Pisati o Mladenu Kuki!

Ajte molim vas, tko se primi tog posla vuće mačka za rep.  Iduće 2012. godine slavi 40-godišnjicu aktivnog planinarstva i onog „ostalog“. Ostalo.... to je po mojem sudu važnije nego ono prvo.

Zamolio me da napišem uvodnu besjedu. Ako je to istina a vjerojatno je, pišem besjedu u njegovom 39-godišnjem bavljenju planinarstva. Samo da ne bude po njegovom.

Nas dvojica uvijek smo bili neka vrsta jedinstvo suprotnosti. Nikada se nismo slagali, a slagali smo se. Svađali do nemilosti a razumjeli se do beskrajnosti. Razilazili se u mišljenjima, godinama se nismo vidjeli, da opet se svakodnevno čujemo ili vidimo. Nadmudrivali do besvjesti, a u sjećanje naviru večernje iscrpljujuće svakodnevne šetnje Radićevom i Korzom.

Najveći uspjeh pojedinca je pobijediti svoju osobni ja, svoje zablude i priznati grešku. To je činio Mladen a tako sam činio i ja. Čovjek osobitih sposobnosti ima moć uočavanja budućih događanja ali bez iskustva prepreke su teže.

U gluho doba noći zvoni telefon. Budim se i mislim što se dogodilo! Neka hitna poruka, nesreća u obitelji ili ...možda je netko krivo okrenuo broj. Dignem slušalicu.

- Bog. Evo samo da ti se javim s Novog Zelanda. Kod vas je noć u Hrvatskoj jeli! Ajde bog. Držim slušalicu u ruci i zurim u pod. Tamo dolje negdje na drugoj strani Zemlje, Mladen se šeće po dnevnom svijetlu a ja, u mraku tražim krevet. Nisam ni znao da se nalazi tamo „dolje“.

Početak sedamdesetih

 Dobro da je fotoaparat uopće bio izumljen: rane sedamdesete, Juca Starić, Kuka i Mladen Dijačić - Diki

Doba dječaštva ne mojeg nego Mladenovog, malo poznajem ili možda previše. Razlikovao se od ostalih. Bio je živahan, nepredvidljiv, uporan, pamet je koji puta usmjerio u krivom pravcu. Odmah sam uočio ta njegova stremljenja. Naši razgovori su bili satima dugi a sve se vrtilo oko planinarstva. Ništa neobično, da razlika  između nas bila je skoro 20-godina. Upijao je sve oko sebe kao spužva od najmanjih sitnica pa na dalje.

Sjećam se našeg prvog odlaska u Jopića pećinu.

– Pa on je neiskusan da ide s nama – netko je prigovorio iz ekipe.

– A kada će postati iskusan ako ne krene sada s nama – odgovorio sam.

Vrijeme je prolazilo. Uskoro se stvorilo takvo okružje da mi u „Dubovcu“ stvorimo iskusniji sastav, koji može krenuti u visokogorje. Cilj je bio austrijski Grossglockner. Da, bilo je to 1974. godine. Kako bi to prošlo bez Mladena. Nikako. Poslije niz uvjeravanja i nagovaranja, dobronamjernih upozorenja da je premlad za ovaj uspon, popustio sam. Mladen je uvršten u našu tzv. „ekspediciju“. I sve je bilo u redu do Hoffmanshuette, kad sam ustanovio da Mladen ima tenisice na nogama umjesto visokogorskih cipela.

 - Ti ne ideš s nama. S time se ne penje po snijegu i ledu na Grossglockner – odlučio sam.

 Nikad neću zaboraviti taj njegov pogled u očima. Bio je to spoj plača, tuge, mržnje i očaja. Bio sam neumoljiv. Tijekom boravka na Hochtauernu nije samnom progovorio ni jednu riječ, ali smo se svi popeli na  tririsučnjak Johannisberg ali i Mladen u tenisicama. Svi ti događaji koji su prethodili, koji su se odvijali i koji će se tek događati, polako su stvarali Mladenovu osobnost, poticali ljubav prema planinama, prema neistraženom, nepoznatom.

