Ponedjeljak, Veljača 27, 2017

Rado se sjećam našeg Vojka. Stajali smo na groblju u njegovom i bolivijskom Oruru, a on je pokazao prstom na jednu malu parcelu u sredini i rekao «Evo, ovdje ću ja jednoga dana biti sahranjen». Rekao je to mirno, kao da spominje nekakvo ljetovanje. Takav je Vojko – izazovima života uvijek se odazivao. Postojan i smiren.

Tamo negdje pedesetih godina Vojko je kao član vaterpolske reprezentacije tadašnje Jugoslavije «zbrisao» na gostovanju u Italiji. Iz Italije, prebacio se u Južnu Ameriku. Nije se Vojko bavio politikom, ali nije htio niti da se politika bavi njime.

U Boliviju je došao doslovce s jednim dolarom, ali snašao se nekako. Prolazila su desetljeća. Brojna hrvatska iseljenička kolonija selila se iz hladnoga Orura u Cochabambu i dalje. No, Vojko je ostajao. Netko je morao čuvati klub. I brinuti se da radi. Na kraju je Vojko ostao sam. A klub je i dalje radio. I onda kad je Vojko ostao posljednjim Hrvatom...

Vojko Vilović, cijela hrvatska zajednica Orura.

 

 

Vojko Vilović