Ponedjeljak, Siječanj 23, 2017

Crtice o našim prijateljima širom svijeta

Tijekom proteklih petnaest godina na našim smo putovanjima susreli puno ljudi, doslovce na tisuće, od kojih su nam neki posebno prirasli srcu zbog svojeg prijateljskog odnosa, čovjekoljublja, te osobitog domoljublja. Svi koje ću ovdje spomenuti osebujni su i uspješni ljudi. Nisu svi Hrvati, niti potomci Hrvata, ima tu raznih nacija i podrijetla. Ali svi su dali doprinos za uspjehe naših ekspedicija. Bili su nam nesebični prijatelji i shvatili su naše ciljeve. I, upravo je nevjerojatno kako smo tako različite ljude privukli toj jedinstvenoj i čarobnoj priči o braći Seljan... Možda zato jer je naš projekt priča o ljudima, o Čovjeku, ono Tinovo «bratimljenje lica u Svemiru».

 

Branko Fištrović, Lima, Peru

msgr. Drago Balvanović, Lima, Peru

Gene Savoy, Lima, Peru

don Tomaso Torrealva, Pataz, Peru

Robert Jakubek, Santa Cruz, Bolivija

Vojko Vilović, Oruro, Bolivija

Ivo Kuljiš Fuchtner, Santa Cruz, Bolivija

Marjorie Ivancovich Andia, obitelj Grbac, Lima – Ica, Peru

general Jose Zlatar Stambuk, Lima, Peru

Ana Cristina Aviles, Guatemala City, Guatemala

Zora Seljan i Antonio Olinto, Rio de Janeiro, Brazil

Moema Seljan, Rio de Janeiro, Brazil

Marko Burin, Lima, Peru

Jure Gojanović, Santiago, Chile

Oliver Tarazona, Juanjui, Peru

Alexander Sander Nikolov, Juanjui, Peru

general Zdenko Teply, Lima, Peru

Hilmer Macchiavelo, Juanjui, Peru

Dane Markovinović, Lima, Peru

don Rugelio, Pataz, Peru

Anton Šarić, Zagreb, Hrvatska

Mladen Bartolec

Armando Robles Rendulic

Zdenka Ris

Boško Curić

Želimir Brala, Brazil - Hrvatska

 

Čamci u luci

 

Anton Šarić: Čamci u luci, Peru, 2004.

 

Branko Fištrović

U nekadašnjem konzulatu RH u Edificio Tiffany, ulica Pablo Bermudez, Lima

 

 

Kako pronaći najbitniju crtu u čovjeka kojeg više nema među nama? Možda bi u slučaju našeg Branka bilo jednostavno reći – blagost. On je bio jedan od onih pravih zanesenjaka – istraživač i putnik, pustolov života, a opet blag i skroman. Bio je odlučan, ali nikada grub. Dugo se potucao amazonskim dijelovima Perua, u službi raznih naftnih kompanija, rudario je na pet tisuća metara visine, nekoliko je puta bio bogat pa opet siromah...

Sjećam se našeg zadnjeg susreta – jedne prohladne večeri dočekao nas je u ulici Pabla Bermudeza u Limi, nosio je onu klasičnu kapicu Inka s naušnjacima i nekakav čudni pončo. Otišli smo na večeru, ali ne u kakav ugledni restoran, već u našem stilu. U prčvarnicu nekoga Kineza. Siroti Branko nije smio jesti, obolio je bio na želudac. Pretresli smo novosti iz Lime, prava hrvatska ćakula. Branko je i toga puta odlučio pomoći, bili smo se uputili na Gran Pajaten. I pomogao je, uložio je napore da nam osigura status znanstvene ekspedicije. I dok smo mi po povratku još sređivali dojmove, stigla je vijest da našeg Branka više nema. Otišao je skromno i jednostavno kako je i živio.

No, Branka se sjećam i iz drugih, boljih dana, kada je u Limi sjalo jarko sunce, a on bio dobre volje, nasmijan i onakav kakvog ćemo ga pamtiti – blag i prijateljski raspoložen. Vodio nas je po cijeloj Limi, od Santa Clare do Lincea, od muzeja do arhiva. Bio je doajen hrvatske zajednice u Limi, jedan od dva njezina najvažnija «kotača» uz našeg oca Dragu Balvanovića.

Često smo pričali o lokalnim običajima i navikama Peruanaca. I sjećam se, jednom je rekao, ali nimalo podsmješljivo: «Peruanci su vam poput djece. Rado se vesele, vjeruju, ali se i bore za svoje živote. Nije jednostavno imati veliku obitelj». I to je bio ključ tog famoznog Perua, zemlje tajni i legenda, zemlje opasnosti, misterija... Uz Brankovo toplo prijateljstvo ni ta zemlja nam nije odoljela.

