Ponedjeljak, Veljača 27, 2017

Piše: Mladen Postružnik (objavljeno u časopisu "Svjetlo" 2010.)

Fotke: Mladen Kuka

Novi Zeland

Da su braća Seljan poživjela duže, možda bi se i sami uputili prema Novome Zelandu. Početkom 20. stoljeća to je bila velika zemlja prilika, željna istraživača i pionira. Ovaj nas je zaključak ohrabrio kada smo odabrali ovu zemlju za našu destinaciju. No, nije to bio pravi razlog putovanja. Pravi se razlog krio u onome što kao ekspedicionisti neobično volimo: vulkani. Gdje god ima vulkana Centar za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu «Braća Seljan» će se jednostavno polakomiti. Strast prema vulkanima, započeta 1997. i usponima na Cotopaxi i Chimborazo u Ekvadoru, nastavljena tijekom godina usponima na Mauna Keu, Tajumulco, Heklu i druge vulkane širom svijeta nastavlja se. Ali, uz te vulkanske dogodovštine uvijek nastojimo upoznati zemlju u kojoj boravimo, te kontaktirati sve Hrvate koje se može naći. Tako je bilo i ovaj put.

 

Auckland

 

One tree hill - ostao je samo panj toga jednog drveta, posjekao ga je neki luđak. Sada je "No tree hill", a naš Mladen pazi da ne naleti još netko s motorkom.

 

Priča počinje sa profanom, svakodnevnom stvari. Treba dobiti vizu. Novi Zeland je jedna od onih zemalja za koje je nama Hrvatima teško s birokracijom. Najbliže veleposlanstvo Osmog kontinenta je u Londonu. Onda nazivate. Dobijete hrpetinu formulara. Potom nastojite relativno pametno i iskreno ispuniti iste. Zatim vam ih vraćaju, korigirate ih tisuću puta. A zašto?

Dakle, tu već upoznajete Novi Zeland, njegovu restriktivnu politiku useljavanja i putovanja. Na svim listama dobrih stvari ta je zemlja prva; najmanje korupcije, najbolja za poslovanje, najbolja po razvijenosti civilnog društva, odlična prema manjinama, nema rasne netrpeljivosti itd. Novi Zeland – broj jedan.

No, zato nas gospođa iz veleposlanstva neprekidno pita gdje smo bili u ratu. I ne samo to, nego koju smo vojsku služili, tko nam je bio zapovjednik, koji su nam brojevi vojne iskaznice, kakvim smo se oružjima koristili i što je sve imala naša postrojba. Reći da su ti podaci vojna tajna naše zemlje, sasvim je uzaludno. Reći da niste bili u Domovinskom ratu je još gluplje. Hoćete li putovati, morate postati na neki način – izdajica.

No, onda ta fantastična zemlja pokazuje i izopačenost. Našeg Vladu Štefanca, mladića koji je 1991. imao dvije i pol godine pitaju zašto nije služio vojsku. Mislim da nas precjenjuju. Nismo toliki supermeni mi Hrvati pa da novačimo bebe. Ali, molim lijepo, gospođa je uporna. Mene pita zašto sam bio novinar u ratu i kakve sam beneficije imao na temelju toga. Kuku gnječi upitima o civilnoj zaštiti i asanaciji Turnja. I tako dalje.

Na kraju nazivam njezinog šefa u veleposlanstvu i objašnjavam kako je to sve suludo. On preuzima slučaj, utvrđuje da nam je Australija već dala vizu, zatim utvrđuje da nitko od naše tročlane ekspedicije nije ratni zločinac. I – možemo krenuti.

 

Auckland: «Oklen' si»

Letjeti do Aucklanda znači prevaliti više od polovice Zemljine kugle. Točnije: antipod Karlovca nalazi se ispred zapadnih obala Australije. A Novi Zeland je još prilično dalje, istočno od tog mjesta. Prema tome, više od 20 tisuća kilometara.

Put vodi od Zapadne Europe, preko Malezije. Pri tome shvatite kulturalnu činjenicu da su Malajci izuzetno ljubazni ljudi, da vam ne naturaju islam, već toleriraju sve vjere i nacije iako su većinski muslimansko stanovništvo. Malezija je moderna i lijepa zemlja tehnološkog napretka, ona je multikulturalna i otvorena, pravo azijsko osvježenje među narodima. Ma, Malezija zaslužuje sve pohvale već zato jer Hrvata ne traži vizu, nego ga dočekuje otvorenih njedara svoje ljepote!

Nakon Kuala Lumpura, put se nastavlja desetak sati u smjeru Aucklanda. E, sad malo zemljopisa. Ukupna je površina Novoga Zelanda tek neznatno veća od površine nekadašnje Jugoslavije. No, broj stanovnika odgovara otprilike današnjem stanovništvu Hrvatske. Dodajte tome oko 20 milijuna krava i 50 milijuna ovaca – to je to. Onda podijelite zemlju u dva otoka: sjeverni, vulkanski i južni, gotovo alpski. Začudo, oba skoro iste veličine. Eto, to je Novi Zeland.

Nizozemci koji su otkrili ovo otočje nazvali su ga Novim Zelandom, odnosno Zeeland – zemlja u moru. Maori, starosjedioci, bijahu maštovitiji: pravo ime je Aotearoa, ili «zemlja dugog bijelog oblaka». Prvi Europljanin ovdje bio je Abel Tasman, ali po njemu je dobila ime Tasmanija, mada je i Novi Zeland komotno mogao ponijeti to ime.

