Ponedjeljak, Siječanj 23, 2017

Njih dvoje išli su zajedno kao jin i jang, kao crno i bijelo, kao vatra i voda. Ponekad su bili suprotnosti, a zapravo su predstavljali dva lica iste priče. Umjetnici i pisci, putnici i građani svijeta, zagovaratelji Hrvatske – to su zajedno bili naši Antonio i Zora. Ona je bila poznati dramaturg, on i danas piše romane. Oboje su bili zainteresirani za afričku kulturu i mitologiju, pa su zajedno dugo živjeli u Lagosu, Nigerija. Zidovi puni afričkih maski, veliko znanje i osebujan kozmopolitizam.

Kažem – bili, jer nisu više zajedno. Zora je umrla. Napustila je veliku obiteljsku priču Seljana, o kojoj je Antonio uvijek govorio sa zanimanjem i sjetom. Znam sasvim sigurno da u stanu u Rua Duvivier u Rio de Janeiru i dalje stoji Zorina stolica za ljuljanje. I stajati će dok je Antonia.

Iako je njegov uspjeh, mjereno klasičnim mjerilima karijere možda bio veći (predloženik za Nobela, dopredsjednik svjetskog PEN-a, član književne akademije...), uvijek je volio i poštovao Zoru. Sjećam se kako smo se toplo smijali kada je Zora recitirala na hrvatskome pjesmicu «Puž-muž, vadi roge van...», na smiješnom hrvatsko-portugalskom izgovoru, a Antonio je znao koliko se ona rado prisjećala djetinjstva u Rodrigo Silvi, gdje je tata imao plantažu i rudnik i nosio klincima poludrago kamenje da se špekulaju...

Da, nema više Zore. Doživjela je visoku dob, znam da je bila sretna jer se bavila i novinarstvom i pisanjem, onim što je najviše voljela. Sretan je čovjek koji radi ono što želi. Bio je to jedan ispunjen život.

Vjerujte, Zora je bila sretna žena i sjajan čovjek.

 

Zora Seljan daje mi intervju