Mladen Kuka - istraživački duh

Ponekad se u mislima vraćamo u djetinjstvo pa se sjetimo onih prvih osvajačkih i istraživačkih pohoda na Stari grad Dubovac i Kozjaču, Vinicu, Martinšćak, Sv.Geru i Žumberak a onda dalje, što smo bivali stariji, na Samarske i Bijele Stijene, Velebit, Tulove Grede, Biokovo, Papuk, Učku, Sv. Iliju na Pelješcu i dalje, pa još dalje...

Prva plivanja na Korani , Mrežnici, dodir s impresivnim ušćem Mrežnice u Koranu, Korane u Kupu, uzdah u kanjonu Dobre, razrogačene oči na Plitvičkim jezerima , izvor Slapnice; a onda nas život nosi stazama koje smo željeli ili koje su nam životne okolnosti odredile. Neki među nama poticajno i znatiželjno su se spuštali čamcima niz naše rijeke, ronili pod pećinama, ulazili u spilje nedaleko Karlovca - Vrlovku, Jopićevu spilju, Baraćeve pećine kod Kršlje.

Televizija nam je približavala daleke istražene i neistražene krajeve - prašume, rijeke, planine, vulkane.

S uzbuđenjem smo pratili živote lovaca na ljudske glave, Denikenova promišljanja o dolasku izvanzemaljaca i ostacima njihovih pohoda na Zemlji, legende Asteka i Maja. Čitali u djetinjstvu Mikluho Maklaja i njegova istraživanja, Darwina i razmišljali o evoluciji, u mašti se poistovjećivali s osvajačima dalekog sjevera i moreplovcima nezamislivo dalekih obala.

Grobnica Seljana

Grobnica Seljanovih u Rio de Janeiru; niti jedan od braće nije ovdje i pokopan.

U nekim godinama odrastanja manje-više svi Karlovčani su čuli za braću Seljan - svjetski poznate karlovačke istraživače zemaljskih  prostranstava a oni znatiželjniji su se upoznali s njihovim životima, pustolovinama i djelima.

I tako u tim karlovačkim odrastanjima u putokazima koje su ostavili Braća Seljan - odjednom ogrnut snagom istraživačkog duha postepeno ali životno stalno pojavljivalo se ime Mladena Kuke.

Kad sam i gdje upoznao Mladena Kuku teško mi je sa sigurnošću reći budući je 13 godina mlađi, ali ga sigurno pamtim iz vremena istraživanja Jopićeve spilje nedaleko

Krnjaka, vrlo složenog i razvedenog spiljskog sustava s podzemnom vodom, kojoj sam ja tada kao voditelj hidrogeoloških istraživanja u Vodoprivredi Karlovac posvetio određenu pažnju razmatrajući mogućnost korištenja njezinih podzemnih voda u svrhu vodoopskrbe, od kojeg projekta sam kasnije odustao zbog štetnog utjecaja onečišćenih površinskih voda na podzemne vode.

Mogao je tada imati 18 godina, (točan datum bi zahtijevao dugotrajnije istraživanje arhive) znači pred sigurno više od 30 godina - što međutim nije bitno za ovaj tekst. Zamijetio sam tada u grupi nekoliko karlovačkih speleologa, jednog vrlo spretnog, odlučnog i samouvjerenog mladog momka, otvorenog, nasmiješenog, ali vrlo odgovornog u onom što smo radili.

Poslije vrlo napornog rada sjedili smo uz izvor, jeli konzerve i čavrljali.

Vrijeme je prolazilo, svatko od nas je živio svoj život tražeći vlastiti put pod suncem, u svojim sadržajima, interesima i hobijima a došle su i obitelji sa svim odgovornostima koje obiteljski život nosi.

Rodrigo Silva

U mjestu Rodrigo Silva, Brazil: tu je bila plantaža Stjepana Seljana.

U više navrata smo se susretali uvijek je bilo zanimljivih tema koje otvaraju ljudi istraživačkog duha, a dodirivali smo često i karlovačke političke teme,

Poslije brojnih planinarskih škola, speleoloških poduhvata, sudjelovanja u razmjenama misli o potrebi zaštite okoliša, osnovao je CEIK Braće Seljan i krenuo po svijetu sa svojim vrijednim kolegama najčešće našim sugrađanima na krilima duha braće Seljan.