Grad Auckland je najveći grad zemlje, premda ne i glavni. I nalazi se na sjeveru sjevernoga otoka, sa oko 2 milijuna stanovnika na širem gradskom području. I sada vic: izgovor imena grada odgovara otprilike našem pojmu «Oklen' si?» kojim su se služili naši Ličani i općenito ljudi sa krša. Ja sam stvorio teoriju da je upravo to podrijetlo imena Aucklanda. Naravno, to je obična bedastoća, vjerujte.

 

Auckland

 

Pogled na Auckland iz Davenporta, lokalne Opatije

 

Auckland je nevjerojatno strateški smještena luka na sjeveru otoka; ona nosi i časno ime «grada tisuću jedara». Zapravo, to je čak i podcjenjivanje, jer najveća marina u gradu prima oko 3.000 plovila. A nije jedina. Novozelanđani, osim što vole rugby, cricket, lawn-ball i druge neobične sportove, vole naravno i jedriti.

Središte grada se smjestilo u uvali koja vodi prema obali, i kojom dominira Queen Street. Ako niste znali, Novi Zeland je zemlja sa dvije himne: jedna priziva boga da čuva državu, a druga je «God save the queen», himna Velike Britanije, čija je ovo kolonija. No, šetati glavnom ulicom Queen Streetom nije nimalo europski doživljaj. Barem polovica prolaznika pripadnici su žute rase, Koreanci, Japanci, Kinezi, Malajci, Filipinci. Začudo, svi nose naočale. Atmosfera je prava yuppievska, ide se na posao, nosi se kavica u trku, laptopi na sve strane. Kao da sam došao u zemlju kloniranih Billa Gates-a.

Srce tog sustava je Sky Tower, oko 320 metara visoka najviša građevina južne polovice Zemlje. To je tzv. skyline Aucklanda, i on je fantastičan, poglavito uvečer, i poglavito ako imate sreće gledati ga iz zaljeva ili iz smjera Hendersona, predgrađa koje se nalazi sa druge strane zaljeva. A preko tog zaljeva, pogodili ste, vodi Harbour Bridge, jednako kao što u susjednoj i rivalskoj Australiji most istoga imena premošćuje luku grada Sydneyja.

No, Auckland je drugačiji. Na području grada tridesetak je vulkana, davno ugaslih. Brdašca su to visoka do 300 metara. Auckland je i poput Karlovca – grad parkova, slikara, grad povezan s vodom. A onda, to je i grad plaža, prekrasnih, od kojih neke imaju povijesno značenje. A tek klima! Cijele je godine oko 20 stupnjeva, more je toplo i zove na kupanje, a svuda drveće i prekrasna zelena trava. Ne mogu vjerovati. Za razliku od naših nekadašnjih običaja, ovdje vas upravo zovu i preklinju da gazite tu travu. Cvjetnjaci su posvuda. Mladi ljudi leže u parkovima, na klupama i mimo njih, i surfaju bežičnim internetom.

 

Sa Karlovčanima i Hrvatima

Putujući svijetom upoznao sam pravilo: najveći dio hrvatskih iseljenika su Dalmatinci. Karlovčana ni za lijek. No, Auckland je malo narušio pravilo. Iz našeg hostela zovem Karlovčanku Zdenku Ris, i javlja mi se uzbuđena što su njezini sugrađani u Aucklandu.

Zdenka je napustila Karlovac sredinom devedesetih, a mnogi se sjećaju njezinog rada u našoj «Karlovačkoj banci». Zdenka danas živi u predgrađu Aucklanda, a svatko će vam reći: sve je ovdje predgrađe. Njezin način života odgovara nekom zamišljenom prosjeku: obiteljska kuća sa travnjakom, garaža, ugodna terasica za ispijanje kavice. I pretresanje novosti iz grada na četiri rijeke: tko se oženio, tko je umro, a gdje je tko danas...

Od naše Zdenke saznajemo tu hrvatsku situaciju u gradu; postoje dva kluba od kojih se prvi zove dalmatinskim, a drugi hrvatskim. Prvi vuče dugu tradiciju iz nekih drugačijih vremena, a drugi je proizvod naše neovisne Hrvatske. A nekako između je naš konzulat, koji jednako poštuje obje tradicije.

 

Acacia House

 

Acacia House - najstarija očuvana drvena kuća u gradu Aucklandu

 

Vrijeme je za gradski izlet, Zdenka nas u svom malom autiću vozi na najpoznatije lokalne vizure. Tu je prije svega Mount Eden jedan od vulkančića, potom posjećujemo park gdje se nalazi najstarija kuća Aucklanda – Acacia House. Potom je vrijeme za najznamenitije mjesto: One Tree Hill, brdo jednog drveta. No, od drveta je ostao panj; sveto drvo Maora na samome vrhu neki je luđak skresao motorkom. Sada se brdo kolokvijalno zove «No tree hill» - brdo bez drveta. I za kraj turneje još tri lokacije: luka Davenport koja neobično podsjeća na našu Opatiju, kao i plaža Mission Bay, gdje pobožno jedemo engleski specijalitet fish and chips, ribice i krumpiriće. Te naposlijetku Mount Victoria, treće bitno gradsko brdo. Sve u svemu, dojam je prelijep. Auckland je grad novosvjetovnoga šarma, metropola južne polutke, grad koji je svoju tradiciju stvorio u samo nekoliko stoljeća.

Da bismo istražili povijest naših ljudi prvo posjećujemo klub Dalmatinaca i njegovo geneološko društvo. Ove se godine obilježava 150 godina od dolaska prvih Hrvata u Novi Zeland. Naime, krajem 1858. godine u aucklansku je luku uplovio austrougrski brod Novara na kojemu su skoro svi mornari bili Hrvati. Oni su po povratku proširili vijest o ljepotama daleke zemlje. Uslijedili su pojedinačni avanturisti koji su postali pionirima Novog Zelanda. Bili su tu Nikola Radove, Petar Tomanović, Mariano Vela, Pavel Sabo Lupis, Nikola Senč i mnogi drugi. Dolazili bi i kupovali parcele, a dok ne izgrade kuću živjeli su pod šatorima.

