Začetnik, organizator, voditelj i propagator istraživačkih i putničkih projekata CEIK-a Mladen Kuka!

Kako pisati o čovjeku kojega dovoljno ne poznajem kao voditelja, kao suradnika i radnika, kao prijatelja. A opet poznajemo se. Surađivali smo, družili smo se, trudili se zajedno ostvarivati neke iste planove, usmjeriti zajednička nastojanja prema nekim dobrim i korisnim ciljevima, nekim karlovačkim projektima. Moglo bi se mnogo toga svesti na isti, Mladenov, zajednički nazivnik: raditi i surađivati za grad Karlovac, za Karlovčane, posebno za mlade u Karlovcu. Karlovac je uvijek bio u njegovim planovima. S njim je putovao pustinjom do Seljanvilla u nekadašnjoj carskoj Etiopiji., zbog karlovačke braće Seljana probijao se sa svojim istraživačkim ekspedicijama preko visokih peruanskih Andi, zastave Karlovca i Hrvatske «zakukao» je on na mnogim vrhovima svijetskih planina.

Teško je pisati i što pisati o čovjeku čija je knjiga življenja još uvijek širom otvorena; bez obzira koliko je do sada izlistao svojega životnog vijeka, koliko su bogatim sadržajem izlistane njegove stranice. Lakše je ipak govoriti o njegovom radu, njegovim djelima i ostvarenim planovima, pa već sada i zaokruženom životnom djelu. Zato neću prepisivati kronologiju Mladenovih životnih događanja, zanemariti ću statistiku, ma koliko bila impresivna, neću zbrajati niti brojna javna priznanja i mnogobrojne nagrade. Htio bih tek istrgnuti nešto iz tolikih godina njegovog životnog puta, pokazati na neke rezultate njegovog rada u okvirima CEIK-a, odakle ga je nosila njegova velika ljubav prema otkrivanju širokih prostora tajnovite prirode i najvećih tajni ljudskih putovanja – posebice nama zanimljivih putovanja svjetskih karlovačkih putnika, braće Mirka i Stjepana Seljana. U toj prebogatoj životnoj događajnici Kukinih istraživačkih putovanja uvijek je bilo nekakvog domišljenog reda, zadanoga plana i jasno određenih ciljeva. Dakako on po svijetu nikada nije putovao sam, već zajedno s nama, s užim ili širim krugom prijatelja i suradnika. Zato su njegove istraživačke ekspedicije, jednako kao i pučke šetnje od Dubovca do Kozjače i nešto dalje, uvijek bile jednako zanimljive i vrijedne za CEIK, za sve nas, za Karlovac kao grad znatiželjnih istraživača i pučkih šetnji.

Nisam bio aktivan dionik njegovih istraživačkih ekspedicija, pa će mi biti teže dokučiti njegovu ogromnu energiju kojom je planirao, organizirao i vodio svoje ekspedicije. Pratio sam njegov put – i putovanja njegovih suputnika – kao njegov, CEIK-ov suradnik.

S jedne sam strane bio u prednosti. Mogu sve promatrati, sabirati, prosuđivati na kraju, kada je posao nekog velikog – u svjetskim razmjerima, ogromnoga pothvata – već dovršen.  Ako mi i nedostaje kvaliteta subjektivnog učešća, lakša mi je procjena objektivne distance. 

Uostalom, Mladen Kuka, do svoje je visoke radne i uspješne objetnice doputovao s jednako zanesenim suputnicima, posebno sa svima koji su s njim surađivali u njegovom i našem CEIK-u. Treba samo, na samom početku reći, ali i u svakoj prilici ponoviti: Mladen je bio uvijek PRVI – surađujući i radujući se na kraju sa svima.

