Srijeda, Siječanj 18, 2017

Biserka Schmuck, Društvo za poljepšavanje grada Karlovca  «Terezija Reiner», Karlovac:

Mirko i Stjepan bliski svima nama

Upravo u vrijeme kada je Mirko Seljan imao 15 godina u Karlovcu je počelo djelovati prvotno Društvo za poljepšavanje grada Karlovca, koje su osnovali ondašnji purgeri sa željom da im Karlovac postane grad srednjoevropskog nivoa življenja. Iz današnjeg aspekta 15 je godina pubertetsko vrijeme, doba kada je mladić neobuzdan i nepromišljen. Prije stotinjak godina Mirkove su godine već bile respektabilne godine i očekivala se poveća doza zrelosti. No, Mirko i Stjepan Seljan, koliko je danas poznato, nisu se uključili u rad tog Društva, ali su svom gradu na drugi način, vec tada, pronosili slavu širom svijeta. Međutim, iako zapravo ne postoje dokazi, možda su braća ipak bila u dobroj mjeri informirana i prisutna u naporima ondašnjih građana za poljepšavanje grada. Postoji naime fotografija koja Mirka i Stjepana Seljana veže na neki način uz Katzlerove, a preko njih i uz mene osobno. Katzlerovi su bili poznati i cijenjeni vrtlari i sasvim je sigurno da su po svojoj struci bili uključeni u većinu nastojanja Hajeka i Koprive, kao i ostalih članova ondašnjeg Društva za poljepšavanje grada Karlovca, da od grada bez nogostupa i kanalizacije te sa smetlištima usred grada stvore okoliš s parkovima, cvjetnim nasadima i muzičkim paviljonima.

Teško je danas reći što je spojilo Antona -Tonija Katzlera, Šajatovića i braću Seljane za koje mi je Toni često puta znao reći da su bili skitnice i globtroteri kakvih Karlovac nije imao niti će imati. E, pa to se prevario, jer se isti poriv našao i u dušama Kuke i njegovih prijatelja iz CEIK-a. Možda je Katzlera, Šajatovica i Seljane spojila strast za lovom, možda je ipak u svima njima bio neki avanturistički duh kojeg Šajatovic i Katzler nisu htjeli priznati ni sami sebi, a možda je njihovom prijateljstvu «kumovalo» nešto treće čega se današnja generacija ne može ni dosjetiti zbog razlike stoljeća koje ih dijeli. Vjerojatno su se sastajali u

Šajatovicevoj borlinskoj kuriji i jednog dana odlučili to druženje ovjekovječiti zajedničkom slikom kod karlovačkog fotografa Hinka Braunera. Bilo je to 1902. godine, neposredno prije odlaska Seljanovih u Južnu Ameriku. To je, zacijelo, posljednja zajednička fotografija braće Seljan napravljena u Karlovcu. Slika, naizgled, može biti značajna samo članovima obitelji, no isto je tako svjedočanstvo da su Seljani, za vrijeme svojim boravaka u Karlovcu, odmarali tijelo i duh uz karlovačke purgere i obrtnike sudjelujući, sasvim sigurno, u ondašnjim gradskim zbivanjima, druženjima i tračevima. Na taj način, braća Seljan prestaju biti «institucija» i postaju ljudi od krvi i mesa, s manama i vrlinama, bliski, gotovo istovjetni svima nama. I da to isto nisu osjećali članovi CEIK-a ni oni nikada ne bi krenuli tragom tih «svjetskih skitnica».

Dr. Milan Kruhek, povjesničar

 

Znanstvena vrijednost ekspedicijskih istraživanja karlovačkog Centra za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu «Braća Seljan»

Karlovački Centar za ekspedicionizam i istraživanja (CEIK) prvi je i jedini takve vrste u Hrvatskoj. Već i sama ta činjenica, koja dolazi i nastavlja se u karlovačkoj povijesnoj tradiciji, od vremena Dragutina Lermana, Napoleona Lukšića, Janka Mikića, a napose braće Mirka i Stjepana Seljana, zaslužuje pozornost i očekivanja rezultata ovih nekadašnjih svjetskih putnika i istraživača. Tu istraživačku tradiciju danas nastavljaju naši suvremeni Karlovčani: Mladen Kuka, Mladen Postružnik, Mladen Strukan, Dražen Ostrman, Mladen Dijačić, Željko Car i drugi, mlađi članovi karlovačkog CEIK-a. Njihovo dosadašnje djelovanje i istraživanja koja su poduzeli otkrivajući povijesna istraživanja braće Seljan zaslužuju i znanstvenu procjenu tih rezultata.