 Pala je ideja krajem sedamdesetih prošlog stoljeća da pokrenemo ekspediciju u svjetsko visokogorje. Sjećam se da nam je Ararat, najbliži pettisućnjak, bio prenizak. Odlučili smo krenuti na Damavend ali upravo tada je došlo do iranske revolucije. Sjedili smo pred atlasom svijeta i odlučili, Kilimanjaro, Uhuru Peak. U međuvremenu svi budući sudionici ekspedicije morali su proći alpinističku republičku školu. Jasno među njima i Mladen.

Planinarske i speleološke škole

Nisu bile samo planinarske, već i speleološke i ine škole.

Iz mjeseca u mjesec iz godine u godinu, njegovo planinarsko, speleološko, i alpinističko iskustvo se uvišestručilo. Konačno se približavao odlazak na Kilimnjaro. Kao što uvijek biva u životu iz iznenadnih osobnih razloga odustao sam uoči odlaska ekspedicije. Najveće iznenađenje sivh prisutnih bilo je da za vođu ekspedicije imenujem Mladena. Puno puta sam preispitivao tu svoju odluku, jer Mladen je bio najmlađi među njima i sigurno najmlađi vođa takvog podhvata u svijetu u to vrijeme. Bilo mu je 18 godina tek...

Odradio je odlično svoje obveze vođe. Koliku je imao snažnu osobnu volju govori i podatak da je na vrh stigao sa slomljenim rebrima. Na sreću sve je dobro završilo. Nakon ovih događanja alpinizam se neveđeno proširio u gradu na 4 rijeke. Svi ti događaji utjecali su da se odnos prema planinarstvu u Mladenovim očima počeo mijenjati. Nisu to bili usponi na planine ovim ili onim smjerom da se dođe do vrha, posljednjeg cilja, nego pojmovno širim pristupom, nudeći bogatstvo nepoznate prirode, povjesti i znanosti. Da tada smo pokrenuli kako tzv. planinarske, alpinističke i speleološke škole u društvu. Vođe su uvijek bili mlađi ljudi pa tako i Mladen. Iskustva dobivena ovim putem bila su neprocjenjiva. To je utjecalo da se iskristaliziraju njegove prirođene osobnosti vođenja, što je uslijedilo uskoro.

Zanimljiva epizoda bila je osnivanje stanice HGSS u Karlovcu. Poslije dugog dogovaranja i uvjeravanja ona je osnovana, da bi Mladen samnom kao jedni od osnivača  bili uskoro odstranjeni iz nje iz čudnovatih razloga. Kasnije, to se ispravilo.

Život Mirka i Stjepana Seljana upoznao sam zahvaljujući Rudolfu Strohalu iz njegove čuvene knjige „Grad Karlovac opisan i orisan“. Razmišljao o njihovim pothvatima koji su djelovali više romantično nego istinito. Međutim u svakom planinaru čući duh pustolova, u nekom više u nekom manje. Kao mladić oduševljavao sam se putopisima Tibora Sekelja, pukovnika Fawcetta, Stanleya, Livingstonea, Marca Pola, kapetana Jamesa Cooka, Amundsena, Nansena i drugih istraživača.

Nevjerojatno ali tek osnivanjem CEIK „Braća Seljan“, prvog explorer društva u Hrvatskoj, shvatio sam da istomišljenika i u razmišljanjima imam u Mladenu. Eto, koliko sam malo znao o njemu a smatrao sam da o Mladenu znam sve.... O tim temama nikada ranije nismo razgovarali. I kada je krenuo s nekolicinom na prvu ekspediciju u Južnu Ameriku svesrdno sam ga podržavao u naumu. Kako i ne bi. Zahvaljujući njemu ostvarivao se i moj mladenački san i maštanje, iako nisam bio fizički prisutan s njima.

CEIK „Braća Seljan“ ? Mislim da Centar za ekspedicuju, istraživanje i kulturu nedostaje još jedna riječ, znanost.

Pokretač modernih olimpijskih igara Pierre de Cubertin je u okviru olimpijskih igara ustrajao je, da se uključi kiparstvo i slikarstvo, kao u staroj Grčkoj. Kasnije, olimpijske igre su ogoljene time, i sve je završilo samo sa sportskim nadmetanjima. Šteta.

