Tuđe nećemo, svoje imamo

Tamo negdje početkom osamdesetih, a ja si nekako mislim da je to bilo 1982. ili 1983. godine, počeo sam planinariti i dolaziti u «Dubovac». Naravno da nisam bio redovit na sastancima, ali me godišnje skupštine oplemenjene besplatnim kobasama nisu mogle mimoići. Danas se nekako pravdam da su me kobase privukle ne zbog jeftinoće, nego zbog toga što sam kao sin jedinac ubrzo skužio da je slađe jesti u društvu. Ali, to svakako nije za ovu knjigu, već za moju buduću «Planinarsku kuharicu».

Pri tim dolascima skužio sam da se u Dubovcu održavaju i predavanja, pa sam privučen zujanjem dijaprojektora i spokojem mračne dvorane tako odslušao i predavanje Mladena Kuke o usponu na vrh Afrike Kilimanjaro. U to je vrijeme to bila jako nova stvar, ostvarena 1979. za rođendan grada. Prva karlovačka prava, nepatvorena visokogorska ekspedicija. Ovo predavanje će petnaestak godina kasnije dobiti mitske značajke, kao predavanje «koje se nesmije održavati».

Naime, u kasnijim ludo aktivnim danima planinarenja kad sam stvarno upoznao Mladena Kuku, najodanija je sljedba već toliko puta čula predavanje o toj ekspediciji (tada jedinoj pravoj planinarskoj ekspediciji u Karlovcu), da su neki dobili tikove, a najveći dio alergiju na kockaste flanelske košulje naših junaka sa dijača. Sveto trojstvo, tri Mladena na vrhu, postalo je jednom od ikona društva (U ime Kuke, Dijačića i Strukana, amen). Zato smo polaznike planinarskih škola druge polovice devedesetih odlučili zaštititi od ovog Kukinog oružja za masovno uništenje. Danas mi je malo žao, jer smo u dosljednosti stvarno uništili dio baštine. No, dijači su još živi.

Kao što vidite, humor je bio uvijek planinarska tradicija, bar kada se tiče Mladena i mene. Tako dobro pamtim anegdotu sa tog «njihovog» Kilimanjara, kad je Kuka na kraju ekspedicije sve po hotelskim sobama obavijestio sa recepcije da se ide žurno na aerodrom, jer je let prebačen ranije. A onda je sjeo u lobby i sa pićencem u rukama promatrao stampedo ekspedicionista. Takvi su štosevi postali konstanta u kasnijem radu, bilo da se radi o nedužnom otklapanju soljenki i posuda sa šećerom, bacanju u snijeg nakon 30 km hodanja, te drugim priručnim pošalicama koje završavaju nečijim urlanjem.

Peščenica

Jajan, Braco i ekipa sa Mladenom; uopće nisam bio iznenađen susretom na vrhu između oružanih snaga Republike Peščenice i Dubovačkim Regentom Kukom.

Ali nije Mladen počeo trenirati ni na dečkima niti na meni, on je već bio iskusan i prije. Najvažnija obiteljska tajna obitelji Kuka, tamo negdje iz sedamdesetih, tiče se putovanja njegova tate Miškeca na rad u Njemačku. Nakon blagdana, a neposredno prije puta, čovjek se trebao pripremiti za put. No, shrvan posjetom Domovini, nekako je zadrijemao, pa je Mladen mislio da bi bilo zgodno čovjeka dotjerati. I tako mu je dok je spavao obrijao pola brka (znanstvenici se i danas spore je li to bio lijevi ili desni brk), a zbog kasnijeg kašnjenja i jurnjave otišao je Miškec tako polu-obrijan čak u Švabiju. «Was ist das, neue mode im Jugoslawien?»

Mladenov «grlom u jagode» nastavio se i kasnije; scena uključuje izvjesni automobil kojeg je vozio, a koji je gle čuda završio u obliku harmonike. Mladen je pri udarcu izletio na livadu. Okupili se ljudi. Komentari padaju sa svih strana. Dvije kućanice koje su izletile iz stana sa «viklerima» zaključuju da tko je god vozio, da nije preživio. Sa njima se složio naravno i naš vozač Mladen, koji se straga priključio čuđenju:

-         Je, imate pravo gospođo, pa tko bi normalan preživio ovaj krš?

