Malo je trenutaka u životu koje pamtite kao trenutak koji vam je promijenio život. Pozitivno ili negativno. Jedna od tih pozitivnih  trenutaka za mene se desio jednog ranog jesenjeg popodneva 1979 godine, kada je u moj 4D na sat kod moje najdraže profesorice Lisac upao, tada bivši gimnazijalac, Mladen Kuka. Svojim tipičnim ulazom bez puno okolišanja, uz malu ispriku Lisici što prekida sat, tražio je ljude za upis u planinarsku školu. Do tada sam ga znao samo kao jednog od  Mladena koji se popeo na Kilimanjaro i jednog od legendarnih  gimnazijskih „fakina“, kojima sam svom snagom i ja pokušavao postati, znanog po navodno legendarnim sukobima sa sestrom Vesnom koja mu je predavala par predmeta i živjela sa njim u istoj kući. Što je navodno nije sprečavalo da mu podjeli dosta „komada“ u školi. Čvrsto sam vjerovao u tu priču s obzirom da mi je Vesna bila jedan od rijetkih profesora u svom školovanju, uz Višnju Kersnik, koje sam se stvarno bojao.

Naravno da sam se odmah upisao. Zajedno sa 10-tak kompića iz razreda.  I Mladen je to organizirao savršeno. Prvi izlet na Vinicu, pa Klek, Risnjak, alpinistička škola, speleološka škola, dovoljno da se čovjek zaljubi u planine za cijeli život. Već je tada pokazao ono sa čime će se isticati cijeli život, smisao za organizaciju. U tada, za današnje vrijeme teškim uvjetima za putovanja, sve je štimalo i bilo na vrijeme.

I kada su nam se sportski putevi razišli pratio sam njegov rad u planinarstvu, speleologiji a naročito nevjerovatan rad i trud koji je pokazao u CEIKU. Radeći u sportu upoznao sam puno ljudi koji su se smatrali velikim sportskim djelatnicima a u stvari nisu bili sposobni organizirati put kadetske ili juniorske ekipe u Donju Pušću. Mladen definitvno nije bio jedan od njih. Popis putovanja koje je organizirao na kojima nitko nikada nije nastradao ili se izgubio je stvarno nevjerovatan. I samo onaj koji je tako nešto organizirao zna što to znači. 

Karlovac je čudan grad. I jako slabo odaje priznanje svojim bivšim velikanima. To je grad koji na ulazu u grad umjesto da ima bistu Jelice Pavličić svjetske rekorderke u atletici ima na ulazu u grad sliku izvjesne nogometne navijačke skupine. Vjerovatno bi tako bilo i sa braćom Seljan da Mladen Kuka nije posvetio dobar dio života istini o tim ljudima koji su u svoje vrijeme napravili nezamislive stvari u svojim životima. Međutim Mladen i njegovi „Ceikovci“ su nam na naljepši način očuvali sjećanja i otkrili sve tajne njihovog djelovanja.

Uspjeli smo Mladen i ja još malo putovati zajedno, Hawaii i Arizona i uvijek je bilo zanimljivo i rado se sjećam tih trenutaka. Međutim, usprkos svim tim putovanjima i odlascima jedno nam je uvijek bilo zajedničko a to su beskonačne rasprave o Karlovcu, gradu kojeg obojica neizmjerno volimo.

Tijekom godina sudjelovao sam u tisućama rasprava da li je Mladen sportaš ili nije, da li je uspješan ili nije da li je ovo ili ono. I shvatio sam dvije stvari. Prvo,  da ima dosta ljudi kojima nije pretjerano drag  i drugo da je to u  Karlovcu znak da je izuzetno uspješan u onome što radi.

I zato hvala ti Mladen za onaj jesenjski dan davne 1979. I danas kad ovo pišem bio sam na vrhu Hvara, Svetom Nikoli, sa kojeg se pruža spektakularan pogled na Dinaru, Biokovo, Palagružu, Vis, Paklene otoke, Kornate, Italiju, Korčulu, Pelješac. I  pomislio sam u jednom trenutku da danas sigurno nebi bio ovdje da onaj ludi Kuka nije upao kod Lisice.

Bernardica

Sa čuvenom sestrom Bernardicom, koja je napustila časne i odabrala drugi život. Pa, uvijek se radi o hrabrosti, zar ne?