Ponedjeljak, Veljača 27, 2017

Naša nervoza i iščekivanje bile su karakteristika ekspedicije na Gran Pajaten. Mislim da su se tako osjećali ratnici u svim vijekovima u onim trenucima kada bitka treba početi, a neprijatelja nema na vidiku. Tako nam je bilo u Limi dok smo čekali da nam ministarstvo odobri odlazak u prašumu. Tako nam je bilo kada smo u Patazu, u dijalogu sa šačicom seljaka pokušavali oformiti kvalitetnu ekspediciju.

Na kraju svih kurtoazija i upoznavanja rekli su nam da su pozvali čovjeka koji je već bio na Gran Pajatenu i koji može organizirati stvar do kraja. I došao je u zakazano vrijeme.

Naravno, mi nismo očekivali Indianu Jonesa. Pa tako nismo ni bili razočarani kada se na vratima ukazao tipičan Peruanac, zbijen i crne kose poput gavranova perja. I ti brkovi, kao Mišo Kovač iz zlatnih dana. Ali, oči su bile mirne i odlučne. «Rugelio» - rekao je jednostavno. A svi drugi su ga oslovljavali predmetkom «don», gospodin. Gospodin u rudarskom selu ponad Maranona? No, dobro...

Vrlo brzo smo upoznali Rugelia na djelu.

Prvo, izabrao je svoj dio tima. Pravi menadžer. Onda, odredio je vrijeme polaska i potom se primio opremanja ekspedicije. Za razliku od drugih Peruanaca, pojavio se u minutu točno.

A tek na putu.

Svaki dio puta planirao je u vremenu i prostoru tako precizno, kao da menadžerira pokretnim trakama u tvornici automobila. Ljudi su ga bespogovorno slušali. A sve sa smiješkom!

Jednog jutra na povratku osjetio sam da me grlo vraški grebe. Prehlada je bila neumitna. No, čarobni Rugelio samo se nasmijao, ubrao neku žutu biljku i čaj me vratio u stroj. Gledao sam ga kada je sjekao prašumu. Promišljeni pokreti, ušteda snage s maksimalnim rezultatima. Brinuo je za sve i sva, posebno za ljude i životinje, a na kraju smo si skratili vrijeme puta. Ono što se radi sedam, mi smo odradili za pet dana. Prejahali Ande, spustili se u prašumu, došli na Gran Pajaten i vratili se.

Na kraju, priredili smo večeru za sudionike. Skromno kako i dolikuje rudarskim selima. Tek tu se don Rugelio opustio, ali opet u granicama svoje disciplinirane osobnosti.

Takav je bio i kada je pustolov de Conninck nagovarao ljude da sa Gran Pajatena siđu do Juanjuija. Mislio je da je to šetnja. A don Rugelio je klimao glavom u sumnji. Tri izgubljena i jedan poginuli bio je rezultat avanture. A lijepo im je rekao: «S ovim znanjem o prašumi i sa kutijom šibica u džepu nećete daleko stići». Tako je i bilo.

Zato nam je bila vrijedna njegova ocjena CEIK-ove ekipe: «Odlično pripremljeni, spremni učiti i slušati, dobro društvo».