Najprije, što je zapravo taj Mladenov CEIK? Je li bio na početku CEIK ili Mladen Kuka? To je kao da pitate, jesu li bila na početku svjetska putovanja karlovačke braće Seljana ili najprije Karlovac i u njemu Seljani! Tako je bilo i ovdje. U Karlovcu se najprije rodio Mladen a onda je on «izmislio» CEIK – zbog Seljana – a onda su sljedila desetljeća čudesnog otkrivanja svijeta i ljudi, počevši od Karlovca do dalekih mora i svjetskih planina, od afričkih pustinja do američkih prašuma, Mladenova i naša karlovačka putovanja, od svjetskih ekspedicija koje je ostvarivao sa članovima njegovih izabranih ekspedicionističkih ekipa, do karlovačkih pučkih šetnji i jedinstvenih izleta po Hrvatskoj u kojima su sudjelovali svi Karlovčani koji vole ljepote božje prirode i prijateljsko druženje s ljudima. Tim karlovačkim šetnjama bio je na najljepši način otvoren i zatvoren jedinstveni krug suvremenog, ne samo karlovačkog već i hrvatskog ekspedicionizma i istraživanja - od vlastitog kućnog dvorišta do dalekih svjetskih krajeva.

CEIK se rodio 1997. - a Mladen je imao tada 39 godina; najljepše i najbolje  godine za najveće životne pothvate. Godine i prije toga, a posebno poslije toga, godine su ostvarivanja jednog od najbogatijih i najimpresivnijih karlovačkih životopisa. Kroz taj se životopis – Mladenov – ostvarivao svih ovih desetljeća i naš karlovački CEIK. A karlovački Centar za ekspedicionizam i istraživanje zajedno s Mladenom Kukom, ostvario je, u ovom našem vremenu, najveća svjetska ekspedicionistička putovanja. A opet, CEIK i Mladena vodila su od početka dva najveća svjetska karlovačka putnika i istraživača, braća Mirko i Stjepan Seljan. Oni su inspirirali i predvodili današnja CEIK-ova putovaja i istraživanja.

Što je, dakle, karlovački CEIK Mladenu Kuki, a što on njemu?

CEIK – Centar za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu «Braća Seljan», jedinstvena je institucija, udruga, društvo, organizacija.... ne samo u Karlovcu, već i u cijeloj Hrvatskoj. Taj i takav Centar osnovao je, pokrenuo i sve ove godine vodio Mladen Kuka.

UO CEIK

Upravni odbor CEIK-a zasjeda cca 1999. godine – slijeva nadesno: Postružnik, Strukan, Kruhek, Kuka i Božičević

Kuka je postavio prvi zadatak: današnji Karlovac treba i može najbolje iskazati dužno poštovanje svojim zaboravljenim karlovačkim istraživačima tako da istraži tajne i zagonetke njihovih svjetskih putovanja, njihovoga životnoga djela, posebice tajne Mirkove smrti. Zato Mladen osniva taj karlovački istraživački Centar, koji se s vremenom razvio u novu, na mnogo načina posebnu, instituciju kulture grada Karlovca. On okuplja sumišljenike spremne i hrabre, otvorene i odlučne koji će Karlovac ponovo učiniti gradom svjetskih istraživačkih putovanja. Je li Mladen mogao znati što će se sve roditi iz te njegove početne ideje, neznamo, ali znamo sigurno da ni Karlovac nije bio svijestan a možda to dovoljno nezna još ni danas koliko je dobio osnivanjem toga Centra i istraživačkim putovanjima koja je zamislio, osmislio i predvodio Mladen Kuka s današnjim karlovačkim ekspedicionistima!? Istraživački projekt koji bi osvijetlio životni put i djelo karlovačkih Seljana već se dugo nametao suvremenim hrvatskim i svjetskim putnicima, putopisnim otkrivaćima nepoznatih svjetskih krajeva, ali pravi se  čovjek za taj toliko zanimljiv i ne lako ostvarljivi projekt, našao se – na radost Karlovcu – opet u Karlovcu. Na početku toga zadatka bio je Mladen Kuka. Trebalo je proučiti životne puteve Mirka i Stjepana Seljana, utvrditi u suvremenoj topografiji Afrike i Južne Amerike puteve kojima su oni putovali, naći dobre suradnike, osposobiti i sebe i njih za posebne i nepredvidive fizičke i psihičke napore i izazove, uvjeriti Karlovčane i mnoge, da podrže tu ideju i da već stvoreni realan projekt prihvate konkretnom financijskom potporom... itd. Ogroman je bio put od ideje do plana puta, od početnih priprema do početka putovanja. A od te prve CEIK-ovske ekspedicije pa do zadnje, Mladen je bio idejni začetnik i organizator, voditelj i vodič; istina, na putovanjima, prvi među jednakima, ali prvi i po odgovornosti i na kraju prvi po zaslugama za uspjeh i rezultate svake ekspedicije.