Vrlo odgovorno i savjesno pripremana su ta putovanja koja su često nosila u sebi i mogućnost pogibelji  puno više nego što to promatrači i pratitelji takvih putovanja mogu i zamisliti.

U prostranstvima zemlje, vode i neba čovjek prolazi oluje, vjetrove, poplave, susreće se sa životinjama i ljudima koji ti ne moraju biti uvijek skloni jer te doživljavaju kao uljeza u prostor njihove egzistencije. U muklom mraku spilja, i na liticama kad se držiš na zajedničkom užetu koje ponekad znači život, mora postojati povjerenje u onoga s kojim dijeliš taj trenutak, u njegovo znanje i njegovu etiku. To povjerenje u Mladena imali su oni koji su te trenutke dijelili s njim.

Machu Picchu

Machu Picchu 1998. – i ta je znamenitost izdržala najezdu CEIK-ovaca

I upravo u tim trenutcima čovjekove misli traže odgovor na pitanja o smislu života, o vlastitom postojanju pod ovom nebeskom kapom i otkrivanju samog sebe.

I onda po povratku s uzbudljivih putovanja sigurno se je u Mladenu Kuki javio poriv da to iskustvo prenese riječju, fotografijom, knjigom, predavanjima i drugima, onima koje to zanima ali svoj život ne mogu ispuniti takvim sadržajima koji u sebi nose iste neostvarene snove.

Da li zbog nemogućnosti ili pomanjkanje snage?

Zbog te snage trebamo biti zahvalni i Mladenu Kuki i Mladenu Postružniku kao i ostalim momcima koji su ugradili sebe u te poduhvate i postali dio karlovačkog identiteta i čija imena će ostati zapisana u kronologijama ovog našeg voljenog Karlovca.

Pomogao sam ta putovanja i tiskanja knjiga kao i uređenje Vile Anzić i kao sugrađanin i kao direktor tvrtke sa zadovoljstvom da dadem i dademo skromno zrnce doprinosa u ovim nastojanjima.

O referencama i priznanjima neću pisati sada jer su sadržani u životopisu, ali kad čujete onu vječnu melodiju "kondorov let" čiji zvukovi izviru iz indijanske frule i kad vidite na televiziji neke ljude uz vulkane i u džunglama sjetite se da je i jedan među nama to prošao.

Zato ne treba biti zavidan, jer svatko je imao tu priliku, ništa nije bilo servirano za sve se je trebalo valjano potruditi. Vrlo valjano potruditi.

Dok sam bio dječak i sam sam maštao o prostranstvima dalekog sjevera i ekspedicijama.

Obzirom na osobni odnos prema psima koji su neraskidivi dio mog života a i svjedočanstvima mnogih koji su životna, često traumatična iskustva i sudbine s iskrenim poštovanjem dijelili na istraživačkim poduhvatima s najstarijim čovjekovim prijateljem davne 1982.godine napisao sam pjesmu objavljenu u časopisu "Moj pas" pa je na ovom mjestu navodim Mladenu za dušu. Nadam se da će je osjetiti.

PITAJTE PSA

Ako sretnete psa

s mjesecom u očima,

i vjetrom u dlaci,

pitajte gdje sam.

Ja nisam vuk,

nitי lisica nisam,

da budno prati

svaki mig i korak.

Pozna govor moj,

miris, zvuk i staze,

što bude čežnju

djetinjstva u starcu.

On će znati

pokazati gdje sam,

jer imam mjesec

u očima i vjetar u kosi.

Dok završavam ovaj tekst konstatiram daj čovjek o kome je riječ ima 54 godine.

U očima je zadržao onaj isti istraživački plamen - karlovački plamen, vjetra u kosi je manje jer je kose manje ali mislim da slutnje nedoživljenog i novi poticaji čekaju negdje ponovna ostvarenja.

Na tom putu moje dobre želje neka te prate i pitam se da li već stasaju novi momci koji će isto tako željeti proširiti svoje i naše horizonte a putokazi postoje. Sretno!

Kod kuće

U opuštenoj kućnoj atmosferi s kćerima i ljubimcem-psom. Jednim od nekoliko...