Da, doista, Branka se nije moglo ne voljeti...

 

Brankovo posljednje počivalište

 

Padre Drago na vili Anzić

 

Padre drago na Vili Anzić, u pratnji Antona Šarića.

 

Doći u Limu, pa poslije mise sjesti na razgovor s našim duhovnikom padre Dragom – e, to znači čuti sve ono što je bitno u životu Perua i naših ljudi u Limi. To znači ući u društveni život Perua, saznati kakav je koji kongresnik, što ljudi misle i tko ima politički uzlet, a tko pada. Padre Drago je proputovao cijelu zemlju i zna gdje su naši misionari, a gdje naši iseljenici. Zna on i svakakve zanimljive priče o pojedinim lokalitetima, o povijesti, dogodovštine. Uz to, otvaraju mu se vrata posvuda.

Padre Drago sasvim je narodski čovjek i svećenik, rodom iz Bosne, Prijedora, on je ona široka duša našeg čovjeka koji u svakoj prigodi izabere riječ i utjehu. Njegove mise pohađaju jednako rado i Hrvati i Peruanci. I zajedno pjevaju «Rajska Djevo...»

Ljudi ga cijene i pomažu župu Sv. Leopolda Mandića. U svakome klubu i na svakome okupljanju nastaje istinsko veselje kad se on pojavi. On je stup zajednice, ali ne zbog svoje pozicije, već zbog svoje osobnosti, svoje riječi, svojeg osebujnog pristupa.

Padre Drago otkrio nam je Pucusanu, malo ribarsko mjesto južno od Lime. Pričao nam je kako su se naši iseljenici tu vikendom dolazili kupati jer ih je mjestašce podsjećalo na Dalmaciju,iz koje su mnogi došli u Novi Svijet. U njegovim pričama oživljavala su prošla vremena i neki davno umrli ljudi. Nakon tog razgovora i meni se Pucusana učinila malim mjestom, recimo, pokraj Zadra.

Naš padre Drago dolazi često u naše krajeve, uvijek se javi, držimo taj vrijedan kontakt i prijateljstvo. Snažan u vjeri, human u životu, blag u duši – to je naš duhovni otac i prijatelj Drago Balvanović.

 

 

U župi San Leopoldo Mandic

 

Padre Drago čita knjigu "Snovi Istraživača"

 

Gene Savoy

 

Susret u hotelu "Las Americas" u Limi

 

Imao je 75 godina kada smo ga upoznali, a izgledao je kao da mu je 50. To je sirovi model američkoga Indiana Jonesa, čudak, nadri arheolog i pustolov. Ali, Savoy ima rezultate. Iako je teološki pisac njegovo zanimanje je čisto svjetovno: pronaći što više starih gradova, pramida i grobnica. I ne bih zaprisegnuo...

Savoy priča s autoritetom. On poznaje Peru, a njegova tajna je jednostavna: preliminarna istraživanja obavlja uz pomoć satelitskih snimaka i niskoletećih zrakoplova. Tek kada nešto nanjuši, silazi na teren. Služi se i informacijama indiosa, a ima najbolje vodiče i tragače. Iza njega stoji velika lova, njegove ekspedicije imaju 30 do 50 članova, sve je izdašno financirano. Kopa se sve u 16.

Naravno, priča o Seljanima nije ga iznenadila, znao je okvirno za sve te događaje. Ali, nije poznavao detalje. Čak nas je pozvao u novootkrivenu Gran Vilayu. Ali, morali smo na Gran Pajaten. Dakle, i njega smo pridobili.

Sresti Savoya velika je čast, a sjediti s njim i biti tretiran kao ravnopravan – sasvim je izuzetan događaj. Jer, on je Amerikanac, samouvjeren i čvrst. Pragmatičan. Iz cijelog razgovora smo dobili potvrdu da je način na koji smo vodili istraživanja ispravan, a i da Savoyevo veliko iskustvo još od ranih šezdesetih nije toliko različito od našega.

Eto, tako smo u hotelu Las Americas na Mirafloresu u Limi susreli američkog Indianu. I reći ću vam otvoreno: nije on niti dio onoga što je opjevano u holivudskim filmovima. Savoy gricka težak kruh istraživača i ekspedicionista, ima svoje dileme i tragove, ali imao je sreće: bio je istraživač u jednim sjajnim i drugačijim vremenima. I nije se stidio to iskoristiti u medijima.

U vrijeme pisanja ove crtice, stigla je i vijest da je Gene Savoy preminuo u dobi od osamdest godina. Eto, i ta je priča završena...