Kruna prvoga, afričkog puta  «Putevima braće Seljan» bilo je otkriće Karlovca na tromeđi današnje Etiopije, Kenije i Sudana – otkriće Seljanvilla, granične utvrde, u čijem se tlocrtu i danas nazire slika karlovačke tvrđave. Tko bi tu mogao podignuti takvu sugraničnu utvrdu, ako li ne, jedino Karlovčani, braća Mirko i Stjepan Seljan koji su tu u Etiopiji, bili i djelovali skoro tri godine. To su otkriće karlovački CEIK-ovci utvrdili, a onda ga i označili svojim, karlovačkim domoljubnim natpisom, ispisanim engleskim i hrvatskim jezikom.

Seljanville

«U ČAST BRAĆI MIRKU I STJEPANU SELJANU – ISTRAŽIVAČIMA SVIJETA, IZ HRVATSKOG GRADA KARLOVCA, OSNIVAČIMA SELJANVILLA I GUVERNERIMA U VRIJEME VLADAVINE CARA ETIOPIJE MENELIKA II. PODIGAO: CENTAR ZA EKSPEDICIONIZAM, ISTRAŽIVANJE I KULTURU «BRAĆA SELJAN»

Koliko je Karlovčana svijesno vrijednosti i značenja rezultata ove CEIK-ove ekspedicije i ovoga natpisa koji spominje Seljane i Karlovac? Bilo je to davno i daleko, ali je sjajno da su nam tu zaboravljenu povijesnu istinu, CEIK-ovci ponovno otkrili. Hvala Mladenu Kuki i njegovim suputnicima afričke ekspedicije.

Rezultati nakon povratka: slijede događanja koja se ponavljaju nakon svakog Mladenovog i CEIK-ovog putovanja: izvješća prethodna, novinski članci, javna predavanja, filmovi, izložbe, TV informacije i programi i dr. Sve su to na dar dobili najprije Karlovac i Karlovčani, pa Hrvatska i svjetska ekspedicionistička literatura. Mladen Kuka je i u tom poslu bio prvi i jedan od glavnih, jer on je na putu i vodio i snimao, prikupljao i istraživao. Ekspedicija se vratila s bogatom dokumentarnom građom fotografija, filmova, zapisa, pa i etnografskih predmeta. Već tada je Mladen Kuka postavljao pitanje osnivanja i otvaranja muzeja ili bar muzejskog odjela braće Seljan. Nažalost, ni tada niti kasnije nije bilo sluha ni duha kod onih koje Grad Karlovac kao svoje muzejske profesionalce plaća i održava njihovu gradsku muzeologiju. Braća Seljani i njihovo povijesno djelo kao i rezultati istraživanja karlovačkih suvremenih Seljana, ni do danas nisu dobili zasluženi kutak muzejske prezentacije u muzejskoj ponudi grada Karlovca. Mladen Kuka je za to našao drugo, zamjensko riješenje. Kad neće Muzej, učinio je to opet jedan čovjek sa svojim ljudima. Grad je Karlovac dobio vilu Anzić, sjedište rada CEIK-a, prostor kulturnih i informacijskih susreta, ishodište karlovačkih pučkih šetnji i kakav-takav muzejski kutak istraživačkih i ekspedicionističkih doprinosa kulturi grada Karlovca. No o tome još nešto kasnije.

Karlovac je na kraju ovoga, kao i sljedećih ekspedicija koje su putovale putevima braće Seljan, dobio prelijepu knjigu koju je napisao jedan od najaktivnijih Mladenovih suputnika, drugi Mladen, Postružnik: SELJANVILLE, Karlovac, 2003.

Najuzbudljivija i najvrednija , ali i najteža ekspedicija CEIK-a, koju je organizirao i vodio Mladen Kuka, bila je ona koja je trebala otkriti tajnu posljednjeg istraživačkog puta i pogibije Mirka Seljana u istočnim obroncima visokih Andi. Ogroman je bio posao već u samom pripremnom vremenu, a još je veći trud bio uložen u taj, svjetski vrijedan ekspedicionistički pothvat. Da su ga ostvarili neki istraživači s nekom velikom logističkom i političkom potporom, nekog velikog naroda, bila bi to svjetska vijest i događaj!

