Ponedjeljak, Veljača 27, 2017

Naša Marjorie. Peruanci vole davati strana imena djeci, pa i to rijetko englesko ime našlo se ovdje. Ali, nije bitno to. Iza imena uvijek stoji osoba. Upoznvši je kao tajnicu našeg konzulata, odmah nas je zamolila da joj pomognemo. Tražila je svoje hrvatske korijene. Djed je, rekla je, došao negdje iz Hrvatske, nije nikada puno pričao o tome. «Nađite moje pretke, pomozite» - rekla je.

Prolazile su godine. Jednog dana, javio nam se naš Karlovčanin Dubravko Grbac. I priopćio je da je neki dan po prvi puta razgovarao sa svojom obitelji u Peruu, s potomcima majčinoga brata, djeda Ivankovića. Ali, on nije bio Ivanković. Bio je Grbac. Promijenio je prezime u talijanskom logoru iza rata, bio je zastrašen komunizmom, opcionirao je za Peru i tamo je imao šestero djece.

Zadnje dane života proveo je propovijedajući Evanđelje. U gradu Ici na jugu Perua. Nije žalio što je paraliziran, što je u stranoj zemlji i što djeca nemaju pojma o njihovome pravom prezimenu.

Dubravko je otputovao u Peru i spojio se s obitelji. Zavolio ih je i oni njega. Ali, trebao je CEIK da poveže priču. Naš Nikola Gojanović sjetio se čudnog djeda koji je otišao u Peru. I sjetio se da se on družio s logorašem po imenu Ivanković. No, taj je čovjek preminuo u Italiji. I tako je Grbac uzeo prezime svojeg prijatelja, i otišao u Novi Svijet. Priča dostojna dobrog trilera. I priča koja je konačno riješena. Jedna velika obitelj je zajedno. Koliko to udaljenost dopušta.

A Marjorie? Sada zna, kao unuka, kome pripada i odakle je djed. Iz Karlovca.

A Dubravko? Čuva dragocjene veze ratom rastrgane obitelji.