Torrealva

Don Tomaso (lijevo) u razgovoru s peruanskim predsjednikom Franciscom Belaundeom (desno) u prosincu 1965., nakon prve ekspedicije na Gran Pajaten.

Skroman seljak iz mjesta Pataz na Andama, ponad rijeke Maranon. Surov je to kraj. Malo je obradive zemlje, najviše je rudnika zlata. Planina je izbušena, iscrpljena, doslovce iskorištena. Dok priča o svojim dogodovštinama, don Tomasu sjaje staračke oči, a ruke, posebice prsti kreću se na zanimljiv način. Davnih šezdesetih, kao inicijator, okupio je dvadesetak ljudi koji su željeli saznati što je na «drugoj strani». Prešli su Ande. Upustili su se u prašumu, zapravo i točnije – visinsku šumu. Tražeći nove mogućnosti obrade zemlje pronašli su Gran Pajaten. Ali, nisu bili prvi.

Ne mislim tu na Gene Savoya koji se poslije pohvalio da je to njegovo otkriće. Ta, još 1913. za taj je lokalitet znao Mirko Seljan!

Bilo kako bilo, skupina siromašnih seljaka došla je na ideju da to objavi, da kontaktira s javnošću. Skromne slike starog fotoaparata nisu bile jasne. Nitko ih nije htio saslušati. Bili su obezvrijeđeni i stavljeni na marginu. Jer, veliko otkriće mora napraviti «gringo» iz Amerike. Bili su razočarani i uvrijeđeni, a radilo se o baštini njihovih predaka...

Don Tomasova kuća sasvim je zanimljiv prizor: velik prostor služi posjetiteljima. Na zidu ponad zemljanoga poda su uokvireni isječci novina. A jedan od njih tvrdi da su seljaci iz Pataza na Gran Pajatenu iskopali skelet neobičnog bića. Bilo je visoko samo metar i dvadeset, neobičnih kostiju. «Bio je to izvanzemaljac, kunem se» - rekao mi je don Tomaso.

«Znate, ovdje u planinama ima jako neobičnih stvari» - dodao je. Opčinjen pejsažima Pataza, doista sam mu povjerovao. Ali, kako nisam Amer, na putu prema Pajatenu nisam očekivao još i Elvisa. He, bilo bi to previše.

 Naš pravi zagrebački dečko, purger, našao se u Boliviji ženidbom. Njegova supruga kći je poznatog iseljenika, g. Marinkovića. Tako je najprije ona došla na studij u Hrvatsku, u Zagreb, a kako je bila jaka zima, nedostajao joj je kaput. Kad je konačno pronašla kaput, susrela je i kavalira da ga pridrži. Priča sa sretnim završetkom. Ali, dosadili su joj kaputi i hrvatske zime. I tako je naš Robert došao u Santa Cruz u Boliviji. Jednostavno, zar ne?

Santa Cruz je smješten u plodnoj ravnici. Svi koji površno znaju Boliviju nisu nikad čuli da ova andska zemlja ima velik amazonski dio. Pokrajina Santa Cruz devet je puta veća od Hrvatske! I ima budućnost i potencijal, nafta je već pronađena, vrijedni Menoniti bave se poljoprivredom, štede i trže, a Hrvati drže gospodarsku komoru... Dobra raspodjela posla.

Kad smo Roberta prvi puta sreli, 1998. godine, nakon spuštanja s Anda, odmah nam se dopao. Potekla je zagrebačka «spika» i začas smo se našli na roštilju. Eto, tako to ide sa zemljacima...

Robertovo prijateljstvo bilo je vrijedno, njegovi podaci neiscrpni, a s njim smo prošli sva bitna mjesta tog lijepog grada, uokvirenog s nekoliko kružnih cesta poput Beča.

Smijehu s Robertom nema kraja, a druženje ide do kasno u noć. Ali, Robert puno radi, brinuo je tada i za tvornicu ulja, i trgovinu građevinskog materijala, za mnoge obiteljske poslove. Danas se bavi konstrukcijom mostova, proizvodi ih i postavlja od gotovih elemenata. Ali, svake je godine bar par tjedana u Zagrebu, svojem gradu koji i iz daleka voli, kojeg nosi u srcu. Doista, rasni Purger u Boliviji.

 

Robert Jakubek i ekspedicija TBS 1

Rado se sjećam našeg Vojka. Stajali smo na groblju u njegovom i bolivijskom Oruru, a on je pokazao prstom na jednu malu parcelu u sredini i rekao «Evo, ovdje ću ja jednoga dana biti sahranjen». Rekao je to mirno, kao da spominje nekakvo ljetovanje. Takav je Vojko – izazovima života uvijek se odazivao. Postojan i smiren.