Za CEIK-ovce je opet tek njihov ekspedicijski putopisac, Mladen Postružnik zapisao u izvrsnoj knjizi koja opisuje ovu ekspediciju:  «BILI SMO NA GRAN PAJATENU. MI PRVA ZNANSTVENA EKSPEDICIJA IZ HRVATSKE – NAKON MIRKA SELJANA».

S pravom je u ovom samopriznanju izrečena i kvalifikacija «znanstvena ekspedicija».

Već je u traženju dozvole za to putovanje Mladen Kuka od nadležnog peruanskog ministarstva (INRENE) morao dobiti potvrdu i dozvolu da se njihova ekspedicija može smatrati «znanstveno-istraživačkom». Tako i taj najveći istraživački pothvat predvodi i vodi, prvi CEIK-ov putnik Mladen Kuka. Realizacija toga istraživačkog putovanja tražila je ogromne napore: organizacijske i studijske priprem, fizičke i psihičke treninge, financijske i logističke potpore. Na terenu je trebalo savladavati administrativne i ljudske prepreke, visine i bespuća peruanskih Andi i prašuma andskih pritoka ogromne Amazone.

Huayabamba

U mjestu Dos de Mayo, središtu doline Huayabambe.

Mladen Kuka i njegova CEIK-ova istraživačka ekipa u svemu je uspjela i donjela nevjerojatno vrijedne rezultate i krajnje spoznaje. Ta ekspedicija ima značenje novoga otkrivanja davno zaboravljenoga svijeta nepoznate prirode, ljudi i njihovih povijesnih sjećanja, studijsko rasčlanjivanje svih sastavnica Mirkove, već zaboravljene ekspedicije i tragedije i na kraju znanstveno vrednovanje svih prikupljenih rezultata, koje će svaka buduća, slična, ekspedicija morati uvažavati. Konačno, ta je karlovačka ekspedicija, predvođena Mladenom Kukom, otkrila svijetu, do tada tek malom broju ljudi poznatu lokaciju Gran Pajatena i posve novu povijesnu priču o nepoznatoj peruanskoj kulturi «Chachapojas» - otkriće značajno i za kulturnu povijest današnje države Perua.

A sve je to opet sabrao i najsažetije prikazao, onaj drugi Mladen, putopisac CEIK-ovih putničkih istraživanja, u knjizi: MIRKO SELJAN – SNOVI ISTRAŽIVAČA. Tu nećemo ni spominjati tolika brojna predavanja, javne tribine, filmske  priredbe, TV informacije, izložbe i promocije toga putovanja i njegovih rezultata.

Nemoguće je u ovakvom kratkom osvrtu  i razmišljanju zaustavljati se na drugim Mladenovim istraživačkim ekspedicijama, pogotovo je nemoguće detaljnije opisivati sva druga svjetska putovanja, od kojih mnoga mogu ući u povijest svjetskih ekspedicionističkih  istraživanja i povijest svjetskog planinarenja. Ti su rezultati spomenuti u kratkim kronološkim zabilješkama njegovoga životopisa ili u prisjećanjima njegovih suputnika koji su s njim zajedno ostvarili takva putovanja, vrijedna i zapažena u povijesnici hrvatskih planinarskih pothvata i ekspedicionističkih istraživanja. Htio bih ostati, s Mladenom Kukom i s njegovim CEIK-ovcima još malo u Karlovcu, s karlovačkim prijateljima i suradnicima s kojima sam i sam više surađivao i često se družio. Htio bih reći nešto više o još dva velika dara koja je gradu Karlovcu darovao CEIK Mladena Kuke. Ta su dva velika dara, kakve nije dobio od svojih sugrađana nijedan grad Hrvatske: Vila Anzić, koju su CEIK-ovci pretvorili u novu instituciju kulture grada i mjestom nezaboravnih druženja mnogih Karlovčana te po mnogočemu jedinstvene,  k a r l o v a č k e  p u č k e  š e t n j e  koje su im otkrivale ljepotu prirode, povijest i vrijednosti karlovačke i hrvatske povijesne baštine, povezivale ljude svih generacija i zanimanja: pučke šetnje kao još jedna karlovačka posebnost kakvu nema nijedan grad u Hrvatskoj.