Karlovački CEIK osnovan je i djeluje pod imenom najvećih karlovačkih istraživača svijeta, braće Mirka i Stjepana Seljana. Karlovački ekspedicionisti prvih su deset godina svojega djelovanja posvetili najvećim dijelom, prepoznavanju, otkrivanju i procjeni značenja i vrijednosti istraživačkih pothvata svojih prethodnika, braće Seljan. Taj se veliki istraživački projekt već dugo vremena nametao općoj kulturnoj i znanstvenoj ekspedicionističkoj javnosti, osobito zbog nekih zagonetnih i neriješenih pitanja koja su pratila istraživanja braće Seljan. Nedovoljno poznate činjenice vodile su do krivih nagađanja, do posve krivih priča o njihovim putovanjima i do krivih procjena njihovih istraživačkih namjera i rezultata. To se na poseban način vezalo uz posljenje Mirkovo ekspedicionističko putovanje kroz prašume peruanskih Andi i njegovu zagonetnu pogibiju u tom zadnjem istraživačkom pothvatu nepoznatih krajeva i puteva ove zemlje.

Istraživanja braće Seljan nepoznatih prostranstava u Africi i Južnoj Americi bila su putopisna, dokumentarna, gospodarska, propagandna, ali uvijek i u svakoj prilici određena znatiželjom znanstvene radoznalosti koja je sa svih strana otkrivala nepoznato, novih, do tada svijetu nepoznatih krajeva i ljudi. Ekspedicije današnjih karlovačkih ekspedicionista po ozbiljnosti svojih priprema, po pristupu istraživačkim problemima i pravim istraživačkim pothvatima i rezultatima, zaslužuju jednaku pozornost i jednaku ocjenu vrijednosti. Istraživanja današnjih karlovačkih ekspedicionista nisu bila ni avanturistička niti turistička, već jednako dokumentarna, putopisna, propagandna i domoljubna, a u mnogim svojim aspektima i rezultatima konačnih saznanja i vrijedna znanstvena otkrića. U svim fazama ta istraživanja, usmjerena otkrivanju prave i što jasnije istine i slike istraživačkih puteva braće Seljan, nose obilježja stručno vođenih, dobro izvedenih i znanstveno usmjerenih istraživačkih ekspedicija. Zato su ta istraživanja i dala posve novu ocjenu značenja i vrijednosti nekadašnjih Seljanovih putovanja. Ta su istraživanja otkrila mnoge nove pojedinosti, potvrdila su dokazima vlastitih provjera na terenu i saznanjima iz do sada posve nepoznatih dokumenata i zapisa, dovela su nas mnogo bliže povijesnoj istini o najvećoj zagonetki, do odgovora o zagonetkoj smrti Mirka Seljana, koja ga je zatekla negdje u  prašumi visokih Anda, dok je pokušavao otkriti i povezati puteve preko njihovih planinskih prijevoja s plovnim putevima pritoka ogromnoga porječja rijeke Amazone. Rezultate tih istraživanja Karlovčani, ali i šira hrvatska javnost, već su naslutili i doživjeli kroz mnoga javna predavanja, filmska izvješća te u trajno vrijednim publikacijama jednog od hrabrih učesnika svih karlovačkih ekspedicija, Mladena Postružnika. A o putevima tragom braće Seljan, on je napisao i objavio tri knjige putopisa:

OD PACIFIKA DO ATLANTIKA, Karlovac, 1999.

SELJANVILLE, Karlovac, 2003.

MIRKO SELJAN – SNOVI ISTRAŽIVAČA, Karlovac, 2007.

