Utorak, Siječanj 24, 2017

Braća Seljan u BraziluMirko Seljan se rodio 5. travnja 1871., a njegov mlađi brat Stjepan 19. kolovoza 1875.

Nakon osnovnog školovanja, braća se bave raznim poslovima, putuju Europom i upijaju u sebe iskustva koja će im dobro doći u kasnijem radu.

Posebno su u to vrijeme ističe Mirkov pothvat, kada je u otprilike 110 dana uspio pješice prijeći put od Petrograda do Pariza. Osvojio je tako 1898. godine naslov "Champion of Globetrotter" i pokazao da će hrabro inicirati i druge pustolovine, istraživanja i putovanja, a na tom će ga putu predano i odano pratiti njegov brat Stjepan.

BRAĆA SELJAN U AFRICI

23. siječnja 1899. Seljani su krenuli u Afriku iz svog rodnog grada Karlovca. Danas se smatra da je na njihovu odluku da krenu u tadašnju Abesiniju utjecao Mirkov boravak u Rusiji, zemlji koja je u to vrijeme nastojala baš u ovome dijelu Afrike osigurati svoj veći utjecaj. Mirko je mogao čuti mnoge priče o otkrićima u toj zemlji željnoj pustolova. Za putovanje je privabio i svoga brata Stjepana - Stevu, koji je također imao putničkih iskustava. Neki izvori spominju da je braću na putovanja ponukao i tada već etablirani istraživač, Požežanin Dragutin Lerman, i to svojim predavanjima i boravkom u Karlovcu.

Bez obzira koja je informacija točnija, Seljani su na prvo svoje interkontinentalno putovanje krenuli dobro pripremljeni i sa izrađenim planom.

 

Mirko Seljan

 Mirko Seljan kao strastveni biciklist. Zapravo, u to se vrijeme ovaj način studijskog fotografiranja smatrao modernim.

Seljani su se kretali smjerom prema Trstu, gdje su došli početkom veljače. Tu se ukrcavaju na brod koji ih prevozi do egipatske luke Aleksandrije. Od tada do 15. ožujka kreću se Egiptom u smjeru Aleksandrija - Damanhur - Tel el Barad - Tanta - Benna el Asl - Kairo. Od Kaira su uz Nil išli u Sudan, sve do Wadi Halfe, pa natrag u Kairo, pa pješke deltom na relaciji Sagasig - Ismailija, te napokon uz Suez do Port Saida. Iz Port Saida su isplovili za Djibouti, preko Djide i do Adena, odakle idu pješice do tjesnaca Bab el Mandeb, te se opet brodom prebacuju u mjesto Obock na afričkome kopnu, u Djiboutiju. U glavni istoimeni grad Francuske Somalije stižu 29. ožujka.

Kako nisu dobili dozvolu francuskih vlasti, preko susjedne Britanske Somalije prebacuju se u Etiopiju i dolaze u Harar 24. travnja. Tu borave do 8. svibnja kod moćnog Rasa Makonena, rođaka Menelika II i oca budućeg cara Haila Selasija. Predstavljaju se isprva kao Rusi. Pukovnik Marchand, Francuz, posebno ih cijeni i preporučuje.

 

Otac i sin

Ras Makkonen i njegov sin Ras Tafari, poznatiji kao Haile Selasije. Kad odraste, on će kao etiopski car pohoditi upravo grad Karlovac i razgovarati s Titom na starom gradu Dubovcu. 

Od 9. svibnja do 9. lipnja na putu su u Addis Abebu. Na svome dvoru Gibbi na brdu Entoto u eukaliptusovoj šumi primio ih je Menelik II, te im vjerojatno na preporuku drugih utjecajnih Europljana, povjerio tjelesnu stražu od 300 momaka. Abesinska kraljevska tjelesna straža bila je elitna postrojba, a Seljani su odmah dobili časničke činove jer su znali rukovati oružjem i imali su potrebnu vojnu naobrazbu.

U to vrijeme Menelikov je dvor poprište sukoba interesa. Francusko-ruski lobby stoji nasuprot englesko-talijanskom. Pojednostavljeno: Francuzi žele uspostaviti kolonijalnu liniju od Atlantika do Etiopije osvajanjem južnoga Sudana, dok Britanci žele uspostaviti kontrolu nad cijelom Istočnom Afrikom, od Egipta do Kenije. U tom će se sukobu interesa, balansirajući koliko je moguće, naći i Seljani, iako se može steći dojam kako će naposlijetku upravo prihvaćanje suradnje sa Francuzima biti odlučno za njihov odlazak iz Afrike.