PD Vrlovka

Pučke šetnje, planinarske škole, izleti – mnogi su se s njim veselili i planinarskim diplomama (grupa planinara PD Vrlovka)

Vila Anzić, nekada posve zapuštena kuća poznate karlovačke obrtničke obitelji Anzić, koja je 1940. na Borlinu kupila lijepi posjed, te je, na izvanrednom vidikovcu, sagradila obiteljsku vilu. Na kraju dugih godina iskorištavanja i zanemarivaja, Gradska je uprava tu već posve vrlo oronulu kuću dala na korištenje CEIK-u. Bio je to novi veliki izazov za Mladena Kuku i njegove Ceikovce. Ta je zapuštena ladanjska vila otvarala nove mogućnosti za širenje i obogaćivanje društvenoga djelovanja CEIK-a.

Na početku te nove stranice kulturnoga i duhovnoga udruživanja građana grada Karlovca stajao je opet Mladen Kuka i njegovi CEIK-ovi suradnici. No, najprije je od zapuštene ruševine trealo obnovom učiniti je kućom otvorenih vratiju svima koji su imali ljubavi za svoj grad i ljude, za prijateljstvom s prirodom i ljudima. Činilo se da CEIK nema mogućnosti taj veliki zadatak ispuniti. Kako i kojim sredstvima tu ruševnu kuću obnoviti i urediti, pa je učiniti novim domom Centra? Zamislite da je Mladen Kuka počeo tražiti arhitektonski ured koji bi napravio projekt obnove i uređenja?! Otkuda iznaći novce već za idejne planove?,  za taj «papirnati» dio posla? Međutim Kuka je počeo od onoga što je imao. Okupio je sve svoje ljude i dobrovoljnim radom počeo čistiti teren oko kuće. Tražio je dobrovoljce rada, svih zanimanja i mogućnosti. Imao je viziju što bi ta kuća trebala postati za CEIK i za grad Karlovac. Uvjeravao je sve koji nisu imali viziju konačnoga cilja da je to moguće i na ovaj drugi, na CEIK-ov način. Bio je nevjerojatno uvjerljiv i uporan. CEIK-ovi dobrovoljci rade svakog vikenda, donatori prijevoza, građevnog materijala pomažu početak obnove. Već 1999.g. Počinje se nazirati budući izgled obnovljene vile i njezinoga okoliša...

Krajem 2000.godine nova, sada CEIK-ova vila, bila je svečano otvorena. Sjećam se i sam toga događaja. Koliko se ljudi okupilo na vrhu brijega pred obnovljenom vilom Anzić! 

Bilo je to svečano otvaranje jednog novog prostora kulture grada Karlovca koji nije bio izgrađen ni obnovljen iz gradskih proračunskih novaca. Zapuštena kuća, zajedno s prostorom koji ju je okruživao, bila je obnovljena, uljuđena, otvorena svima koji će se ubuduće vrlo često okupljati pod njezinim krovom i na prostoru toga novog gradskog vidikovca. Negdje je i pribilježeno da je ta obnova koštala više od 50 tisuća eura. Kako i na koji su sve način ta sredstva bila prikupljena teško je na kraju bilo sve zbrojiti i ispisati sve račune. Nije to bilo ni moguće, jer je stotine radnih sati, vlastitog znanja i vještina, pa i vlastitih novaca, na mnogo različitih načina, bilo ugrađeno u ostvarenje tog projekta. Sigurno je i to da je u novoobnovljenu vilu bilo unešeno veliko oduševljenje i velika vjera Mladena Kuke i njegovih najbližih suradnika, da će ta kuća postati ne samo novo sjedište CEIK-a, već i sjecište mnogih kulturnih događanja grada Karlovca. Tako je počelo, tako se to dalje i događalo, sve do današnjega dana.

LD Dubovac

Na vili Anzić: Kuka je pomogao i članovima LD Dubovac, nastarijem u gradu, da u jednom od objekata pronađu svoj dom.

