili carstvo daleko na jug. Zanimljivo, pri polasku mu je Menelik II naredio da ne prelazi granice njegova carstva. Bilo je to iz praktičnoga razloga – Menelik II je kao iskusan državnik znao da zbog istraživanja ili izviđanja ne treba izazivati susjede.

Put ga je vodio prema dolini rijeke Gibye, pritoke Oma, putem kojim je i prije išao. Probivši se do Oma, on je pošao niz tu veliku rijeku sve do Rudolfova jezera. Njegovi opisi plemena i običaja zauzimaju veći dio druge knjige i sasvim su usporedivi sa svime što su radila braća Seljan koju godinu kasnije.

Povratkom u Addis Ababu, u lipnju 1898., nakon osam mjeseci istraživanja, Bulatovič je bio nagrađen zlatnim štitom koji se davao samo u rijetkim prigodama. Poslije njegova odlaska prema Rusiji, što je uslijedilo samo tjedan dana nakon završene ekspedicije, car Menelik II je u južne provincije poslao vojsku od 15.000 ljudi, te uspostavio niz garnizona. Bulatovič na kraju knjige tvrdi da abesinska vojska ne samo da je ravna bilo kojoj europskoj, već se ističe inteligencijom vojnika koji naizgled kaotično, ali vrlo učinkovito izvršavaju misije u borbi. Rat je za Abesinca svakodnevna stvar – zaključuje ruski istraživač.

I pobjeda nad Talijanima iz 1896. godine svjedočila je o tome, kasnije herojstvo Etiopljana u ratu protiv Mussolinijeve imperijalne armije potvrdilo je sve to. A u našim modernim danima, sada kada su relativno nedavno Etiopljani u svega par dana zauzeli Somaliju (gdje su vojnici SAD-a istjerani u trenu) – zna se da je Etiopija iako siromašna, jedna od najjačih država u tom dijelu svijeta.

Opstanak Etiopije spriječio je kolonijalne planove Francuza i Engleza, slomio je talijanske pretenzije i osigurao je neovisnost do naših dana. No, politička se igra u vrijeme Seljana (1900.-1903.) još uvijek žestoko vodila. Ako je nekome još nepoznato zašto su Seljani naglo napustili Etiopiju recimo: dobili su zadatak uz pomoć Francuza naoružati Bure koji su u Africi ratovali s Englezima. Bila je to stara igra Menelika II – zavadi svoje neprijatelje. Englezi su, stacionirani u Keniji i Sudanu (južno i zapadno od Etiopije) punih ruku posla s Burima zaboravljali na pretenzije prema Etiopiji i stvaranju britanskog posjeda od Sredozemlja do Južne Afrike. Francuzi su pak, stacionirani u Djiboutiju, te Kamerunu i Kongu (gdje bijahu i Belgijanci) – predstavljali manju opasnost. Oni nisu mogli ostvariti tu afričku «vertikalu».

I Rusija je podržala, ako ne i inicirala tu «igru», a postoje indicije da je sve to i financirala. Kome povjeriti sanduke zlata i kontakt s Francuzima? Naravno, Seljanima koji nisu Rusi i čiji trag ne navodi na pomisao da upravo Rusija financira protubritanske pokrete u Africi. Osim toga, Seljani su svoj status najvjerojatnije postigli zbog povjerenja Leontijeva koji je u to vrijeme otišao natrag u Rusiju.

Seljani su se nesumnjivo, kao pouzdanici i ruskog i etiopskoga cara, zatekli u svjetskoj špijunsko-političkoj igri u kojoj su nažalost izgorjeli. Naime, dok su pripremali put u Pariz, burski je rat okončan, a Rusi su se povukli. Seljani su došli na metu Engleza koji im nikada nisu oprostili njihovu djelatnost protiv rastućeg Imperija. Zato i nije čudno što su se opredijelili za nastavak rada u Južnoj Americi, bivšim zemljama portugalske i španjolske krune, tada već odavno neovisnim demokracijama (Brazil, Čile, Peru). Moglo bi se to nazvati i bijegom pred britanskim Commonwealthom, u kojem su bili obilježeni. Isto tako, Menelik II nije bio zadovoljan propašću plana, a Seljani su ionako obavili posao na jugu. Alternativa je bila: tavoriti na dvoru ili otići. Mirko je izabrao ovo drugo.

Na temelju prilika koje iznosi Bulatovič, ali i iz životopisa Seljana, moglo bi se zaključiti i ovo: u Afriku nisu pošli kao dva romantična pustolova, već inspirirani nekim kontaktima u Rusiji, tom St. Peterburgu koji je bio prijestolnica, iz koje je i samo dvije godine prije pošla Carska misija. I u kojoj je bila jaka etiopska misija. Svojim obrazovanjem i iskustvom uklapali su se potpuno u ruske planove, a podsjećam da su sami zapisali kako su se u Etiopiji predstavljali kao «Moskov i akim» - dakle, Rus i liječnik. I Bulatovič je bio Rus i liječnik. Postoji čak i mogućnost da su se Mirko Seljan i Aleksandar Bulatovič poznavali, dok su Leontijeva nesumnjivo dobro znali.