Ubrzo su našli djelatnost koja im je donosila sredstva za život: skupljanje smole drveta kauri. Naime, drvo izlučuje velike količine smole koja se u obliku gruda nakuplja na šumskom tlu, u humusu. Dalmatinci su nosili šiljate štapove i kada bi naišli na grudu smole, morali su kopati. Bio je to vrlo težak posao.

Od 1892. do 1914. traje najveće iseljavanje s naših prostora u Novi Zeland. Naši iseljenici sudjeluju u Prvom svjetskom ratu u novozelanskoj vojsci. U tom razdoblju širi se popis njihovih zanimanja – neki imaju vinograde i voćnjake, ima tu i trgovaca, ribara, plantažera duhana i drugih. Vinari su posebno poznati – tu su Josip Babić, Mijo i Mate Brajković, Mate Jukić i George Fistonić. Oni su u Novom Zelandu doslovce ni iz čega stvorili prepoznatljvu i danas u svijetu cijenjenu vinarsku industriju. Kako nam priča George Mihaljevich – to je industrija teška na milijarde dolara. Pokazuje nam butelje, etikete, fotografije. Sada znamo zašto vina iz ove zemlje putuju svijetom, pa ih i u nas možete kupiti u trgovačkim lancima. To su stvorili naši zemljaci!

Uz kulturne aktivnosti i izdavanje novina, Hrvati postaju poznati u sportu, bilo da je riječ o atletici i nogometu ili tipično engleskim sportovima – kriketu, lawn ballu i ragbiju. Saznajem da je pravi heroj lawn balla Nick Unkovich, koji je šest puta pojedinačno bio prvak svijeta u ovome sportu!

I još nešto. U dalmatinskom se klubu na zidu glavnoga salona ponosno zajedno nalaze Tito, Tuđman i Mesić. Kaže nam predsjednik društva Ivan Pamich: «Nemojte se čuditi. Mi poštujemo povijest jednako i nećemo nikome suditi. Oni su bili predsjednici, a mi volimo Dalmaciju i Hrvatsku. Takvi smo.»

 

Ivan Pamich

 

Sa Ivanom Pamićem, predsjednikom Dalmatinskog kulturnog društva

 

To je duh ovoga kluba: okupljaju sve iseljenike iz Dalmacije, Hrvatske, pa i iz zemalja bivše Jugoslavije. Ali, dolaze i drugi, dobra je spiza ovdje. Upoznajemo se sa Srbima, Crnogorcima, a zaluta i poneki Slovenac. I svi nam kažu: volimo Hrvatsku, osuđujemo rat. Imaju oni ovdje i tamburaški sastav, pjevački zbor, rock bendove, sportaše, muzej, knjižnicu, genealoško društvo, zapravo sve. I toliko daleko od Domovine.

Kako živi tipičan Kiwi-Hrvat, koji uz to ima svoju vinariju, istražili smo kod Krune Vitasovića. Njegova kušaonica otvorena je grupnim posjetima, a specijalizirao se za šeri i ostala slatka vina. Uz to, hobi mu je spomenuto englesko kuglanje (lawn-ball), koje podsjeća na naše boćanje. Razlika je u tome što kugle imaju čudan balans i zakrivljene putanje, jer su plosnate, pa je iznimno teško naučiti se dobro kuglati. Ovo je za nas novi sport, a u startu bismo mogli na Novom Zelandu sastaviti dobru hrvatsku reprezentaciju. No, da bi Hrvatsku primili u federaciju lawn balla moramo imati barem jedan teren u Hrvatskoj – livadicu dugu dvadesetak metara, sa uzgojenom engleskom travom. Kako je to investicija manja od zagrebačke Arene, nemam sumnje da će se netko ohrabriti na novi sport.

Kruni je duša ipak u rodnome kraju. Izradio je repliku rodne kuće koju nikada nije prežalio. Iako živi vrlo ugodno, volio bi što ćešće ići u stari kraj. O samoj proizvodnji vina Kruno Vitasović ne govori puno. Kao i drugi, i on ima svoje vinarske tajne i posebne postupke. Najdraže mu je kada se okupi njegovo društvo, a na ražnju koji je sam izradio strada poneko janje. Ta su druženja mnogima jedina duhovna hrana, jer i ovdje se radi sve više i više...

Vraćamo se na ulice Aucklanda u kvart oko Sky Towera gdje su se nekada okupljali naši ljudi. To je polazište malog istraživanja – kako su živjeli nekada i kako žive danas?

Upravo ovdje bili su poznati hoteli Market i Empire, gdje su bile česte vjenčane svečanosti Hrvata, zatim pub Aurora gdje su rado zalazili naši ljudi te zgrada Manchester Unity.

George Fistonich i njegova «Vila Maria», vinarija na rubu grada, najsvjetlija su točka. Iako, i drugi su uspješni. Jedan naš iseljenik u klubu, koji je prao tanjure i konobario, rekao mi je da je «težak» barem 10 milijuna dolara. I dalje je jednako predano skupljao tanjure. Vjerujem mu. Ovdje, u Novome Zelandu bogati se ne vide po bogatome odijelu ili kravati sa zlatnom iglom. Oni se vide po tome što jednako rade i druže se s prijateljima. Ovdje nema tog našeg hrvatskog euro-snobizma!