I opet treba, ponovno, izreći veliku zahvalnost Mladenu Kuki koji je pokrenuo realizaciju toga pothvata i predvodio mnoge poslove njegovoga ostvarivanja. Dakako, hvala i svim njegovim Ceikovim suradnicima i dobrotvorima. I s pravom i opravdanjem stoji danas nad ulaznim vratima stare vile Anzić: Centar za istraživanja i ekspedicionizam «Braća Seljan», Karlovac.

Što se sve događalo, tijekom proteklih godina, u vili Anzić?

Prebrojavati sve događaje kulturnih zbivanja, sva ljudska druženja i susrete, sve trenutke ljudskosti i plemenitost prijateljske suradnje na korist svima, nije moguće prebrojiti. Siguran sam, da bi tu kronologiju nabrajanja bilo moguće i brojem i kvalitetom usporediti s godišnjom produkcijom bilo koje karlovačke službene kuće kulture: koliki neformalni i pozivni javni susreti, predavanja za najširu javnost i specijalizirana predavanja  za posebne grupe polaznika CEIK-ove alpinističke i ekspedicionističke škole, promocije knjiga, filmske predstave, tolike izložbe, ne samo jednostavnog  «galerijskog» tipa, već i studijski osmišljene, izvorno dokumentarne, znanstvene i informatički-pedagoški orjentirane. Vila Anzić pratila je ritam godišnjih promjena i događanja grada. Tu su se dogodile mnoge pučke priredbe, gradske kestenijade, ceikovska i planinarska martinja. Na kraju, vila Anzić postalaje, iako ne posve dovršena, na CEIK-ovski način postavljena, stalna izložba braće Seljan.

I opet treba još jednom istaknuti, velike zasluge za ostvarenje toga pothvata, pripadaju osnivaču i voditelju CEIK-a Mladenu Kuki.

Uz CEIK i vilu Anzić treba povezati još jednu jedinstvenu manifestaciju javnih narodnih okup ljanja: KARLOVAČKE PUČKE ŠETNJE.

Kako su se zapravo rodile Karlovačke pučke šetnje? Prije nego li je ova karlovačka originalna rekreacija na otvorenom, za sve, krenula, već se je bila vratila s puta prva CEIK-ova ekspedicionistička ekipa, godine 1998. Međutim ideju o karlovačkim narodnim «ekspedicijama» razradio je Mladen Kuka i prije velikih ekspedicija i prije nego li su CEIK-ovi istraživači dobili na korištenje staru vilu Anzić. U srži te namjere je bilo otkrivanje tajni, vrijednosti i ljepota vlastitoga grada – u prvom krugu -, pa karlovačke okolice i Karlovačke županije u drugom krugu i konačno, cjele Hrvatske koje će pokrivati organizacija CEIK-ovih izleta.

Karlovačke šetnje zamišljene su kao svojevrsna istraživačka putovanja svih Karlovčana. Točno i dobro je to zapisano u knjizi Josipa Šuta («Karlovačke pučke šetnje»): «Sredivši utiske s ekspedicije, godina je 1998., krenule su organizirane šetnje pod nazivom: Karlovačke pučke šetnje. Cilj im je bio smisleno otkrivanje karlovca, bliže i dalje okolice, Županije Karlovačke, svih prirodnih ljepota i znamenitosti Hrvatske». S punim pravom J.Šut je toj osnovnoj ideji nadodao: «Pri tome se ne smije zaboraviti još jedan vrijedan aspekt tih izleta: druženje Karlovčanki i Karlovčana, međusobno zbližavanje, upoznavanje, otkrivanje da ima u ovom gradu puno ljudi koji imaju zajedničke interese, slične hobije, isti interes za očuvanje prošlosti.» Dakle, otkrivanje i učenje, doživljavanje i radost življenja u svojem životnom prostoru sa svojim ljudima, prijateljima, suradnicima – prema uzoru i duhu velikih CEIK-ovih ekspedicija, to je bila izvorna ideja i temeljna orijentacija karlovačkih pučkih šetnji.

U tom nemjerljivo vrijednom projektu poklonjenom daru gradu Karlovcu i njegovim građanima, CEIK je načelu s Mladenom Kukom uspio učiniti također pravo karlovačko čudo. Gradila se «kultura hodanja», ljudi su upoznavali svoj grad i zavičaj i kako doslovce opet zapisuje J.Šut: «Gradili smo čudnovate odnose između visokoobrazovanih i manje učenih, društveno pozicioniranih i onih na marginama društvene ljestvice, imućnih i beskućnika, oženjenih i osamljenih, onih na vrhu života i onih što su tek hodati počeli.»

