Kako je kapetan Kuka osvajao ničiju Zemlju i pobijedio Google Earth

Niti jednog trenutka nisam sumnjao u to da je Mladen Kuka lud. Dijagnoza, koja ne znači i ozdravljenje, kako tvrdi Krleža, proizlazila je iz svih samorazumljivih odrednica što to nije normalno i što to povlači kao konzekvencu. A simptomi su bili potpuno nedvosmisleni. Golema ambicija, odlučnost da se ista ostvari, vizija i spremnost da se okolina "maltretira" njome, bahatost, nesklonost bilo kakvome kompromisu, nepriznavanje autoriteta, velika moć uvjeravanja i pretvaranja vlastite fix-ideje u društevni trend, marljivost, neobrijanost, upornost, neskrivena netrpeljivost prema modernim tehnologijama (čovjek prije GPS-a), nezdrav odnos prema novcu (sve potroši na putovanja), neprimjereno ponašanje za svoje godine (smuca se po svijetu pod stare dane)... Niz bi mogao biti i dulji i mogao bi ga nastaviti svatko tko je sa Kukom ikad bio u ozbiljnijem kontaktu i iz njega izašao živ.

Važno je za reći da u svijetu pomodarstva i malograđanskog konformizma uvijek postoji netko dovoljno lud da ne pristane na unaprijed podijeljene uloge i zadana mjesta na društvenoj ljestvici. Ne zanima me na koliko se to brda uspentrao u ovih 40 godina, ni koliko je kilometara prepješačio, koliko zemalja vidio, koliko je raznih vrsta piva popio. Na razini gole statistike Kukin je život najnezanimljiviji i da ga se promatra isključivo kroz brojke ubila bi se bit onoga što "kapetan" Kuka predstavlja i simbolizira.

Ideja da se na raskrižju stoljeća u kojima je mikročip sveo cijelu planetu na svoju veličinu, dakle da se u tom vremenu krene u istraživanje Zemlje koja je islikana i satelitski ispremrežena i gore i dolje, bilo je unaprijed dovoljno ludo da je moglo i imati smisla.

Tehnološki gledano Kukin posao djeca danas odrađuju na Google Earthu, klikanjem po mišu, surfanjem po kartama i fotografijama. Žive iluziju da su vidjeli, da su upoznali, da znaju, da mogu. Virtualni život u kojem se putuje bez putovanja ovu našu planetu pretvorio je u ničiju Zemlju, teritorij kojeg ćemo jednom opet morati otkrivati, ponovno se čuditi nad onime što je moralo biti svakodnevicom. Kuka je odlučio da ne želi svijet promatrati iz mišje perspektive i vodeći se jednostavnom, prastarom ratnom logikom, da je teritorij osvojen tek kad na njega kročiš nogom, otisnuo se u avanturu koja još uvijek traje.

I što je na tim putovanjima otkrio? Odgovor koji vide tek posvećeni jest krunski dokaz njegove ludosti; otkrio je Karlovac.

Pokazao je da ovaj grad ne mora biti samo ratni dubler – epizodist polurazrušene palanke, već da još uvijek u njegovim šančevima, doduše duboko zakopan i posramljen, postoji duh idealnog renesansnog kozmopolitizma, da postoji spremnost otvaranja svijetu, a ne strah od tog svijeta, da možemo razgovarati sa različitim kulturama artikulirano i ravnopravno i da se svi životi u ovom gradu nisu sveli na glavno sudbinsko pitanje, u posljednjih 20 godina, tko će biti direktor čistoće ili zelenila.

Kuka je otkrio da Karlovac zna biti gradom kada njegovi stanovnici odluče biti građani, a ne tek kvaziurbani spavači koji će uvijek pronaći dovoljno uvjerljivo

opravdanje za nečinjenje. Doduše, njegovo poslanje da otkrije Karlovac, ali da zbog toga mora krčiti prašume obiju Amerika, sklizati se po glečerima i napadati vulkane čudan je put samo u slučaju da karlovačka urbanost nije defokusirana i odavno ukoričena u zbirku reizdanja Matice hrvatske iz 19. stoljeća. Urbani arheolozi danas bi morali otkopavati građanski Karlovac. Da im prištedi trud Kuka im ga je odlučio vratiti osvajajući ničiju Zemlju i tukući se nemilosrdno sa Google Earthom. Nemoguća misija koja još nije završena (još mu nisu dali nagradu za životno djelo, što je pouzdani kraj života) vjerojatno krije nova poglavlja koja će se pedantno bilježiti, uporno pokušavajući statistički banalizirati jednu apsolutno dijagnosticiranu ludost; ludost koja se usudila, unatoč svemu i svima, život proživjeti po svome.

Dino

U društvu sa Dinom Dvornikom: neke Dinove eskapade sliče na Kukine. Ili je obrnuto? Tko bi znao.