Čovjek nemirna duha

Gospodina Mladena Kuku upoznao sam 1977. godine kad sam se učlanio u planinare. Tijekom vikenda  išao sam na planinarenje i u prirodu, a četvrtkom je bio sastanak na koji smo svi dolazili i onda se tamo pretresalo gdje tko bio, način na koji je to ostvario i prepričala se po koja dogodovština sa tih naših izleta. Na svakome od tih sastanaka bio je i Mladen koji je u to vrijeme bio još poprilično mlad. Odmah sam primijetio toga mladića sa kuštravom kosom, koji je bio i u ono vrijeme dosta pričljiv i pun nekakvih dogodovština i doživljaja  te viđenja stvari koji ostali nisu uvijek zamijetili.

Bio je to Mladen Kuka. On je bio član našeg planinarskog društva već niz godina tako da se on ubrajao u stare planinare iako je bio mlad po godinama. Njega je zanimalo sve.

Karlovački alpinizam u to vrijeme bio je u povojima. Sekcija se nedavno formirala i njeni članovi su se upravo u to vrijeme počeli nekako profilirati. Neki su se željeli penjati samo po Kleku, a neki su maštali o Alpama, o inostranstvu, o Velebitu pa onda o visokogorskom planinarenju i tako dalje. Speleološka sekcija koja je u to vrijeme već postojala nekako je otišla drugi plan. Mladen je bio aktivan i u jednoj i u drugoj sekciji. Naime speleologija ga je više zanimala ali i alpinizam je bio izazovan, a o visokogorskom planinarenju da i ne govorim.

Upravo se u to vrijeme počela rađati ideja da bi karlovčani organizirali jednu ekspediciju na neko od svjetskih gorja. U početku se maštalo o tome da to bude Damavend u Iranu, a u obzir je dolazio i Ararat u Turskoj, iako se kasnije odustalo i od jednog i od drugog zbog nesigurnosti područja u kojem se nalaze pa je ekspedicija održana, ali na Kilimađaro.

Da bi se to moglo napraviti ipak je trebalo napraviti neke kondicijske pripreme  i ispenjati neke od nižih planina, a to su za naše prilike bile Alpe. Po nekoliko puta mjesečno išlo se na planinarenje u Austriju, Švicarsku, Francusku, Njemačku i na slična mjesta tako da su Alpe već postale mačji kašalj za Karlovčane. Nije bilo većeg vrha na kojem Karlovčani nisu bili. U svim tim putešestvijama prednjačio je upravo Mladen Kuka, tako da nije na kraju niti bilo čudno što je upravo on izabran za vođu ekspedicije.

Ekspedicija je organizirana na Uhuru Peak, najviši vrh Afrike i  Kilimanjara. Kao što već rekoh vođa ekspedicije bio je Mladen Kuka. Izgleda da se to u njemu prelomilo i da mu se ta aktivnost u planinarstvu najviše svidjela tako da su i kasnije sva njegova nastojanja bila da se organiziraju ekspedicije u neka od svjetskih  gorja. Usporedo sa tim trebalo se i školovati i pripremati za takve poduhvate, pa je Mladen pozavršavao prvo sam skoro sve postojeće planinarske škole i postao instruktor za niz planinarskih specijalnosti da bi kasnije mogao organizirati brojne škole za ostale članove društva, tako da se može reći da je on čovjek koji je organizirao najveći broj planinarskih škola u Karlovcu. 

Od prvih dana kako je došao u planinarstvo bio je vrlo aktivan u Planinarskom društvu Dubovac u  Karlovcu, a u nekoliko navrata je bio i predsjednik društva.

Došao je i rat pa se planinarstvo u Karlovcu malo stišalo jer je bilo važnijih stvari za rješavanje. Nedugo iza toga, Mladen se posvećuje uglavnom ekspedicionizmu  i osniva posebno društvo koje će se samo sa time baviti, a planinarenje služi samo za to da se mogu napraviti kvalitetne pripreme za ekspedicije  Naziv društva je Centar za expedicionizam i kulturu „Brača Seljan“. U tu svrhu osniva i novo planinarsko društvo PD Karlovac i sve objedinjuje u jednu cjelinu i smješta u jednu zgradu koju su dobili za te prilike, takozvanu „Anzićevu vilu“ koja je u vrijeme kad su je dobili bila u vrlo derutnom i ruševnom stanju, ali brojnim radnim akcijama i donacijama  dovedena je u red, a uređeno je također i cijelo imanje oko te vile. 

Uslijeđuju brojne ekspedicije možemo reći po cijelom svijetu „Putevima braće Seljan“ a oni su stvarno bili nemirna duha i prošli skoro cijeli svijet. Najduže su se zadržavali u Africi  i Južnoj Americi gdje su istraživali i neke nove još neistražene krajeve. U svim krajevima u kojima su bili Mirko i Stjepan Seljan su ostavili traga, a bogami i obitelji. Da bi rasvijetlili život tih najvećih karlovačkih istraživača Centar za ekspedicionizam “Braća Seljan“ organizira niz ekspedicija putevima braće Seljan. Ekspedicije su potpomognute donacijama karlovačkih obrtnika i poduzeća. Poslije svakog od tih putovanja iz članova ekspedicije ostalo je brdo matrijala koji su donesli u Karlovac, te nekoliko knjiga.

Na kraju možemo reći da je već do sada iz Mladena ostalo jako puno; putovanja, sakupljenog materijala, suvenira, snimljenih filmova (neki su prikazivani i na Hrvatskoj televiziji), izdanih knjiga i da dalje ne spominjem, iako se za Mladena može reći da je još mlad i da će još puno toga napraviti.

Lala

Lala i Kuka polaze na neki put; kasnije je po tome snimljen film «Planinar i džentlmen».