Menelik II

 Menelik II 

U rujnu 1899. braća Seljan polaze s Leontijevim na jug. Ovaj je Rus bio vrlo utjecajan na dvoru i povjereno mu je vođenje južnih provincija, ali uskoro mora, po naredbi Menelika II, preuzeti posao oko gradnje željeznice od Harara do Djiboutija. Mirko Seljan postaje guvernerom, a Stjepan zamjenikom. Skoro tri godine boravit će u tim južnim područjima, određujući granicu engleske Kenije i Etiopije, pokoravajući plemena i privodeći ih vlasti Menelika II i prikupljajući zemljopisnu, etnološki i drugu vrijednu građu.

Jedna rezidencija Seljana je u Oubi (Ubi), a druga je Seljanville blizu sjeverozapadne obale Rudolfova jezera (Turkana) na 4 stupnja 55 minuta sjeverne širine i 35 stupnjeva i 49 minuta istočne dužine. Opisan je šturo, kao generalni štab (vojni logor) u blizini novog naselja.

 

Ras Makkonen

 Ras Makkonen u svečanoj odori svojeg ranga 

Najveći doseg Seljana je što su etiopski suverenitet proširili daleko na desnu stranu rijeke Omo, te ta plemena pripojili ovoj afričkoj neovisnoj državi. Granice oko Rudolfova jezera, kako prema Sudanu, tako prema Keniji i danas su iste, pa se može reći da su braća Mirko i Stjepan Seljan istaknuti u redu ljudi koji su osnivali modernu Etiopiju.

Godine 1902., u ponešto misterioznim okolnostima, ali vjerojatno iz političkih razloga, Seljani odlaze iz Etiopije i Afrike. Htjeli su, naime, na nagovor Francuza raditi za Bure, koji su zaratili protiv Engleza, ali dok su uspjeli doći do Pariza, rat je okončan. Stjepan se, sudeći po vlastitim zapisima, vratio još jednom u Etiopiju, samo da definitivno završi njihove poslove i vjerojatno uzme određene predmete.

Za službu kod cara Menelika II, Seljani su dobili plemićke titule i najviša odličja, te niz poklona. Dio predmeta koje su prikupili poklonjen je tadašnjem Narodnom muzeju u Zagrebu, a dio je danas u vlasništvu potomaka Stjepana Seljana.

BRAĆA SELJAN U JUŽNOJ AMERICI

Zimu na prijelazu 1902. u 1903. godinu braća su provela kod kuće. Pripremali su se za nove pothvate i putovanja. Sredili su postojeće materijale i poklonili veći broj predmeta muzeju u Zagrebu.

U travnju 1903. otputovali su u Rio de Janeiro, s namjerom da se posvete istraživanju nepoznatih dijelova Brazila. Odmah po dolasku utemeljili su "Mision Cientifica Croata", hrvatsku znanstvenu misiju. Već u srpnju 1903. braća rade u službi brazilske vlade na istraživanju prometnih pravaca od istoka ka zapadu, te stupaju u kontakt s plemenom Guarani. Ovom prvom ekspedicijom istraživali su i rijeku Aguapehu.

 

El salto del Guayra

"El salto del Guayra" - jedna od mapa u izdanju.

 

Druga, nastavljena ekspedicija od rujna do kraja 1903. godine obuhvatila je put od Salto Grande na rijeci Paranapanemi do Asunciona. Otuda kreće odmah zatim i treća njihova ekspedicija na Salto del Guayra ili Sete Quedas na Parani, gdje stižu u ožujku 1904. Na slapovima su proveli osam dana, rišući i fotografirajući, a sve je objavljeno u knjizi "El Salto del Guayra", koja je 1905. izašla u Buenos Airesu. U travnju Mirko i Stjepan Seljan dolaze i na slapove Iguazu, na istoimenoj rijeci, te i tu fotografiraju. Peta ekspedicija u neprekidnom nizu istražuje područje države St. Catarina u Brazilu. Ukupno provode godinu i pol na ovih pet pothvata; opisuju život pojedinih indijanskih plemena, crtaju tokove rijeka i opisuju i fotografiraju slapove.

Iznimno pomno pripremili su slijedeći projekt: ekspediciju u Mato Grosso. Prema dogovoru s brazilskom vladom zadatak im je bio napraviti i istražiti put na sjever od Cujabe, sve do grada Santarema u državi Para. Nažalost, ova je ekspedicija propala zbog revolucije u državi Mato Grosso, oprema je uništena i ostali su dugovi. Braća nisu uspjela povratiti izgubljeno, ali nisu odustajali. Nakon kraće stanke u istraživanju, 1908. istražuju u području Rio Branca i Rio Maraca, u delti Amazone.