Djelatnici Croatia – osiguranja, oni malo stariji po stažu, još imaju brojne PTSP-ove od Mladenovih štoseva. Još je živa legenda o tome kako je jedan siroti kolega završio zaključan u sefu u podrumu, trebala je ta terapija trajati desetak minuta, ali naš je Mladen malo zaboravio pustiti čovjeka na slobodu, sve do kraja radnog vremena.

Ženski se dio sjeća kako su na dar jednom prigodom dobile čokolade, a kad su ih otvorile (dijeta, molim) – unutra su bili komadi drveta. Naime, Mladen je naletio kad se preuređivao izlog Bomboniere Kraš, a kako čokolade ne mogu stajati u izlozima jer bi se rastopile, rekvirirao je veću količinu uredno pakiranih planjkica. Slatki horror.

Caffe

Caffe aparat u «Croatiji» nakon Mladenove «intervencije»: nude se i sarma, špek fileki i filana paprika.

*****

Eto, već smo debelo u ovom tekstu u kojem bih ja kao trebao sasvim ozbiljno analizirati planinarski lik i djelo Mladena Kuke, a od planinarstva niti p. Gledajte, a kako da vam objasnim Kuku, a da ne ispričam koju o njemu, mislim stvarno baš o njemu kojega se nikako već decenijama ne može stesati u brojke, ukalupiti u klasični (malo)građanski životopis te na kraju deaktivirati poput opasne naprave. Ustvari, čak mislim da je ovo bitnije od opisivanja tih brojnih uspona, uspjeha. Hoćete Kuku ili bajku? Kuku? E, onda idem dalje.

Kao novinar sam prvi puta skužio Kuku u vidnome polju kad je po narudžbi nove demokratske vlasti osvojio vrh krova današnje županije, te uporabom nekih alata skinuo onaj čuveni «potpis» druga Tita sa zgrade. Poslije sam mu rekao da je vrlo vjerojatno da će, ako ikada opet budu stavljali Tita natrag, on biti taj koji će se opet tamo penjati, ali sada sa švas-aparatom. Povijest još čeka na ovo zloguko proroštvo.

Vrbovao me je negdje krajem 95. ili početkom 96. Trebao sam ići na nekakvo putovanje, ja koji nikada nisam kročio nogicom u stranjski svijet, ali su me obmanuli pak sam izvisio. Trinaesto prase. I onda mi dolazi ovaj lik, kao planira se nekakva ekspedicija nekamo, pa je li bi ja kao novinar i tako dalje. Naravno, kad Kuka ima ideje, majke sklanjaju djecu sa ulice, muževi se samo značajno zakašlju i zamaknu u birtiju. Bježe gradski vijećnici i financi. Sa reputacijom šaljivdžine, tko bi mu vjerovao. Ja sam nasjeo. I tako je počelo.

Naravno, ne treba ni pomišljati da sljedećih godinu i pol, koliko smo spremali tu ekspediciju, nisam bar deset puta pitao: «A kaj ja stvarno idem s tobom u Ekvador?» Eto, ta je pošalica spletom kasnijih okolnosti dovela do toga da vam ovaj tekst pišem u svojoj sobi u Guatemala Cityju. Ali, to je druga (duga) priča.

Vratimo se našem junaku. Onda je uslijedilo tzv. «zlatno doba Dubovca». On predsjednik, ja tajnik, a sve se radilo na ad-hoc, ho-ruk i božepomozi, uz silnu ljubav. No, tu smo obojica skužili prvu karlovačku stigmu: oni koji niš ne delaju, već kibiciraju i kritiziraju, ne mogu griješiti. A mi smo griješili utoliko što smo takvim pasivnim likovima nutkali ovo ili ono. Uvijek se našla klopa, pijača, oprema, prijevoz, mjesto i čak i novaca. I nismo bili dobri. Nikako.

Kibici su stalno kritizirali, nije im odgovaralo društvo gdje se radi, jer bi i njih mogao zapasti posao. Sjećam se dobro: na papiru 250 plus članova, a frka je organizirati dežurstvo na Vodicama preko ljeta – tri mjeseca, 12 tjedana, dakle dvadeset i četiri čovjeka.