Ponovimo: u Etiopiji su braća Seljan dobili točno što su htjeli; sa dosadnog Menelikova dvora pošli su na jug, kao guverneri novih provincija, stečenih samo dvije godine ranije. To je područje imalo oko 50.000 četvornih kilometara, i iako je bilo osvojeno, trebalo ga je kartografirati. Doslovce – nacrtati granicu.

Inženjerskim znanjem (geodeti) – braća Seljan bili su odlični za ovu namjenu, ali duboko sumnjam da se sve to zbilo spontano. Naprotiv, nakon pomnog čitanja dviju knjiga Bulatoviča, uvjeren sam da je afrička misija Seljana bila pomno planirana i tajno ugovorena. Štoviše, i Seljani su priznali kako su na dvoru bili podržani od ruskih izaslanika koji su tu boravili, pa i da su imali velike preporuke prema caru.

Dok je Bulatovič stupao bespućima Afrike, Mirko Seljan je 1898. pješačio od Petrograda (St. Peterburga) do Pariza. Stekao je naslov «Champion of Globetrotter». Koja medijska farsa, pa bio je to odličan trening za čovjeka koji je (vjerojatno) već znao za povjerenu mu buduću misiju i njezine potrebe. Bila je to priprema dok se čekao Bulatovičev povratak iz Afrike i konačan dogovor prije polaska Seljana u Afriku. Bulatovič je «probio led» za braću Seljan.

Zašto onda Seljani nigdje ne spominju te okolnosti? A zašto i bi; pisali su za domaću, hrvatsku uporabu, gdje im je bilo probitačnije predstaviti se uspješnim mladim avanturistima, etnolozima i istraživačima, nego službenicima ruskog carskog dvora u (polu)špijunskoj misiji. Nije to bilo nečasno, pa i danas ima takvih stvari...

No, na temelju svega što smo saznali o Seljanima, oni nam otkrivaju i drugu svoju stranu: hrabrih i nemilosrdnih planera i izvršitelja, koji neprekidno traže financijere svojih pothvata i nove ideje kojima bi služili, kako sami rekoše, na granicama civilizacije. To nisu bezbrižni veseljaci sa frulicama i violinama u rukama što jodlaju preko brda i dolina, već nemilosrdni, vojno naobraženi brkati naoružani muževi, ljudi skoro bez privatna života, tvrdi pioniri spremni na sve.

Grof Abai (Leontijev)

 

Ključni ruski čovjek: grof Abai ili Nikolaj Leontijev, špijun i pustolov od formata

U Južnoj Americi na niz su načina potvrdili svoje političke odrednice (opredjeljenje za rusko – francusku koaliciju); plediraju za južnoslavensko jedinstvo koje je odgovaralo Francuskoj, ali i Rusiji, surađuju s američkim, francuskim i španjolskim kompanijama, ali nikako i engleskim, rade na projektima koji osamostaljuju i jačaju južnoameričke države itd.

Kasniji razvoj događaja u svjetskoj politici donio je satisfakciju Seljanima: rusko-francuskoj koaliciji priključuje se Engleska, na zalazu svojeg svjetskog Imperija. Zajedno ratuju protiv carske Njemačke. I to je upravo bio završni rat za kolonije, kulminacija nakon podjele svijeta među velikima. No, Rusija skreće u komunizam i izlazi iz podjele. Stjepan Seljan doživio je da vidi kako se dijele karte za Drugi svjetski rat, ali bio je razočaran svime što se dogodilo, te se izolirao u Brazilu. I on je, poslije Mirkove smrti, uporno izbjegavao zemlje Commonwealtha, primjerice išao je u Guatemalu i Panamu (francuski i američki dominantni interesi), ali ne i u Belize (Britanski Honduras)...

Cijelim zajedničkim radom od 1900. – 1913. Seljani su bili politički i idejno konzistentni, sukladno tadašnjim svjetskim kretanjima. Njihov istraživački rad («U službi Čovječanstva»), nadograđen etnološkim, fotografskim, kartografskim, geodetski i inim djelima nije bio poželjna poza već stvaran sadržaj. Ali, bio je uokviren njihovim jakim svjetonazorom i spremnošću da se u burnom svijetu na razmeđu stoljeća i pred Prvi svjetski rat izabere strana.

U tom svjetlu reći ću za braću Seljan: veliki istraživači, ali i svjetski «igrači».

Sami otkrijte Etiopiju Mirkova vremena !

Pročitajte knjige ruskog pustolova Alexandera Bulatovicha.

Bulatovich

U zipu se na engleskom jeziku nalaze dva samizdat izdanja "With the armies of Menelik II" i "From Entoto to river Baro". Autor opisuje svoje avanture u Etiopiji Mirkova vremena.

ZIP skinite OVDJE