 

Sky Tower

 

Sky Tower

 

Rangitoto

U vrijeme kada su Nizozemci plovili ovim vodama, iz mora u okolici Aucklanda izdigao se vulkan. Bilo je to prije četiri stoljeća. I ostao je ponad vode kao novonastali otok. Uzevši trajekt u luci, za nekakvih dvadesetak dolara po glavi plovimo upravo tamo. Čitajući prospekte otkrivamo tu posebnost ovdašnjeg pogleda na prirodu. Dakle, sve je park. I otok Rangitoto je park. Nema toaleta, a nedaj Bože da napravite nuždicu uz put. Nemojte bacati čikove. Nemojte se nedolično ponašati. Svoje smeće nosite sa sobom.

Obala Rangitota je neprivlačna, vulkanska. Ako se ovdje poželite kupati pripremite se na vulkanske stijene i blato od lave. No, upravo su tu pripadnici visokog društva grada Aucklanda nekada imali vikendice. Te lijepe drvene kućice i danas su tu, ali oduzete su vlasnicima i dio su nacionalnog parka. Iz lučice put nas vodi izravno na vrh, oko 200 metara iznad nas. I to kroz polja lave i šumice nastale daleko nakon erupcije. Krajolik je ponekad pomalo izvanzemaljski, ponekad sasvim nalik našoj šumi Kozjači. Jedina razlika su ogromne paprati, visoke i više od dvadeset metara. Ugodna je ta šuma: na cijelome Novom Zelandu nema otrovnih zmija i paukova. Nema ni opasnih insekata. Usred šume možete sasvim slobodno prileći.

 

Šetnja Rangitotom

 

Ugodna šetnjica po Rangitotu, gdje bilje mrvi lavu

 

Otprilike sat vremena trebalo nam je do vrha, gdje su smještene baterije topova koji su nadzirali ulaz u luku Aucklanda. Danas su to teški komadi željeza, posve nekorisni, ali u svoje su vrijeme bile jamstvo obrane od velike ruske flote. Iako su ih Englezi očekivali, ruski brodovi nikada nisu došli ovamo. Bitka kod Cušime protiv Japana sasvim ih je iscrpila i velikome je carstvu bio kraj. A Englezi su nastavili pokoravati svijet, od Afrike i Azije, do daleke Australije i Novoga Zelanda.

I začas smo natrag na obali, jer ne smije propustiti trajekt. Plovi se dva puta dnevno, a čuvari budno paze da su posjetitelji na broju. Na otoku nema smještaja. I tako, dok čekamo zabavlja nas lokalna atrakcija: WC koji su izgradili zatvorenici od blokova lave. I to je ovdje znamenitost...

 

S purgerom u Waitakere

Naš novi prijatelj Mladen Bartolec sa suprugom je Vesnom došao na Osmi kontinent sredinom devedesetih. Pravi Zagrepčanac koji i danas spika sasvim purgerski. Njegova je priča jako zanimljiva; najprije je htio u Kanadu. Uzeo je potrebne papire, a kako je u blizini bio konzulat Novog Zelanda navratio je i onamo. I dok su čekali kanadske papire, on i supruga dobili su primamljivu ponudu. Da, Novom Zelandu treba elektrotehničara, pa ako bi to htjeli dođite u daleku zemlju i okušajte sreću. Šest mjeseci lijepoga putovanja! Država im je čak i platila put, odmah ih stavila na primanja sa njihove inačice naše burze, što je bilo oko 250 dolara tjedno po glavi. To je oko tisuću kuna, ali iako bi to u Hrvatskoj bila solidna plaća, Mladen i Vesna se nisu zavaravali. Novi Zeland jest skupa zemlja, ponajprije kada je stanovanje u pitanju. Ovdje treba raditi.

Nije prošlo dugo, oboje su imali posao. I tako su ostali. Mladen danas radi u tvrtci koja održava gromobranske sustave, Vesna je računovođa i dio posla obavlja iz doma, preko interneta. Njihov sin Luka posve se prilagodio novome društvu, u zemlji u koju je došao kao dijete.

I dok se vozimo Mladenovim autom po lijevoj, naravno krivoj strani ceste, pretresamo razne životne teme. Mladen nas vodi da onako usput posjetimo jednu garažnu prodaju, što je specijalitet ovog podneblja. Naime, kad imate stvari kojih se želite riješiti, organizirate prodaju u svojem dvorištu. Tu se nađe svega, od hladnjaka i friteza, do romobila i montažnih bazena. I sve je jeftino, uščuvano, prava prilika. Sjećam se uvijek one čuvene «Halo Bing, kako brat?», i to je baš to. Tako je i naš Mladen svojevremeno napravio svoje kućanstvo u tren oka.

 

slapovi

 

Idemo dalje kroz zelenilo Zelanda, a Mladen nam prijavljuje razne dogodovštine. Primjerice, kupiti auto ovdje je jako jednostavno. Izložiš ga u svom dvorištu ili na sajmu, nalijepiš cijenu i čekaš. Kada kupac dođe, procedura je jednostavna. U svakoj pošti moguće je kupiti formular, on se ispunjava podacima oba vlasnika i plati se deset dolara. To se poštom šalje u mjerodavni ured, nema poreza, čist račun i duga ljubav. Pa, zašto bi i bilo poreza, kada se ne prodaje novostvorena vrijednost?

Sa kućama je stvar također jednostavna. Uglavnom, kuće su ovdje montažne ili drvene, a najskuplji dio priče je lokacija. Zato prosječna kuća stoji do 300 do 500 tisuća dolara. A procedura je ovakva: nađete kuću u oglasniku, svidi vam se, odete do općine i dobijete cijenu nekretnine. I problem riješen, nema cjenkanja i nagađanja. Svaka kuća je prema lokaciji i veličini točno određene cijene. Ako imate bazen, vrijedi barem 50.000 dolara više.