U CEIK-u upravo obratno. Uz „obično“ planinarstvo aktivnosti se šire i zaokružuju novim detaljima. Već samim dolaskom „na“  vilu Anzić, koja je spašena propadanja, davanjem na korištenje CEIK-u i oplemenjena nizom izložaka iz cijelog svijeta, postaje jedna od zaštitnog znaka Karlovca.

James Cannon

Na vili sa Jamesom Cannonom, irskim glazbenikom čiji je otac osnovao čuvene Dublinerse, a sam James uspješno kroči putem popularizacije irske glazbe.

Talijanska Genova se ponosi Cristoforom Columbom. U muzej norveških istraživača Amundsena i Nansena u Oslu tisuće posjetitelja ulaze s strahopoštovanjem i divljenjem., Korčulani stalno dokazuju da je Marco Polo njihov sugrađanin i na tamo grade svjetski turistički „brend“. Karlovac... zahvaljujući Mladenu dobiva jedan kulturno povijesni značaj, još uvijek premalo vrijednovan «Braća Seljan“. Čovjek pustolovnog duha, Ande, brazilsku prašumu, južnoameričke ljanose i savane poznaje kao vlastiti džep, prošao je mnoge djelove svijeta od Australije do Skandinavije od Havaja do Maroka, Rusije do Islanda. Bogatstvo dobivenog viđenja i saznanja pretočio je u sjedište CEIK-a, pretvorivši ga u svojevrsni muzej, gdje svaki predmet, svaka snimka, svaka zemljopisna karta ima svoje značenje, vrijednost, simbol. To može učiniti i stvarati čovjek visoke misaone bistrine i duha, koji ustraje na svojem putu. Na taj način Hrvatska se ubilježila u krug europskih istraživača planete Zemlje, a samoj naciji pojašnjeno je prošireno povijesno-znanstveno  značanje pothvata braće Seljan.

Piše Rudolf Strohal, da povratkom iz Abesinije poklonili su štitove, odijela, kože „narodnom muzeju“ u Zagrebu. Što ne bi to trebalo pripadati Karlovcu a ne da „čući“ u nekom zaboravljenom odjeljku u Zagrebu.

Međutim Mladen nije se samo zadovoljio postignutim. Kao planinar postao je speleološki i alpinistički instruktor. Osnovao je i Planinarsko društvo „Karlovac“, pokrenuo i osnivanje Planinarskog saveza Karlovca, nastavio s stalnim održavanjem planinarskih škola. Ova razina organiziranosti bila je u stvari sredstvo da se aktivira što više ljudi u izvornom planinarskom kretanju a istovremeno da dobiju i nova saznanja o prirodi i društvu.                                   

Mladenove riječu su britke, koji puta i grube. Mogu povrijediti čovjeka ali objektivnost rasuđivanja i davanja primjedbi su istinite i sjedaju na pravo mjesto. Možda nema mnogo prijatelja, jer je neka vrsta moralne vertikale društva, što mnogima ne odgovara i ne vole kritiku na svoj račun. Mladen je veoma duhovit izričajem, možda je pomalo i oštroumni cinik jer dotakne se svakog ako ne odgovara istini. Zato protivnici njegovog načina izražavanja, ubjeđivanja i dokazivanja ne vole ga mnogo. To je njihov problem. Stvorio je mnogo za buduća pokoljenja Karlovčana a vrijednost tog stvaranja tek se sada postupno vrednuje. Međutim u ovoj društvenoj, gospodarskoj,  političkoj i moralnoj tranziciji društva u kojoj smo se našli, trebamo sačuvati ljubomorno svoj povijesni identitet, jer to ostale nacije čine već stoljećima. Mladen je jedan od onih koji to čine ustrajno već 40 godina.

Gene Savoy

Kuka i Postružnik sa poznatim istraživačem Perua Eugene Gene Savoyem, za kojega tvrde da je bio «sirovi model» Indiane Jonesa, profesora - pustolova