Kalvarija

Školarci na Kalvariji devedesetih.

Onda, kaj će nama planinarske škole? Navikli ljudi planinarit k'o Robinzoni. Sami. Kakvi klinci. Pa zakaj toliko o nama novine pišu? A kaj je to eko-sekcija? A kaj je to eko-vikend, kaj će nama to jezerce na Dubovcu, pa ovo, pa ono. Ne da se radilo, ludovalo se. Znali smo prek tjedna održati par predavanja, društveni sastanak, akciju subotom i otplaninariti nedjelju. Ful radno vrijeme.

Dubovac je u to vrijeme bio ne društvo, nego ideologija, a po aktivnostima smo sigurno bili najbolje društvo u Hrvatskoj, to odgovorno tvrdim. Naravno, kad je «zlatno doba» stalo, štetočine su začas sve rastrajbali, pa danas otkrivaju čari malo ozbiljnijeg rada (o, gle, planinarska škola) i još nisu došli do naše prijašnje proizvodnje.

Mladena su jako njupali cijelo vrijeme. On ne voli ljude koji popiju pivu do pola. Dakle, malo jasnije, kada čovjeku društvo plati pivu, pa budi bar pristojan popiti je do kraja, kad si ju već otvorio. A to je samo paradigma odnosa prema onome što je javno, što ti je darovano, baš tebi, pa bar budi zahvalan. Tome sam se moralu javnog novca naučio kod Mladena, u njegovoj životnoj školi. Hvala, frende!

 Jezerce

Rad na dubovačkom jezercu paradigma je kraja devedesetih godina: mnogi bi najradije da sjedneš i ne radiš ništa.

Sjeli smo i razgovarali o tome svemu, ali da nas u Dubovcu ne čuju, učinili smo to u Riobambi. U Ekvadoru. Tu je nekako nastao CEIK. Mladen je inače bio jako vezan za Dubovac, kako kvart, tako i društvo. I do zadnjeg je dana, kao zaljubljeni muž, branio i nije dao na društvo. A ja sam rekao da sam došao da bih se nečim bavio, a ne da moram brinuti o nečijim članarinama i drugim obvezama. Ti vrapca, pa ja 70 % planinarskog staža birokratiziram po papirima! Onda smo se složili da si više nikad nećemo dopustiti da netko plati tu malenu godišnju članarinu, pa dolazi četvrtkom da nas zeza. I potkubava sa tribine. I ne radi ništa. Društvo mrtvih pjesnika. Fakat smo bili revoltirani na poredak stvari. I tako smo otišli.

A nekako mi se čini da su i danas još revoltirani na nas, jer se taj dio povijesti nesmije spominjati k'o da je Staljin još živ, a za proslavu godišnjice speleologije izbrisali su i spomen na moga staroga, Danka Postružnika, koji je utemeljio karlovačku speleologiju, bio prvi tajnik, dok je ostarjeli gospodin Karlo Andrašević predsjedavao da i oni u Komitetu partije budu mekši. Tu istinu, koju sada prvi puta spominjem, jako dobro zna Kuka, koji se čak sa mojim starim jednom sreo i poslije ga hvalio zbog odličnih nacrta špilja i fotki, koje su naravno lumeni u Dubovcu našli za shodno pogubiti i tako uništiti.

Ekvador

Povijesna ekipa PD Dubovac i priključenih snaga u Ekvadoru na ekvatoru (Mitad del Mundo) – slijeva: Ivasić, Butala, Dobrović, Kuka B., Kuka M., Talakić, Postružnik, Šavor i Majetić. Iza kamere je deseti član, Vlatko Stipetić.

*****

CEIK je zamišljen kao ono idealno mjesto gdje se radi ono zbog čega je udruga osnovana. Bez članarine. I gdje ćemo krenuti u one zalogaje za koje sredina do tada nije bila spremna. Zagristi u Seljane. Prvo terensko istraživanje rada slavne braće, jednako opaljene mokrom krpom kao što smo sami. Mislim da smo tada već imali nadimak Kuka i Motika. Uvijek skupa, uvijek u nekoj aktivnosti.