Knjiga J.Šuta o karlovačkim pučkim šetnjama na jednako čudnovat način opisala je – do njezinog izlaska iz tiska – 150 ucrtanih staza kojima su kroz deset godina prošle tisuće Karlovčana, jer bilo je šetnji na kojima je bilo i 600 ljudi. Šetnje karlovačkom okolicom prerasle su u drugom itrećem prostornom krugu u putovanja cijelom Hrvatskom, u izlete na kojima su Karlovčani upoznavali parkove prirode i nacionalne hrvatske parkove, posebne znamenitosti prirode, najvrednije povijesne spomenike materijalne i duhovne kulture Hrvatske. Knjiga J.Šuta, osim itinerera karlovačkih pučkih šetnji, opisuje putna događanja 75 izleta, takvih kakve nije organizirala nijedna putnička ni turistička agencija Hrvatske. I ta je knjiga jedinstveni i neponovljivi dar gradu Karlovcu i treba naglasiti: kao što je početna ideja putovanja, istraživanja i otkrivanja bila ideja Mladena Kuke, tako je i najveći teret organizacije, vođenja i realizacije te izvorne ideje, kroz karlovačke pučke šetnje, veliko i zaslužno djelo Josipa Šuta, jednoga od najustrajnijih sljedbenika CEIK-ovih ekspedicija. Zato ovo prisjećanje na ta čudnovata događanja karlovačkih pučkih šetnji, završavamo njegovim riječima zapisanima na kraju njegove knjige: «Danas su putovanja svedena na grozničave obilaske trgovačkih centara, besmisleni razgovori na vrste, marku i cijenu proizvoda. O kako je to isprazno!.... I zato mi promišljamo, stvaramo, razgovaramo, hodamo, družimo se. I znamo koliko vrijedi vrijeme ispunjeno stvarnim vrijednostima i na kraju.... Danas s pogledom unatrag ponosno utvrđujemo veliku vrijednost upoznavanja domovine.»

Vojko Vilović

Važno je bilo i iseljenike povezati s Domovinom: sa Vojkom Vilovićem, počasnim hrvatskim konzulom u Oruru, Bolivija.

Htio bi dovršiti to svoje promišljanje nad velikim rezultatima velike ideje jednoga čovjeka, koja je prerasla u cijeli jedan pokret, u instituciju istraživačkih putovanja i prijateljskog doživljavanja božje i ljudske prirode, opet već pribilježenima na kraju knjige o karlovačkim pučkim šetnjama: «....Ali krug nije zatvoren, šetnje i izleti se nastavljaju, a tebe, vedri čitatelju, pozivamo otkriti vrijednosti naše ideje. Vjerujemo da su pučke šetnje nešto najvrednije što je grad Karlovac mogao dobiti. Za uzvrat ne treba ništa, već uhvatite svoju šetnju na radost i vama i nama ».

I na kraju svega, još jednom treba ponoviti: hvala Mladenu Kuki i njegovim suradnicima, hvala CEIK-u i njegovim dobrotvorima, hvala za svjetska ekspedicionistička putovanja i izlete od Karlovca do Dubrovnika, hvala za Vilu Anzić i za sve što se u njoj i oko nje događalo i što će se i nadalje događati. CEIK je za ostvarenje velikih projekata ponekad dobio mrvice materijalne pomoći od grada Karlovca. Nije više ni tražio. Njegovi su glavni ljudi: Mladen Kuka, Mladen Postružnik, Josip Šut i drugi, dobili javna gradska i republička priznanja, plakete i diplome. Neizmjerljivo vrijedan posao bio je pokriven neizmjerljivom ljubavlju prema gradu prema ljudima i Domovini. Neka tako bude i ubuduće i neka ostane kako je J.Šut napisao: «ne treba nam ništa....».

Zatvor u Meksiku

«Ne treba nam ništa» - Mladen Kuka u zatvoru na meksičkom aerodromu, gdje smo završili jer nismo imali vize.