Kukin poriv, istraživati neistraženo, jači od njega

1979. godina

Pet su razdoblja u društvenoj aktivnosti  Mladena Kuke. Prvi i vjerojatno najznačajniji nakon kojega je sve počelo je pohod karlovačkih planinara, članova Planinarskog društva Dubovac, na krov Afrike - tanzanijski vrh Kilimanjaro, najvišu točku crnog kontinenta Uhuru Peak (Vrh slobode, 5895 m), uspješno je okončan pred više od 30 godina, u petak 17. kolovoza 1979. godine. Stjecajem okolnosti zbog odustajanja Rudolfa Starića, Mladen Kuka postao je vođa ekspedicije, prvi od šestorice jednako smjelih Karlovčana (tri Mladena – Kuka, Strukan i Dijačić te Danko Resanović, Dragutin Tropčić i Vlado Furač).

Odlazak je organiziran povodom četiristotog rođendana Karlovca i bio je najveći planinarski zahvat otkako je pred gotovo 170 godina (1843.) ilirska pjesnikinja i prva hrvatska planinarka Dragojla Jarnević nagovorila jednoga svog znanca da je prati na usponu kroz stijenu Okića u Samoborskom gorju, danas poznatu kao penjačko vježbalište hrvatskih alpinista.

Uspon

Kuka na nekom penjačkom smjeru, od mnogih koje je ispenjao.

1997. godina

Karlovačkim planinarima bio je to i poticaj za nove alpinističke podvige. Apetiti su porasli u visine. Kilimanjaro im je odjednom postao prenizak, poput penjanja stepenicama na Stari grad Dubovac pa je nakon 18 godina (1997.) organiziran jednomjesečni odlazak na Chimborazo u Latinskoj Americi, posljednju ekspediciju sastavljenu od članova Planinarskog društva Dubovac. Cilj je bio osvojiti vrh od 6310 metara (415 metara više od Kilimanjara), a potom i najviši aktualni vulkan na svijetu - Cotopaxi (5897 m). Za običnog čovjeka petstotinjak metara možda i nije nešto, ali za alpinistu osvojiti samo metar više na takvim visinama, istinski je doseg. Poput pjesnikinje Jarnević koja je nagovorila prijatelja da je prati na Okić tako je i Kuka nagovorio deset svojih prijatelja i znanaca koji se odlučuju krenuti u Ekvador na ekspediciju Chimborazo '97. Jedini iskusan bio je Mladen Kuka koji je već prošao Kilimanjaro.

Plan je bio i u susjednom Peruu posjetiti grob poznatog karlovačkog istraživača Mirka Seljana i na njegov grob položiti grumen karlovačke zemlje.

Podosta je ostalo još toga što nije istraženo o Seljanima - istraživačima. Otkako se vratio iz Perua gdje je uspio položiti grudu zemlje na Mirkov grob, od tada kao da su ga opčinili duhovi Seljana - nije prestao misliti o tome. Zapravo, istražiti braću Mirka i Stjepana Seljan zov je kojemu se Kuka nikako nije mogao, niti može, oduprijeti. Poriv, poticaj na istraživanje, vuče ga još i danas - nastaviti istraživati neistraženo. Znatiželja je bila  i ostala jača od njega. Vjerojatno će tako biti još dugo.

Zora

Znatiželja ista kakva je bila i u oca i strica ove gospođe: sa Zorom Seljan u Brazilu.

2001. godina

Nije prošlo četiri godine (2001.) organizira odlazak u Peru na ekspediciju Grand Pajaten 2001. Bila je to prva hrvatska znanstvena ekspedicija - vrlo teška i zahtjevna, kojom prigodom su projahali Ande - uzduž i poprijeko prošli peruanske prašume.

Ova ekspedicija je prvi puta sastavljena bila isključivo od članova Centra za istraživanje i razvoj Braća Seljan (CEIK Braća Seljan) gdje je Kuka postao, i do danas ostao, neprikosnoveni gazda.

U Peruu su utvrdili  točan datum pogibije Mirka Seljana koji je preminuo 12. svibnja 1913. godine na obalama rijeke Rio Montecristo.

1998. godina

Nakon Mirka Seljana, Kuka & Co. bili su prvi Karlovčani koji su nakon 1998. tamo nogom kročili. Većina članova prethodne istraživačke ekspedicije na Grand Pajaten iz 1998. godine je preminula. Jedini koji je ostao živ bio je vođa Jean De Connink, dok još troje članova prelazak rijeke Montecristo nije preživjelo.

Seljanovoj ekspediciji koja je prije gotovo sto godina (1913.) pohodila Grand Pajaten pored raznih bolesti i strašnih zvijeri, prijetili su i pripadnici divljih indijanskih plemena. Prethodno liječnički pregledanoj i cijepljenoj karlovačkoj ekspediciji od uboda raznih insekata i zmija, na sreću nisu prijetili indijanci kojih danas više nema, barem ne u tolikom broju, a preostali su „pripitomljeni“. Probajte zamisliti Mladena Kuku u indijanskom logoru, loncu za kuhanje, oko kojeg indijanci plešu ratnički ples?!

Dakle, ta neizvjesnost i suočavanje sa Seljanovom prošlošću i istinom  je nešto što kod Kuke podiže adrenalin, što ga ispunjava i čini hrvatskim Indiana Jonesom.

Amazona

U gostima kod plemena Boras, Amazonija: «Svakog gosta tri plesa dosta».

2011. godina i…

Činjenica je da Kuka i njegov CEIK Braća Seljan u okruženju totalne besparice, dok mnogi klubovi ne mogu osigurati niti nekoliko tisuća kuna, uspijevaju prikupiti pristojna sredstva i tako financirati sve svoje ekspedicije čiji bi troškovnik mogao biti solidna svotica za natjecanje jednog karlovačkog prvoligaša. Kako uopće uspijeva opstati i u trusnom lokalnom političkom okruženju?  Zato što nudi ekskluzivu, nešto što se odbiti ne može jer na jedan poseban način  promovira grad i državu. Vjerojatno je stoga i djelatnost CEIK-a uvrštena u program Ministarstva kulture kao program od posebnog interesa za Hrvatsku te se iz tog dijela dijelom i financira.

Na kraju, istraživanje zasigurno nije sport - sport su alpinizam i planinarstvo. Međutim, Kuka je u svojoj 40-godišnjoj bogatoj karijeri planinara, alpinista, speleologa, istraživača i kulturnjaka izvukao nešto iz karlovačke prošlosti, građanima ponudio nešto novo i atraktivno i tako ih izazvao, uspio se približiti i sportu, nametnuti se i jednostavno postati nezaobilazni autoritet  - svojevrsna „figura“ Karlovačke športske zajednice i Saveza športova Karlovačke županije.

Takav je, ili ga voliš – ili ne, ali bi bez njega karlovačka javnost zasigurno bila bitno drugačija.

Berlinski zid

Na mjestu gdje je nekada bio Berlinski zid.