Dvije bih knjige mogao napisati o brojnim pošalicama tijekom našeg zajedničkog klasičnog planinarskog staža. Ali, sada idemo na bitno, pa ću to sačuvati za neke buduće tekstove.

Dakle, nastao je CEIK, kao jedan osebujan i prvi hrvatski explorer klub. Imali smo Seljane, ali i druge uzore u Karlovcu, decenijama prije nas. Imali smo ideju, imali smo tada već i težinu dovoljnu da se osamostalimo, zajedno sa skupinom naših prijatelja-utemeljitelja. I tako smo pošli u nepoznato, kao pravi istraživači.

Sastajali smo se doslovce po birtijama dvije godine, dok konačno nismo zagrizli u vilu Anzić. Danas kad ljudi vide vilu, ne mogu shvatiti kako je CEIK došao baš tu, no da su vidjeli kako je objekt izgledao 1999. godine, ne bi ga uzeo nitko od njih, pa dali mu još dva odojka pride. To je mogao samo «ludi» Kuka. A oni koji su u gradu o tome odlučivali, također su to znali. Love nije bilo, pa nitko i nije imao apetita za ruševinom. A Kuka je tu vidio biser. I bio je u pravu.

Chile

Prva samostalna ekspedicija CEIK-a 1998.: (slijeva) – Krunoslav Golubić, Mladen Kuka, Mladen Postružnik, Josip Šut, Dubravko Belan, Mladen Dijačić, Dražen Ostrman, Mladen Strukan. Snimljeno u pustinji Atacama, Chile. Četiri Mladena u ekspediciji, dakle 50 %.

Naravno, sljedećih nas je godina jahao sa obnovom do besvijesti, a svi karlovački meštri i dandanas bježe od njega jer znaju da bi ih mogao pitati da dođu nekaj pozidat, zakrpat kakvu cijev ili naštelat struju. A on se nije sramio tražiti. Kao da ga sada čujem: «Ti, Štef, a imaš ti one cange, dole nam treba u šahtu nekaj....» Zato je danas Vila tu gdje jest i samo će biti bolje, jer je opet došla teta recesija, pa za CEIK nebu toliko «peska». Pa bu Kuka opet za rukav.

Ah, da, pijesak. Lova. Uvijek su gradom kolale financijske legende o CEIK-u; te oni jako vuku iz proračuna, pa onda vragzna otkud im tolika lova da putuju, pa sigurno oni i zgrče kakvu lovu sa svime time.

Obama

Ah, ta lova...

Kuka je štedljiv dečko. Kako rekoh, ne voli kad se ostavi napol popijena piva. I svakako nije sklon egzibicijama kakve razotkrivamo po Hrvatskoj u zadnje vrijeme (kao da nismo o njima nikaj znali, ma nemoj). Kada vam grad dade 20 ili 30 % sredstava za ekspediciju onda ste u gabuli. Morate ići, a valja namaknuti ostatak. Pa onda od sponzora do sponzora, po 500 kuna i stisak ruke. I tako unedogled. Tu smo razvili prijateljstva i kontakte. Uostalom, pitajte CEIK-ovce, pa zar nije velika većina njih dobila avionsku kartu u ruke, a u bolja vremena i mali džeparac ili im je bila plaćena kakva klopa ili ulaznica?

Ti bokca, da nam je samo bilo pola nogometnog proračuna...

Partviš

Kako tjerati krokodile – pa najbolji alat po Kuki je stari „partviš“

Ma, moram zahvaliti sponzorima. Ti su ljudi od svojih usta i džepova davali sredstva, a da nisu morali. Mogli su to doslovce zapiti. Ali, kada bi im došli Mladeni (Kuka, Strukan ponajprije), ljudi su se nekako identificirali s tim našim lokalpatriotskim idejama. Moram reći: u gradu Karlovcu ima jako puno dragih Karlovčana koji vole svoj grad, koji vole projekte koji grad uzdižu – hvala Vam svima, prijatelji!

U cijelom tom radu, a nedavno smo proslavili 14 godina, isticale su se dobre konstante: penjati vrhove na koje se još nisu popeli Hrvati, ili barem ne od neovisnosti RH. Onda, osmišljavati prave ekspedicije (danas se stvarno svakaj zove ekspedicijom), sa glavom i repom. Neprekidno tragati za svime i svačime o i oko Seljana. Okupljati mlade. Sazivati ljude od znanosti. Neprekidno nešto osmišljavati i dopunjavati.