E sada, kada želite tu svoju kuću dograditi, nazovete građevinare, oni dovezu sobu na kamionu i «prištekaju» je ostatku kuće. Naravno, vi ste prije toga pripremili pod. No, sada imate dvije opcije: ne prijavljivati povećanu kvadraturu, pa nećete plaćati niti povećani porez, ili prijaviti, pa ćete jednog dana dobiti više novca za svoju nekretninu. Nema prijevare, ovu se državu ne može prevariti, jer je vrlo praktično i jednostavno organizirana.

U tim smo se razgovorima dovezli do parka Waitakere. Zapadno od Aucklanda to je područje prepuno stazica, parkova, plaža i drugih oblika zabave. Na ulasku u područje je prelijepi muzej gdje možete saznati puno o prirodi i povijesti.

 

Kauri drvo

 

Kauri drvo

 

Naprimjer, o kauri drveću. To je neobično crnogorično drvo koje proizvodi puno smole. Englezi su ga voljeli jer je neobično ravno, pravilna oblika. Grane mu rastu okomito na deblo, te kako drvo raste jednostavno otpadaju. One kao da su «ušarafljene» tako. Drvo je vrlo čvrsto, pa je služilo za jarbole brodovlja. Smola se, poput prirodnog jantara, koristila u kemijskoj industriji. Pioniri kauri industrije tu su bili i Hrvati, iako se oni više bave vinogradarstvom i voćarstvom.

Naš je prijatelj Mladen dobar planinar i vodič. Time se bavio i u Hrvatskoj. Ovdje pak zapravo svako brdašce ili šuma imaju pomno uređene staze sa smjerokazima. Zapravo, cijela je zemlje uređena poput parka, što pomalo i ide na živce. Nema ovdje divljine, čak su i sve plaže opremljene klupama na kojima obično piše u čiji su spomen podignute. Dakle, umjesto da pravite ogromnu mramornu grobnicu, pokojnika pokapate jednostavno, a novac dajete za javnu svrhu.

Waitakere ima puno malih rječica koje su svojevremeno služile da se kauri drvo odveze do mora. I danas je puno brana i slapova, potpuno nestvaran pejsaž...

Nestvarne su i te plaže, poput legendarne Pihe. Taj je dio okrenut u smjeru Australije, koja je dvije tisuće kilometara preko pučine Tasmanova mora. Vruć pijesak, puno ptica i biljaka. Doista, tu je čovjeku jasno zašto su Englezi oteli ovu zemlju od Maora. I zašto ju Maori toliko vole...

Došlo je vrijeme gableca, a naš uredni Mladen nas parkira na travnjaku kupališta, gdje je niz postavljenih roštilja i kuhala. Tako je to ovdje, potpuno slobodno i besplatno imamo na raspolaganju kuhinju na otvorenome. Bitno je samo da na kraju očistimo i pospremimo. I možete još i birati hoćete li kuhati na struju ili na plin, ali ne i na drveni ugljen, jer otvoreni je plamen zabranjen.

U susjedstvu objeduje obitelj Maora. Šareno su odjeveni, zanimljivi, vrlo krupni ljudi osebujnih pravilnih crta lica. I dalje njeguju svoj jezik i običaje. Ponekad su, za pojmove Europljana doseljenika, pomalo neuredni, skloni su i alkoholu, pa i tuči. No, mislim si, ovo je njihova zemlja. Domaćin uvijek mora imati veća prava od svojega gosta.

Kako nam kaže Mladen, starosjedioci, Maori čudan su dio ovog urednog društva. Nekada su bili prilično divlji, čak i ljudožderi. No, danas je drugačije. Maori su ipak uljudni i ugodni ljudi, a mnogo ih je nastalo iz brakova Maorki sa Hrvatima. Nije čudno da se Maor preziva Perković ili Lukinić. A što je ostalo? Pojam maorske ljepote debele su žene, što više kila ima to je više seksi. In su i dalje tetovaže i piercing. In su i folklorni običaji, pa nije rijetkost da ćete biti spontano dočekani plaženjem jezika i bacanjem koplja ispred vas. Ovaj je ceremonijal morao proći i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, a protokol je pogriješio pa mu nije objasnio što mora uraditi. I tako dođu Maorčine, plaze mu jezik i prijete, kao da će ga kopljima probosti. Ponašaju se kao tadašnja hrvatska oporba. Pratnja je paralizirana od straha, svi šute. Nato jedan Maor baca koplje u tlo, a naš Francek ga iščupa i vrati mu ga u ruke. Nato zavlada veselje, jer je skužio kako treba; to je simbol da se dobrovoljno stavljaš u ruke starosjedioca i da im vjeruješ.

 

Plaža

 

Plaža Piha

 

Neke povijesne teme i putositnice

Novi Zeland je danas demokracija visokoga stupnja, zemlja koja je proglasila embargo na nuklearnu energiju. Ovdje reaktora nema niti će ih biti, a Novozelanđani su čak moćnim Amerikancima rekli da u njihovim vodama brodovi na nuklearni pogon nisu dobrodošli. I toga se drže.

U vrijeme našeg posjeta glavna politička figura je premijerka. Za razliku od Hrvatske, ovdje političari ne voze službene automobile; gospođa Helen Clark se na posao vozi javnim prijevozom. Ovdje se trošenje javnog novca nadzire do besvijesti, nema tu banketa i beneficija, plaćenih mobitela i odijela. Štoviše, gospođa premijerka je velika ljubiteljica teatra, a kada posjećuje predstave to nije dio protokola. Tada je ona sasvim privatna osoba, a prići joj i započeti neku javnu, političku temu smatra se nepristojnim, zapravo sasvim blesavim. Ukratko, političari su ovdje javni službenici, a ne slavne osobe sa velikim plaćama. Nek' se zna.