 

Brazil

 Seljani u Brazilu: puške su normalan dio opreme

Iscrpljeni dugotrajnim sporenjem s brazilskom vladom, braća su naposlijetku svoje poslove preselili na zapad kontinenta, u Peru i djelomično Boliviju i Čile. To nije bila nagla odluka, već rezultat prethodnih putovanja u te dijelove Južne Amerike.

Još početkom ožujka 1905. Seljani su došli prvi puta u Čile iz Buenos Airesa. Ovdje razrađuju plan o velikoj ekspediciji koja bi na područje rijeke Amazone trebala krenuti s juga. U Čile su došli u svome stilu: preko Anda iz Argentine, putujući kolima, mulama i pješice. U travnju borave u Santiagu i Valparaisu i susreću se s našim iseljenicima s kojima će kasnije stupiti u razne poslovne veze. Tu uz pomoć iseljenika utemeljuju “Sociedad Slava Esplatadora de Mato Grosso”, društvo za eksploataciju Mato Grossa, koje je trebalo organizirati ekspediciju. Upravo u Valparaisu upoznaju dr. Franju Pammera, geologa i mineraloga, koji će kasnije u nekim projektima biti njihov blizak suradnik.

Potkraj svibnja 1905. braća Seljan otišli su s Pammerom u Montevideo, glavni grad Urugvaja i tako završili prvu, dvomjesečnu posjetu Čileu. A ona je, prema pismu dr. Bučaru od 7.12.1904. iz Buenos Airesa, trebala biti zapravo kulturno-znanstvena misija - od Argentine preko Anda u Čile, s obilaskom spomenika civilizacija u Boliviji, Peruu, Ekvadoru, Venezueli i Srednjoj Americi. No, od zamišljaja je te godine ostvareno vrlo malo.

 

Pleme Botukudos

Pleme Botukudos

 

U godinama 1909. i 1910. Seljani se i dalje bave istraživanjima, ali više djeluju publicistički. No, to ne znači da ne putuju. Iz pisama prijatelju, dr. Franji Bučaru, vidljivo je da su baš u tom razdoblju proputovali cijeli kontinent, susrećući se s našim iseljenicima i praveći planove za budućnost. Točnije, oplovili su ga od Argentine do sjevera Čilea, istražujući južne krajeve. U Čileu su posjetili Punta Arenas, Valparaiso, Antofagastu i Iquique. Skoro cijelu 1910. godinu proveli su u Čileu, čekajući da završi spor s brazilskom vladom. Slijedeće, 1911. godine, poduzeli su istraživanja u pustinji Atacama i području Tarapaca.

U Peru su braća prvi put stigli u travnju 1911. U slijedeća su dva mjeseca utemeljili u Limi "Hrvatsko dioničko društvo" u koje su ušli neki kapitalom jači ljudi. To je društvo s peruanskom vladom sklopilo ugovor o projektiranju i izgradnji puta koji će povezati andska područja Perua i istočna područja, sve prema području džungle i rijeke Amazone, odnosno njezina porječja. Najveći dio ugovora odnosio se na peruansku provinciju San Martin, odnosno porječje rijeke Huallage.

 

Na ekspediciji

 

U lipnju Seljani idu u južni Peru, produžuju u Boliviju, da bi se u rujnu iste, 1911. godine vratili u Limu. Prvi peruanski boravak završavaju 1. listopada kada kreću u SAD. Zapisali su: "U Limi smo živjeli tri mjeseca i ishodili izvanrednu koncesiju od peruanske vlade, tako da smo našli kapitaliste koji nas šalju u Sjevernu Ameriku, ne bi li tamo osnovali oveći sindikat ili društvo." Pismo se završava nadom da će im to uspjeti, jer bi uz puno poslova i dobitaka u novcu mogli ostati upravitelji poduzeća u ime grupe investitora.