I sada, kad bih rekao da je sve bilo pravocrtna idila, lagao bih. Bilo je svakakvih trenutaka, jer ekspedicionizam je težak posao, koji do kraja ne kuže oni koji dođu na obljetnice CEIK-a, pa nas vide u langzam raspoloženju. Uh, bilo je tu svakaj, ali ništa nečasnoga ili zlonamjernoga. Barem ne između nas dvojice, kao i većine članova. Bilo je padobranaca koji su mislili, e sad bumo mi drugačije. Kaj oni nama pričaju. Bilo je nezadovoljnika, bilo je rasprava i bilo je kraćih posustajanja. Ali, Mladen je vukao. To je njegova osobina. Uporan je kao mazga. To je prva karakteristika biznismena, te sasvim ozbiljno danas mislim da su mu dali kakvu tvrtku u ruke, da bi on to jednako uporno izganjao i stvorio uspjeh. Čekaj malo, pa CEIK i jest firma i tako smo to vodili od prvoga dana, pa zato su iza nas filmovi, knjige, usponi, putovanja, uspjesi.

Novi Zeland

Opet se nađu tri Mladena, što je kritična masa; na Novom Zelandu sa Mladenom Bartolcem

Eto vidite kako se u jednoj atmosferi zezancije, ali uz dozu snage, može uspjeti. Sve onako šaleći se. A šalili smo se po tim putovanjima i sva je sreća da nitko nije zaglavio ozbiljno. U mojim ćete knjigama naći opise tih zezancija, ali moram izdvojiti ono čuveno Mladenovo cjenkanje u Peruu. To je besmrtno; baba nudi neku dranguliju i krene sa recimo 15. Mladen ponudi sedam. Baba bi dvanaest. Mladen ide sa pet. Hej! Pa ovo je jače od Alana Forda, cijeli smisao cjenkanja otišao je k vragu i vjerujem da se u dijelovima Perua još raspreda o gringu koji je uništio cjenkanje kao plemeniti sport.

Eto, to je Mladen. I kad se cjenka za svoju lovu, razmišlja kao da će uštediti koji novčić CEIK-u. Ma njemu bi povjerio čovjek i državni proračun.

4

Sada još kritičnije – četiri «Sveto ime Mladen»; fotka je nastala sasvim spontano, svi Mladeni su išli svojim putem, a ipak uvijek spremni na summit karlovačkih Mladena, barem jednoga dijela. (slijeva: Strukan, Kuka, Muić, Postružnik)

*****

I opet ništa o planinarenju. Dobro, 40 godina penjanja i srugih aktivnosti nimalo manje važnih slavi Mladen, a ne planine. Evo pak anegdote o proslavljenom usponu na Chimborazo, 1997.

Cijela ekspedicija krenula je super; u visokom su ritmu naši penjači savladavali redom Pasochou, Cotopaxi, Tungurahuu... I kad je došao red na Chimbo, niz neprilika. Najprije nam vele da je gore nevrijeme i pada jak snijeg. Onda krenuše nemiri, pa demonstracije. Pa tropska oluja. Dani idu, svima se (osim Kuke naravno) diže kosa na glavi. I onda u posljednji tren, stanu demonstracije, vrijeme se razvedri i naši ispenju Chimborazo, najudaljeniji komadić zemljine kore od zamišljenog središta.

Sad tu moram napravit digresiju. A ide ovako: izvjesni član ekspedicije ekipi je pronašao prijevoz do planinske kuće. A taj se vrijedni način transporta sastojao od školskog kombija, koji je nekoliko puta riknuo na tom teškome putu. Vjerujem da su me penjači spominjali tijekom te epopeje uz obronke Chimba. Ispričavam se još jednom...

Vrate se oni, svi iscrpljeni, Branko oslijepio kao da su ga dohvatili Turci negdje u srednjem vijeku, a Kuka sjedne, malo gucne i veli: «Ma vraga, nazoveš ekspediciju imenom planine i onda da ju ne ispenješ. Gadno, ha?».