Mladen Postružnik s pravom kaže da bi se  «Čitava ta trilogija mogla nazvati i «Braća Seljan – od 1899. do 1913. godine», pa pripovijeda daklje da su braća Seljan u tom vremenu svojim putovanjima i istraživanjima «stvorili svoj istraživački opus, obogaćen znanstvenim, putopisnim i fotografskim....» saznanjima i dokazima. Istu ocjenu moguće je izreći za istraživačka putovanja koja su ostvarili današnji karlovački ekspedicionisti putujući «putevima braće Seljan».

Da je na samom početku ostvarivanja ovoga i danas pravog ekspedicionističkoga pothvata bio jasno određen i krajnji cilj ovih ekspedicija, naznačio je u Ml. Postružnik već u predgovoru svoje druge knjige, uoči putovanja u Afriku. Mi putujemo «.... zato jer svako novo iskustvo može dodati zrnce znanja u taj veličanstveni i beskrajnji mozaik koji se zove planet Zemlja....» Krajnji rezultat CEIK-ovih ekspedicija sada je «mit oplemenjen stvarnošću....u kojem nam se sada obojica (Mirko i Stjepan) ukazuju u stvarnijem, ljudskijem i realnijem svjetlu». Zbog toga, ocijenjujući vrijednost rezultata afričke ekspedicije, temeljno dokumentacijsko gradivo te procjene, ostaje spomenuta knjiga,  «Seljanville».

Krajnji cilj putovanja tragom braće Seljan po Africi bio je doći do mjesta i položaja Seljanvilla, dokazati njegovo postojanje, a time i potvrditi točnost svih izvornih afričkih izvješća braće Seljan, valorizirati vrijednost informacija i konačnih rezultata njihovoga trogodišnjeg življenja i djelovanja u nekadašnjoj carskoj Etiopiji.

Prije nego li su naši današnji putnici stigli do ostataka, u pustinjskom pijesku, sačuvanih tragova «....grada šestokratkog oblika poput Karlovca....» kojega su tu kao pograničnu vojnu utvrdu osnovali braća Mirko i Stjepan Seljan, čitatelji će u putopisnom tekstu Ml. Postružnika doznati mnogo o do sada im sigurno nepoznatih pojedinosti; zemljopisnih, povijesnih i etnografskih, koje neće moći pročitati ni u kojoj sličnoj već napisanoj knjizi. Čitatelj može putovati zajedno s našim karlovačkim putnicima i s njima doživljavati sva iznenađenja i sve probleme toga puta. Može saznati da ime glavnog grada Republike Kenije, Najrobi, na jeziku plemena Masai znači «slatka voda», može prisustvovati cjenjkanju na tržnici «Masai marketa» pa onda putovati nekim starim vozilom do etiopske granice i dalje. Može se na tom putovanju susresti s jednim crnim žiteljem plemena Masai koji nosi našu hrvatsku majicu, a koju mu je osobno dao «jedan kojeg zovete Tuđman» (nekadašnji pripadnik Unproforovih snaga u Hrvatskoj!) Na putovanju do pograničnoga mjesta Moyale pa dalje etiopskim pustinjskim teritorijem do rijeke Omo toliko je doživljaja i toliko je bogatstvo zanimljivih informacija! Na kraju dolazi ono najvažnije, krajnja točka ovoga puta: otkriti Karlovac u graničnom položaju daleke afričke države, današnje Etiopije.

To je mjesto i položaj Ml. Postružnik opisao ovako: «Brežuljak dominira cijeliom ravnicom, desecima kilometara uokolo....Na toj tromeđi (suvremenih Etiopije, Kenije i Sudana) dominira ovo mjesto, a svatko s imalo vojnog znanja zauzeo bi ga bez razmišljanja. Nama treba neki znak konačne potvrde da je baš ovo, ono vojno uporište koje su napravili Seljani. Pitamo starije ljude: sjećaju li se kada je ovo postalo vojno uporište i tko ga je napravio. Kažu – oduvijek je tu neka vojska, sjećaju se čak i Talijana, a prije? Ne nemaju pojma». Ali onda znaju da je i danas tu «u blizini neko malo selo od tridesetak podrapanih kućica: Selanž, odgovaraju crnci, na upit o selu.» «Vojni objekti plus naselje – to je Seljanville i onda i sada.... a ime «Selanž», znak je da se ipak nešto sačuvalo i to je dovoljno».