Biznismeni su biznismeni, a političari političari i ovdje se smatra sasvim neprimjerenim da bi se miješala politika i posao. Zato i najbogatiji građani nipošto ne miješaju javno i privatno, te tako čuvaju pošten obraz.

Nadalje, u načinu života ovih ljudi čuva se privatnost. Nema šanse da netko drugome zaviruje u dvorište ili da priča o privatnim tuđim stvarima. Štoviše, za takvo nešto lako možete biti tuženi sudu! Ovdje se ljudi drže poslovice «Što si vidio kod susjeda nije tvoja briga». Kriminala gotovo da i nema i po tome je ovo jako dosadna zemlja. No, na drugu stranu, Kiwiji vole popiti, obožavaju sport svake vrste i ponekad se doista znaju veseliti i feštati.

Eto, naš Mladen. U petak je običaj da se doma dođe ranije, te se uključi ogromna dvorišna pećnica za janjce. Napravljena je od rostfraja, takva stvarca ovdje dosta stoji. Uz pomoć digitalnog «timera» janjac se vrsti dok vi još obavljate završni dio posla. I sve je spremno kad banete sa hrpom prijatelja, obično neko dodatno kupi pivo ili vino i sve je spremno za feštu koja traje do navečer. Tako se obilježava kraj radnoga tjedna.

Kao što nam je već rekla naša Zdenka Ris, nekad na Novome Zelandu nije bilo običaja ispijanja kava i posjećivanja. Unatrag desetak godina i to se promijenilo. Vjerni čajoljubci promijenili su se u vrsne kavopije. A kako u Aucklandu ima i Talijana i Bosanaca, zajamčeno je da se pije i dobar espresso i savršena turska kahva. Tko voli, neka bira. No, nažalost, većina se truje kavom u globalnom Starbucksu, tako da nema onog našeg «kafenisanja», već se sve odvija u hodu.

 

 

Na tankoj kori

 

Slijeva nadesno: Mladen, Mladen i Mladen

 

Na tankoj Zemljinoj kori

Naš smo obilazak nastavili posjetom lokalitetu Wai-o-tapu. To je mjesto gdje je zemljina kora toliko tanka da posvuda izviru gejziri i sumporne kupke, termalne vode i para. Tu Novi Zeland sliči na one prikaze Zemlje od prije koji milijunčić godina. Naravno, ne trebate ni pitati – sve je uređeno do bola, svuda stazice i košarice za smeće. I zanimljivi putokazi koji vas bojama vode kroz jame sumpora, ugljika i ostalih elemenata.

 

Wai-o-tapu

 

Umjetnikova Paleta: sumpor, malo vode i mašta prirode

 

Središte cijelog kompleksa je «umjetnikova paleta». I doista, oblikom to vruće termalno jezero i podsjeća na paletu, a tamo gdje je rupica za umjetnikov palac je duboko okomito grotlo. Kažu nam da je dubina vode oko 70 metara, a temperatura iznad 50 stupnjeva. A mi nismo ponijeli kupaće gaćice...

Potom posjećujemo još i slapove Huka, za koje Kuka kaže da su zapravo nazvani po njemu. Malo morgen, ovo je sveta rijeka Maora – Waikato. Zaprepašteni smo što u toploj klimi boja rijeke sliči na plavetnu i prozirnu ledenjačku bujicu. I zavrijeđuje ime, jer na slapovima Huka rijeka huči.

Zapravo, gdje god dolazimo, plaća se neka ulaznica. Novi Zeland vam je neprekinuti niz atrakcija koje same sebe financiraju. I te ulaznice nisu jeftine, a počinju sa dvadeset do dvadeset i pet dolara. Tako dođosmo i do farme Agrodome. Zamislite da netko u hrvatskoj podigne na seljačkom imanju dvoranu sa oko 500 mjesta, ustvari prelijep amfiteatar u kojemu se prezentiraju ovčarske vještine i postupci. A stvar je jednostavna: tri predstave svakoga dana, oko 1500 ljudi, puta 25 dolara. I to je čista neto zarada, pored ovčarstva.

 

Wai-o-tapu

 

Kao da smo zavirili u pretpovijesna vremena.

 

Predstava počinje izlaskom svih vrsta ovaca prisutnih na Novome Zelandu. Naravno, dečki nikada nisu ni čuli za hrvatsku pramenku. Kad se ovce postroje voditelj prikazuje kako se ovce šišaju. Kaže da je predviđeno 90 sekundi po životinji. No, i da ima prvaka ovog posla koji ovcu ostrižu za oko 40 sekunda. Postoje i natjecanja i nagrade, discipline za ručne i električne škare. Onda na scenu dolaze ovčarski psi, koji se doslovce penju na ovce. One skrušeno podnose taj tretman. Potom na scenu dolazi i mladunčad, a djeca ih mogu hraniti velikim dudama. I to je cijeli show. Za 45 minuta ošišali su nas kao ovce...

 

Agrodome

 

Agrodome i sve vrste ovaca Novog Zelanda

 

Onda na s put vodi na susjedno imanje. To je veliki brežuljak, gdje čovjek nudi novu atrakciju: zorbanje. E sada, sigurno nikada niste čuli za zorbanje. Zorbovi su ogromne silikonske lopte, promjera više od dva metra, u koje se možete uvući. Potom vas lansiraju niz padinu, što je vjerojatno nečuven užitak jer se tumbate i kližete brzinom od oko 40 na sat. Organizatori jamče da će vas sigurno zaustaviti, a  ako treba, ponovno baciti uzbrdo uz pomoć žičare. Jedan spust – 25 dolara. Navali narode!