Cordano bar

U Cordano-baru u Limi, koji je više od stotinu godina sačuvao svoj izgled; u ovom ambijentu mogli su se družiti i braća Seljan.

Doista. To su takve stiske na ekspedicijama, jer imaš ciljeve i zadatke i ne možeš, jer je to javni rad, podvaliti nešto drugo pod to. Nema tu politike, ili je ili nije. A uz to, u Hrvatskoj je to bio pionirski pothvat. Trebalo je postavljati temelje. Danas njih brdo putuje i svoje boravke po Sheratonima prikazuje ekspedicijama. Njih puno se time hvali. Ali, evo, pa nitko nikome ne brani, kaj nisu uzeli Lermana ili Mikića pa se malo furali po Kongu? OK, dobro jesu moji frendovi Aščić i Ivančić, koji su pravi dečki (Aščića manje znam, ali je jedan odličan profesionalac sa televizije), nema zamjerke. A moram spomenuti i Željka Garmaza iz Osijeka, taj je dečko puno napravio po Ruandi.

Ali, kao i u glazbi, na sceni se nakotilo puno lažnjaka. Zato je Kuka pravi. Radije bi se ubio penjući, nego da je lagao bilo koji detalj. A ja mu nisam nikada bio, niti je on to tražio, neki «spin doktor» da ga napravi većim. Njegova je deviza: «Nikada si neću prisvojiti tuđe uspjehe, ali ću se svojima hvaliti i biti ponosan na njih.»

Koliko smo puta u nekim Nedođijama brusili ideje i pametovali, po nekakvim Yabelima, Juanjuijima, pa i Pravutinama. Kužite, ono, deklaracija iz Yabela. Tako to rade opasni desperadosi, a onda ujašu u glavnu ulicu i pucaju iz svih pištolja. Naša organizacija jest poprimila obilježja one organizacije povezane s mjestom Corleone (Mladen je uspio posjetiti to kultno mjesto), ali jasno bez prljavih poslova i sumnjiva novca. Da nismo to odigrali tako, bili bi izgubljeni u tornadima tranzicijske Hrvatske, a ne ocjenjivani jednom od najboljih hrvatskih udruga.

Corleone

Don Kuka Corleone; fakat smo ponekad morali raditi na način dobre «famiglie», ali ništa nezakonito naravno. Radilo se samo o pristupu organizaciji koja traži čvrst i jasan put u budućnost.

I, kaže, sada im treba podijeliti nekakve medaljice za životno djelo da se maknu. Naravno da se nećemo maknuti niti stati, pa neka se mladi bore, neka završavaju planinarske i ekspedicionističke škole i kad se dokažu i odgoje, onda će oni preuzeti dalje. Jer Karlovac u Hrvatskoj ima najveću tradiciju svjetskih putnika. Ljudi, pa dajte shvatite da samo par prekomorskih kapetana nije iz Karlovca, svi ostali vezani su uz naš grad, čak i Lerman!

Ma, ova igra ide do posljednjeg daha, do zadnjeg juriša, a ako slučajno pobijedimo, onda budemo sve srušili i krenuti ćemo iznova. Jer CEIK je ideologija, životno opredjeljenje. Kraja nema.

Mladen to fura do krajnjih konzekvenci. Do sada je lomio rebra i trtice, jednom smo skoro skupa izgorjeli, vozali smo se po provalijama, klopali bog zna kaj, tekućine da ne spominjem, a u svemu nije manjkalo iskrenosti do bola. E to je ono – CEIK je iskren, kome ne paše, njegov problem. I još ima malog plavog svemira naše Zemlje za istražiti, a priča o Seljanima nije gotova.

Jednom sam pitao Mladena hoće li jednog dana netko lunjati našim tragom, a Mladen je samo rekao: «To bih volio vidjeti». Rukavica je bačena. Ona je uvijek bačena. Mladen je svoju prihvatio i odgovara izazovima. To je to. To je gard. Takav se treba roditi.

Pravi izazovi i prava traganja su u nama. Mladen to dobro zna.

Negdje

Dva vozača, malo jača; Postružnik & Kuka negdje u jednoj od omiljenih Nedođija u kojima se stvaralo, ludovalo i maštalo.