 

Članak M. Postružnika u "Areni"

 

POSLJEDNJA EKSPEDICIJA MIRKA SELJANA

Na putu su Seljani uspjeli osnovati "The American Peruvian Corporation" i krajem lipnja 1912. ponovo dolaze u Peru. U prvoj su fazi morali uvjeriti predstavnike financijera u svrsishodnost svojeg projekta. To im je i pošlo za rukom. U to vrijeme u Panami se tek gradio kanal koji će povezati dva oceana. Kada on bude dovršen, znali su Seljani, novi gospodarski zamah zahvatiće pacifičku obalu Južne Amerike. Prometni smjer koji bi spojio peruansku luku Pacasmayo i porječje Amazone pod Andama, točnije dolinu Huallage, otvorio bi još bolji pristup bogatstvima unutrašnjosti kontineta, a od Pachize bi se dalje moglo ploviti i do Atlantika. Ideja braće Seljan značila je ustvari završni istraživački čin na kontinentu, pothvat koji će jednostavno rastvoriti put gospodarskog razvitka, prolaska roba i ljudi. Jedina nepoznanica u ovoj jednadžbi koju su zamislili naši istraživači bio je spoj doline Huallage i prekoandskog područja na pacifičkoj strani.

U rujnu 1912. su se Seljani rastali u luci Callao, koja je danas dio grada Lime. O rastanku je Stevo napisao u pismu koje je poslao u Karlovac: "Ja zaplovih prema civilizaciji u Sjedinjene države, a Mirko u službi civilizacije i ljudskog napretka u nepoznate prašume. "Zbogom - ne boj se, brate", reče mi Mirko kada se stala lađa odmicati, "mi smo već drugo i gore prošli, to je za me igračka, samo ti nastoj da što bolje osiguraš naše trgovačke interese među Amerikancima, govoreć, oni su pravi vragovi". Lađa se odmiče, Mirko mi domahuje rupcem s obale, a meni se stisnulo srce. Nešto mi šapnulo, nikad ga više vidjet nećeš".

Kao da je to i Mirko osjećao, pri polasku na posljednju ekspediciju u unutrašnjost kontineta, 12. listopada 1912. Ostavio je dio stvari u hotelu, te jednu novčanu svotu Stjepanu, ako umre na putu. Iako je to bio uobičajen postupak ljudi koji rade nešto opasno, obostran je osjećaj dvojice do tada nerazdvojnih ljudi doista bio određena prekognicija.

Do početka 1913. Seljanova je grupa obavila svoj dio posla. Čekali su u Pachizi drugu grupu koju je vodio peruanski inžinjer Lezcano. Kako se ovi nisu pojavili, Mirko vodi svoje ljude dalje, u dolinu rijeke Huayabambe, lijevi pritok Huallage. Usprkos potražnoj ekspediciji, pisanju mnogih autora i svjedočanstvima, usuđujem se na ovome mjestu reći: sve dalje je misterij, sva daljnja zbivanja su pod znakom pitanja!

 

S. Seljan i obitelj

Stjepan Seljan i obitelj

 

Stjepan Seljan u knjizi koja je objavljena 1919. u Ouro Pretu tvrdi da je Mirko ubijen. Ekspedicija Besleyja, koja je slučaj istražila prije potražne ekspedicije, iskazala je u izvješću iz 1914. godine dvojbu prema kojoj je Mirko možda ubijen, možda stradao, čak i od gladi. Drugi izvori govore o sukobu s indijancima, poplavama, nestanku u prašumi, pa i krvavom piru ljudoždera s ispijanjem mozga iz lubanje (!). Izvori su sukobljeni podacima i kada se postavi pitanje Mirkovih posmrtnih ostataka. No, činjenica je da službeni uzrok smrti nije nikada utvrđen, te da Mirko Seljan, osim male spomen pločice na grobu obitelji Seljan u Rio de Janeiru, nije do dana današnjega imao nikakva groba i sličnog spomena.

Nakon bratove smrti, Stjepan Seljan putuje po Srednjoj i Južnoj Americi, bavi se istraživanjem ruda. U vrijeme Prvog svjetskog rata, 1917. godine, nastanio se u brazilskoj državi Minas Gerais, te je tu stvorio obitelj sa brazilskom učiteljicom Marijom Aracy. Imali su četvero djece: Zoru, Moemu, Mirka i Janka. Obitelj je veliki dio vremena živjela na plantaži u mjestu Rodrigo Silva.

Stjepan Seljan je umro 7. lipnja 1936. godine u gradu Ouro Preto.

 

Grob

 

Grob Seljana u Rio de Janeiru: ovdje nema posmrtnih ostataka niti jednoga od braće, iako su im imena na memorijalnoj ploči...

Sami otkrijte Etiopiju Mirkova vremena !

Pročitajte knjige ruskog pustolova Alexandera Bulatovicha.

Bulatovich

U zipu se na engleskom jeziku nalaze dva samizdat izdanja "With the armies of Menelik II" i "From Entoto to river Baro". Autor opisuje svoje avanture u Etiopiji Mirkova vremena.

ZIP skinite OVDJE