A kako se vozi na Novome Zelandu? Naravno, na lijevoj strani, a vozni je park upravo odličan. Za desetak tisuća dolara možete kupiti polovni terenac star kojih pet ili šest godina. A policija? Nju tijekom cijelog boravka jedva da smo i zamijetili. Ovdje vrijede pravila da policija nema pravo zaustavljati nikoga, osim ako ne krši zakon. Nema tu propitivanja i «puhanja balona». Ali, zato policajci imaju trik: postave čunjeve, te prisile promet da ide preko više traka u cik-cak smjeru. Pa tko ne vozi baš najbolje, biva zaustavljen i učlanjen u «puhački orkestar».

Zanimljivost su dobre ceste, ali je zanimljivost i činjenica da već spomenuti Harbour Bridge ima ukupno osam traka. Ujutro, kada je gužva prema centru, šest je traka usmjereno tim smjerom. Popodne, kada se ide natrag – obrnuto. Čini se to pomoću sustava pomicanja središnjeg graničnika koji tako putuje lijevo desno, u dužini kojih tri kilometra!

Naš Vlado Štefanac, najmađi član tima, isprobao je malo vožnje. I svidjelo mu se. No, ono što nije probao jest skok sa Sky Towera; to stoji oko 200 dolara ili nešto više od 800 kuna. Pri padu vas preko žica i spojenoga odijela vodi računalo, a taj 200 metarski skok mogu probati svi stariji od 12 godina. Ma, ti su Kiwiji sasvim ludi ljudi...

 

Hrvatski klub

 

Jezero Taupo i vulkani «Gospodara prstenova»

Taupo nije maleno jezero, od obale do obale je više od 50 kilometara i prilično je kružnog oblika. Stručnjaci kažu da je to krater ugaslog supervulkana koji je i stvorio sjeverni otok Novoga Zelanda.

I doista, voda se doima crnom a dno je svakako vulkansko. Na naše iznenađenje, i labudovi su crni, sa crvenim kljunovima, i nisu nimalo plahi već dolaze «užicati» kakav zalogajčić. Ovdje nikome ne pada na pamet biti grub sa životinjama, kazne su enormne.

I tako pristižemo u odmaralište kojem je vlasnica jedna gospođa. Tu, između jezera i čuvenog trojca vulkana nalazi se ljetno i zimsko turističko središte, prava zelandska Opatija. Ljeti se ovdje kupa u termalnim vodama i ide se na planinarenje, zimi se opet kupa i ide na skijanje. Svaka soba apartmanskog tipa ima 6 ležajeva i stoji 120 dolara. Ako vas dođe šestero, jeftinije je, ako hoćete u paru, cijena je ista. Blesavo, ali soba je opremljena aparatima i uredna do besvijesti, kao i sve u ovoj zemlji. Kupamo se, priređujemo večeru, blejimo u TV. I mogu samo reći: televizije južne hemisfere jednolične su kao i na sjevernoj.

Navečer u tuš kabini isporobavam štos koji mi je prodao svojevremeno moj rođak Željko Milovčić, također veliki svjetski putnik. Dakle, priča ide ovako: tušira se on i stalno ga nešto smeta. Neobično. I onda nakon deset minuta skuži: voda na južnoj polutci Zemlje kad otječe u odvod okreće se suprotno nego što je to slučaj na sjevernoj hemisferi. Grozno!

Drugog smo jutra ustali ranije i navukli našu sjajnu Northland opremu. Ovaj naš sponzor je i nastao na ovome otoku, koji zovu i Northland. I vjerujte mi, nije reklama, najbolja je to oprema za trekking, planinarenje i boravak u prirodi. Tradicija tih aktivnosti ovdje je velika, a nije čudo da je prvi osvajač Mt. Everesta Novezelanđanin sir Edmund Hillary. Nažalost, stari je as umro niti dva mjeseca prije našega dolaska u njegovu zemlju.

 

Jezero Taupo

 

Pogled na Taupo

 

Tako srođen s pejsažima, vodama i zrakom Osmoga kontinenta prisjećam se poznatih Novozelanđana. Pada mi najprije na pamet odlični trkač Johnny Walker, uvijek u onom crnom atletskom dresu. Crna je boja dresova legendarnih rugby zvijezda – All Blacks. Onda idem na kulturu. Filmski glumac Sam Neill je odavde. Redatelji Jane Campion (Klavir) i Peter Jackson sa «Gospodarom prstenova» odgojeni su u ovome podneblju. I dodajem: fantastični Lee Tamahori sa svojim nezaboravnim «Bijahu jednom ratnici». Snažna Lucy Lawless, ratnica Xena, također je Novozelanđanka. A nogometaša nigdje na vidiku!

Za pola sata smo daleko iznad jezera, na polazišnoj točki prijelaza Tongariro. To je jedan od tri vulkana, ostali su Nguarahoe i Ruapehu. Poput tri prsta stoje ponad jezera, a između je ta staza s koje možete vidjeti njihove zamagljene vrhove. Naš put prolazi kroz tu dugačku dolinu, uz potok koji nazvahu Soda Springs. Vegetacija se svodi na nisko grmlje, travu i lišajeve. Mladen pronalazi sličnost Novog Zelanda i Islanda na kojem je ispenjao Hvanadalhsnukkur, vrh ledenjaka Vatna Joekul.