To je dobar i pravi zaključak do kojega je došla ova karlovačka ekspedicija, dakako potkrijepivši tu svoju spoznaju i tvrdnju mnogim do sada manje poznatim pisanim povijesnim dokazima. Treba naglasiti činjenicu, koju izvješće ove putopisne knjige tek usputno pripominje. Ta granična utvrda položajem i oblikom, pa i ostacima koji ocrtavaju nezine obrise podsjeća na tlocrtnu sliku karlovačke tvrđave. Nije li to najočitiji dokaz, ta pijeskom zastrta slika karlovačke tvrđave, da su tu graničnu vojnu utvrdu mogli u toj formi zasnovati samo Karlovčani, dakle da su joj osnivači bili braća Mirko i Stjepan Seljan.

Na kraju su naši CEIK-ovci, ispunivši svoju istraživačku misiju, ispunili i svoj propagandno-domoljubni zadatak. Na zid te (Seljanove) granične etiopske vojne stražarnice pričvrstili su mramornu ploču s natpisom pisanim na hrvatskom i engleskom jeziku:

« U ČAST BRAĆI MIRKU I STJEPANU SELJANU – ISTRAŽIVAČIMA SVIJETA, IZ HRVATSKOGA GRADA KARLOVCA, OSNIVAČIMA SELJANVILLA I GUVERNERIMA U VRIJEME VLADAVINE CARA ETIOPIJE MENELIKA II. PODIGAO: CENTAR ZA EKSPEDICIONIZAM, ISTRAŽIVANJA I KULTURU «BRAĆA SELJAN».

Treće istraživačko putovanje, a drugo po južnoj Americi, bilo je jednako čvrsto i jasno određeno traganjem za činjenicama i istinom o posljednjoj Mirkovoj ekspediciji i njegovoj do danas zagonetnoj pogibiji. Jednako je bilo brižljivo pripremano a moglo je stvarno započeti tek onda, kada je karlovačka istraživačka ekipa dobila od nadležnog peruanskog ministarstva – INRENE - potvrdu i dozvolu da se njihova ekspedicija može smatrati «znanstveno-istraživačkom». Taj je istraživački pothvat opisan u trećoj, i po mojoj prosudbi, najboljoj knjizi Mladena Postružnika: «Mirko Seljan - snovi istraživača.»

Knjiga s opravdanjem nosi ovakav naslov, jer je krajnji cilj bio, vrlo težak i zahtjevan, organizacijski i fizički, doći do posljednjega istraživačkoga koraka Mirka Seljana, do mjesta njegove pogibije. Ta je knjiga sama po sebi, po sadržaju i dokumentarno-znanstvenoj opremljenosti; putopisna, stručna i znanstveno veoma vrijedna.

Autor nas u problematiku postavljenoga zadatka uvodi prikazom svih do sada napisanih i objavljenih izvješća o tom Mirkovom putovanju. Zatim potanko, i slikovito živo opisuje istraživački put CEIK-kove ekspedicije koja najvećim dijelom putuje istom istraživačkom stazom Mirka Seljana. Nakon toga nas metodologijom izravne usporedbe Mirkovoga putovanja iz 1913. i ove sadašnje CEIK-ove ekspedicije koja otkriva iste pejsaže i puteve, iste rijeke i planine, naposljetku i žive ljude koji još pamte Mirkovu ekspediciju i tako nas vodi do novih saznanja, do ponovnog, autentičnog proživljavanja mogućih događanja u Mirkovoj ekspediciji; sve do odgovora na zadnje pitanje: zašto, kako i kada je točno Mirkova ekspedicija zvršila njegovom smrću u dubokoj andskoj prašumi. Sve su tri sastavnice ove knjige jednako doživljajno uzbudljive i dokumentarno uvjerljive. Na kraju, zadnje poglavlje knjige, donosi po prvi puta neka posve nova pisana svjedočanstva, izvješća i protokolarne zaključke ranijih istražnih putovanja o zadnjoj i tragično završenoj Mirkovoj ekspediciji. Te podatke na poseban način dopunjavaju službena izvješća peruanskih vlasti koja se čuvaju u današnjem Državnom arhivu Republike Peru u Limi. Na svoj pak način, posebnu vrijednost svoj toj dokumentarnoj građi daju neposredno zapisana svjedočanstva živih svjedoka, ili njihovih potomaka koji znaju za Mirkovu ekspediciju, koji su sačuvali u znanju i pamćenju Mirka i događaje njegovoga posljednjega istraživačkoga puta, sve do njegove zagonetne smrti.