Tamo negdje pedesetih godina Vojko je kao član vaterpolske reprezentacije tadašnje Jugoslavije «zbrisao» na gostovanju u Italiji. Iz Italije, prebacio se u Južnu Ameriku. Nije se Vojko bavio politikom, ali nije htio niti da se politika bavi njime.

U Boliviju je došao doslovce s jednim dolarom, ali snašao se nekako. Prolazila su desetljeća. Brojna hrvatska iseljenička kolonija selila se iz hladnoga Orura u Cochabambu i dalje. No, Vojko je ostajao. Netko je morao čuvati klub. I brinuti se da radi. Na kraju je Vojko ostao sam. A klub je i dalje radio. I onda kad je Vojko ostao posljednjim Hrvatom...

Vojko Vilović, cijela hrvatska zajednica Orura.

 

 

Vojko Vilović

 

Ivo presidente

 

Prije točno 10 godina, dok smo mi osnivali CEIK, Ivo Kuljiš borio se na izborima za mjesto predsjednika Bolivije. Okupio je mlad tim, te je sa svojih tada navršenih 40 bio izniman materijal za šefa ove andske zemlje. Izbor mu je promakao za oko 1 %, pobijedio je Hugo Banzer, tijekom sedamdesetih šef države i iskusni general. Iako je Kuljiš u svojim promo spotovima govorio afirmativno, o ljepotama zemlje, o radnicima i seljacima, o proizvodnji i stvaranju, narod je izabrao generala. No, Banzer je bio vrlo širok i pametan čovjek, pozvao je našeg Ivu u svoju vladu. Tako je Ivo Kuljiš, kada smo ga upoznali, bio ministar gospodarskog razvitka Bolivije. Čim je postao javnim službenikom, svoje je tvrtke prepustio menadžerima i nikada nije koristio sukob interesa.

Doći u Boliviju, voziti se satima preko altiplana i na svakome zidu čitati parolu «Ivo presidente» ispunilo nas je ponosom. Iako je naš Ivo njemačko-hrvatska mješavina kulturalnog naslijeđa, ipak moram reći da je i njega dodir s nama Hrvatima ispunio zadovoljstvom. I još nešto: kao i mi, Ivo je proputovao skoro cijelu Južnu Ameriku, a njegov je san gradnja autoceste od Rio de Janeira do obale sjevernoga Čilea. Eto, što su naši ljudi: sanjari...

 

Ivo Kuljis u kampanji

Ivo Kuljis čovjek za narod

Naša Marjorie. Peruanci vole davati strana imena djeci, pa i to rijetko englesko ime našlo se ovdje. Ali, nije bitno to. Iza imena uvijek stoji osoba. Upoznvši je kao tajnicu našeg konzulata, odmah nas je zamolila da joj pomognemo. Tražila je svoje hrvatske korijene. Djed je, rekla je, došao negdje iz Hrvatske, nije nikada puno pričao o tome. «Nađite moje pretke, pomozite» - rekla je.

Prolazile su godine. Jednog dana, javio nam se naš Karlovčanin Dubravko Grbac. I priopćio je da je neki dan po prvi puta razgovarao sa svojom obitelji u Peruu, s potomcima majčinoga brata, djeda Ivankovića. Ali, on nije bio Ivanković. Bio je Grbac. Promijenio je prezime u talijanskom logoru iza rata, bio je zastrašen komunizmom, opcionirao je za Peru i tamo je imao šestero djece.

Zadnje dane života proveo je propovijedajući Evanđelje. U gradu Ici na jugu Perua. Nije žalio što je paraliziran, što je u stranoj zemlji i što djeca nemaju pojma o njihovome pravom prezimenu.

Dubravko je otputovao u Peru i spojio se s obitelji. Zavolio ih je i oni njega. Ali, trebao je CEIK da poveže priču. Naš Nikola Gojanović sjetio se čudnog djeda koji je otišao u Peru. I sjetio se da se on družio s logorašem po imenu Ivanković. No, taj je čovjek preminuo u Italiji. I tako je Grbac uzeo prezime svojeg prijatelja, i otišao u Novi Svijet. Priča dostojna dobrog trilera. I priča koja je konačno riješena. Jedna velika obitelj je zajedno. Koliko to udaljenost dopušta.

A Marjorie? Sada zna, kao unuka, kome pripada i odakle je djed. Iz Karlovca.

A Dubravko? Čuva dragocjene veze ratom rastrgane obitelji.

Stranica 1 od 3