Staza je odlično izgrađena, dijelom je željezna rešetka koja je postavljena tridesetak centimetara od tla, kako pješaci ne bi uništavali zemlju. Tlo je skoro spužvasto, mekano. Nakon pola sata dolazimo do planinarskog doma, koji je pogađate već, toliko bolesno lijepo uređen i opremljen da boli glava. Unutra se ne može u cipelama, u kuhinji je nekoliko mikrovalnih, sva druga oprema, u dnevnoj sobi je TV, a kreveti mame na odmor. Uz kuću su i dva mjesta za šatore, točno ograđena, kako ne bi neka budaletina stavila šator gdje hoće. U Novom Zelandu se štite ljudska prava biljaka i samog tla!

I tako, korak po korak, mimoilazeći se sa domaćima i strancima, dovlačimo se do kraja doline, mjesta Soda Springs, gdje istoimeni potok i izvire u prekrasnom slapu. Sada smo otprilike na 1400 metara visine, a ponad nas su Tongariro i Nguarahoe, oba oko dvije tisuće metara visine. Vrijeme je ćudljivo, vjetrovito, mjesto doista neobično, a naši Novozelanđani tu postaviše dva kemijska toaleta, a da se vidi raskoš dodaše im još i ventilatore na solarni pogon. Da ne smrdi...

Tu smo zapravo zastali. Do bilo kojeg vrha još su sati uspona, a vrijeme se mijenja. Mladen misli da je najbolje vratiti se. I tu smo se oprostili sa najneobičnijim otokom našega života, sa čarobnim i nepredvidljivim Sjevernim otokom Novoga Zelanda.

 

Tongariro

 


 

 

Osnovni podaci o zemlji

Novi Zeland, površina 268.680 četvornih km, dva glavna i više manjih otoka, najviši vrh Aoraki/Mt. Cook na Južnome otoku (3754 m).

Sustav vlasti: parlamentarna demokracija temeljena na ustavnoj monarhiji. Zemljom formalno vlada kraljica Elizabeta II putem glavnog guvernera, no glavna osoba je premijer. U vrijeme našeg posjeta u veljači 2008. tu je dužnost obnašala gospođa Helen Clark, čelnica Laburističke stranke.

BDP: 28.000 USD po stanovniku

Gospodarstvo. primarno poljoprivredno s mliječnim proizvodima, vunom i mesom, te voćem i povrćem. Turizam kao rastuća grana privrede zapošljava oko 10 posto radno sposobnog stanovništva.

Službeni jezici: engleski i maorski

Neslužbeni jezici: samoanski, kineski, francuski, hindi

Vjera: kršćani raznih denominacija –56%, ateisti – 35 %, ostale vjere oko 5 %.

Klima: iako prostiranje Novog Zelanda odgovara položaju Italije na sjevernoj polutki, klima je pretežno maritimna i blaga, sa maksimumima od oko 40 stupnjeva na Sjevernom otoku, do dvadesetak ispod ništice na Južnome otoku.

Biorazličitost: oko 80 posto flore endemično je za Novi Zeland. U životinjskom se svijetu ističe nacionalna ptica kiwi, ali i danas izumro Haastov orao, nekada najveća svjetska ptica grabljivica.

 

 


 

 

Burna povijest

Novi je Zeland službeno “otkriven” 1642. godine. Učinio je to Abel Tasman. No, smatra se da je otočje naseljeno u razdoblju od 9. do 14. stoljeća iz Istočne Polinezije. Europsko naseljavanje nije se dogodilo sve do 1769. kada je otočje posjetio kapetan James Cook, kartografirao preko 15 tisuća kilometara obale i osnovao prvu stalnu koloniju.

Osnutkom zemlje smatra se “Mir u Waitangiju”, potpisan 6. veljače 1840. godine, koji je zajamčio određena prava domorodaca Maora, a sa engleske ga je strane potpisao William Hobson. U to vrijeme Novi Zeland je smatran administrativnim dijelom australske provincije New South Wales.

No, uslijedili su ratovi sa Maorima, tijekom kojih je guverner Alfred Domett 1863. godine proglasio Wellington glavnim gradom neovisne države Novi Zeland. U to vrijeme postojao je strah da bi se kolonija Južnog otoka mogla otcijepiti od zemlje.

Tek osamdesetih godina prošloga stoljeća istražene su povijesne nepravde prema Maorima, te je zakonskim putem ispravljena nepravda. Od tada oni su priznati kao domorodci i nositelji suvereniteta zemlje.

Ipak, i danas su mnogi Maori povrijeđeni tim nepravdama, te u svakodnevnom ponašanju izbjegavaju priznati vlasništvo tuđinaca nad zemljom. Oni prelaze ograde i granice imanja, te se opiru bjelačkom sustavu vlasništva.

Novi Zeland je do 1987. godine bio članom ANZUS pakta (Australija, Novi Zeland, Sjedinjene Države), što je poništeno usvajanjem “Akta o razoružanju”. Novozelandski vojnici, koji su se borili na strani Velike Britanije u svim ratovima, u posljednje su vrijeme bitan dio međunarodnih mirovnih snaga, pa su tako sudjelovali u misiji u Bosni i Hercegovini tijekom devedesetih godina.

 

 


 

 

Ekspedicija:

Mladen Kuka, predsjednik CEIK “Braća Seljan,

Mladen Postružnik, novinar, publicist i putopisac i

Vlado Štefanac, mladi sportaš i planinar.

U jednome putovanju zrakoplovom smo prešli 48.000 kilometara, boravili na Novome Zelandu 12 dana, u Australiji četiri i u Maleziji tri. Ostalih pet dana proveli smo u zrakoplovu i u zračnim lukama.