Početak jednog lijepog prijateljstva

Mladena Kuku upoznao sam 2001. godine. Prije toga znao sam ga samo iz medija: da je predsjednik vrlo aktivnog Centra za ekspedicionizam i kulturu „Braća Seljani“, da je poznati speleolog, planinar i alpinist, te da je vodio ekspedicije tragom braće Seljana u Afriku i Južnu Ameriku.

Te 2001. godine u jesen organizirao sam izlet u Karlovac za članove Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca iz Zagreba. U program sam uvrstio i posjet Vili Anzić na Borlinu, gdje su se članovi Društva trebali upoznati s ekspedicijom u Afriku tragom braće Seljana, ali i uživati u prekrasnom pogledu na grad. Grad je taj objekt dao na raspolaganje CEIK-u „Braća Seljani“, koji su ga obnovili i u njemu uredili mali muzej s eksponatima sa svojih ekspedicija. Kad sam ga nazvao, Mladen je smjesta prihvatio prijedlog i poželio dobrodošlicu „karlovačkoj dijaspori“, kako nas je duhovito prozvao. A dobrodošlica je, iskreno, premašila  moja najoptimističnija očekivanja. Iako smo na Borlin došli nakon ručka, Mladen i njegovi dečki dočekali su nas – srdačno i kraljevski: prženim ribicama, pečenim kestenima, pivom, vinom, sokovima…. Nitko od članova Društva, pa ni ja, nismo ni iz daleka očekivali takav doček. Očekivao sam prikaz video-filma s  ekspedicije u Afriku, eventualno poneki sok, ali tako izraženu i naglašeno srdačnu dobrodošlicu nikako.

Dan je bio divan, jesenski, topao i sunčan, pa su zagrebački Karlovčani višestruko uživali – u lijepom danu, lijepom izletu koji ih je podsjećao na karlovačke dane i izuzetnu gostoljubivost i pažnju, kojom su nas obasipali domaćini. I to je, da se poslužim završnom rečenicom iz kultnog filma „Casablanca“, bio početak jednog lijepog prijateljstva, ali i suradnje.

Na povratku u Zagreb srdačno gostoprimstvo Mladena i njegovih dečki u Vili Anzić bilo je glavna tema razgovora u autobusu. Spontano se javila želja da im se nekako odužimo. I pao je prijedlog da se od zarade s tombole na našoj godišnjoj zabavi „Karlovačkoj noći“, koju smo redovno namjenjivali nekoj karlovačkoj kulturnoj instituciji, CEIK-ovcima nešto kupi. U dogovoru s Mladenom kupili smo im video-kameru, koja je im je u tom trenutku trebala za sljedeću ekspediciju.

Kasnije smo se često susretali i surađivali. Mladen je održao više predavanja o ekspedicijama tragom braće Seljana u Afriku i Južnu Ameriku praćenih filmovima za članove Društva Karlovčana u Zagrebu, a mi smo prilikom naših izleta u Karlovac u još nekoliko navrata posjetili Vilu Anzić. Sve je završilo i službenom potvrdom tog prijateljstva. CEIK „Braća Seljani“ primilo je naše Društvo za svog počasnog člana, a i ja sam počašćen primanjem u članstvo CEIK „Braća Seljani“. Ako se zna da se članom tog karlovačkog ekspedicijskog Centra ne postaje pukim učlanjenjem, već članove pomno bira CEIK, to smo shvatili kao posebno priznanje.

Suradnja dvaju društava je nastavljena na obostrano zadovoljstvo. Mi smo u našem društvenom glasilu „Mali glasonoša“ pratili domete i aktivnosti CEIK-a, a oni su nas pozivali na svoje manifestacije. I, bili smo ponosni na svaki njihov uspjeh, svaku uspješnu ekspediciju u daleke zemlje, svaki uspon na neki od najviših vrhova na svim kontinentima, ali i spuštanje u neotkrivene podzemne spilje. Svi su ti uspjesi vezani uz ime Mladena Kuke, koji se istakao i kao organizator brojnih tečajeva za planinare, alpiniste i speleologe, pun ideja za brojne akcije značajne za Karlovac.

Nema smisla dalje nabrajati što je sve Mladen Kuka napravio u posljednjih 40 godina. Oni, koji ga poznaju bolje od mene to i onako znaju i to bolje od mene, jer su s njime drugovali mnogo dulje nego ja. A ja, sa svoje strane mogu, uz čestitke Mladenu za njegovu 40 obljetnicu uspješnog rada, poželjeti da organizira još brojne ekspedicije u daleke krajeve, uspone na dosad neosvojene vrhove naše planete, spuštanje u nepoznate spilje i otkrivanje dosad nepoznatih ljepota našeg podzemlja.

Mladene, čestitam i sretno!

Najbolja udruga u Hrvatskoj

Uz Dan udruga Mladen prima priznanje za najbolju hrvatsku udrugu iz ruku gospođe Željke Antunović (SDP)