Ponedjeljak, Veljača 27, 2017

Torrealva

Don Tomaso (lijevo) u razgovoru s peruanskim predsjednikom Franciscom Belaundeom (desno) u prosincu 1965., nakon prve ekspedicije na Gran Pajaten.

Skroman seljak iz mjesta Pataz na Andama, ponad rijeke Maranon. Surov je to kraj. Malo je obradive zemlje, najviše je rudnika zlata. Planina je izbušena, iscrpljena, doslovce iskorištena. Dok priča o svojim dogodovštinama, don Tomasu sjaje staračke oči, a ruke, posebice prsti kreću se na zanimljiv način. Davnih šezdesetih, kao inicijator, okupio je dvadesetak ljudi koji su željeli saznati što je na «drugoj strani». Prešli su Ande. Upustili su se u prašumu, zapravo i točnije – visinsku šumu. Tražeći nove mogućnosti obrade zemlje pronašli su Gran Pajaten. Ali, nisu bili prvi.

Ne mislim tu na Gene Savoya koji se poslije pohvalio da je to njegovo otkriće. Ta, još 1913. za taj je lokalitet znao Mirko Seljan!

Bilo kako bilo, skupina siromašnih seljaka došla je na ideju da to objavi, da kontaktira s javnošću. Skromne slike starog fotoaparata nisu bile jasne. Nitko ih nije htio saslušati. Bili su obezvrijeđeni i stavljeni na marginu. Jer, veliko otkriće mora napraviti «gringo» iz Amerike. Bili su razočarani i uvrijeđeni, a radilo se o baštini njihovih predaka...

Don Tomasova kuća sasvim je zanimljiv prizor: velik prostor služi posjetiteljima. Na zidu ponad zemljanoga poda su uokvireni isječci novina. A jedan od njih tvrdi da su seljaci iz Pataza na Gran Pajatenu iskopali skelet neobičnog bića. Bilo je visoko samo metar i dvadeset, neobičnih kostiju. «Bio je to izvanzemaljac, kunem se» - rekao mi je don Tomaso.

«Znate, ovdje u planinama ima jako neobičnih stvari» - dodao je. Opčinjen pejsažima Pataza, doista sam mu povjerovao. Ali, kako nisam Amer, na putu prema Pajatenu nisam očekivao još i Elvisa. He, bilo bi to previše.