Valorizirajući sva dosadašnja znanja u svjetlu saznanja ove CEIK-ove ekspedicije, a detaljno prikazana i obrađena u ovoj knjizi Ml. Postružnika, moguće je sada doći do mnogo jasnijih i sigurnijih zaključaka. Najprije, opravdan je njegov zaključak, da mnogi dosadašnji izvještaji o toj Mirkovoj ekspediciji pate od mnogih nedostataka, da su tu zapisana mnoga nepotvrđena prepričavanja, da ima i namjernoga iskrivljavanja i izmišljavanja, mnogo neznanja i posve krivoga predstavljanja ljudi i prostora toga dijela peruanskih Andi. No prije iznošenja konačnoga suda i znanstveno vrijednih rezultata ove CEIK-ove ekspedicije, moramo pripomenuti, da je ova ekspedicija dala čitateljima ove treće ekspedicionističke knjige i mnogo drugih povijesnih informacija, opet opisanih fotografskom slikovitošću, živom riječju, izvrsnim fotografskim i filmskim zapisima. Primjerice: tu je posve nova priča o nepoznatoj staroj kulturi Perua - Chachapoyas, otkriće jednog od zaboravljenih gradova te kulture, koju je Ml. Postružnik sažeo u uskliku jedne kratke rečenice: «Bili smo na Gran Pajatenu. Mi prva znanstvena ekspedicija iz Hrvatske – nakon Mirka Seljana». Tu je dokumentarna priča o velikom zločinu Pizarovog ratnog pohoda na zemlje naroda Inka koji je 1532.g., zbog pohlepe za zlatom uništio kulturu i državu toga drvenog peruanskog naroda. Tu je i mnogo drugih veoma zanimljivih informacija ispripovjedanih iz neposrednog susreta s poviješću u izvornom prostoru i s autentičnim svjedocima tamošnje žive peruanske tradicije. No prijeđimo na konačne zaključke do kojih je došla ova istraživačka ekspedicija. Ispisujemo ih, ovdje bez ponavljanja opširne u knjizi iznesene dokumentacije, koju je tamo moguće proučiti.

Pogibija i smrt Mirka Seljana dogodila se 12. svibnja 1913. godine.

Utvrđeno je do sada najtočnije mjesto te posljednje drame, mjesto gdje su se čuli pucnjevi nakon otvorenoga sukoba u vodstvu Mirkove ekspedicije.

Uzrok tog dramatičnog kraja u kojem je poginuo i Mirko Seljan nije bio samo u neslaganju vodstva ekspedicije već i u nevjerojatno teškim okolnostima u koje je zapala Mirkova ekspedicija a neposredan povod tragičnom raspletu tih događanja bile su vrlo vjerojatne i posljedice malarične groznice.

Konačna ocjena i kvalifikacija ove Mirkove, kao i ranijih ekspedicija braće Seljan zemljama južne Amerike (Brazila i Perua) može biti samo ovakva: Njihova istraživanja nisu bila usmjerena na otkrivanje El Dorada, niti prvenstveno na tragove starih kultura i njihovih gradova, već otkrivanju novih putova, koji bi povezali ta bogata prašumska prostranstva, - od gornjih tokova mnoštva pritoka velike Amazone, preko vrhova Anda s lukama pacifičke obale. Ta su nepoznata prostranstva braća Seljani istraživali kao nove mogućnosti za kolonizaciju, pa i kao mogućnost koju bi mogli iskoristiti, tada već brojni hrvatski emigranti koji putuju za srećom i bogatstvom u novi svijet Sjeverne i Južne Amerike. Svoju su moguću nagradu vidjeli u položaju upravitelja tih novih koloniziranih prostranstava. Dakle, konačna nutarnja pokretačka snaga istraživačkih pothvata braće Seljan nije bila ni turistička, ni avanturistička, ni gola znatiželja kako su ta nepoznata prostranstva Južne Amerike izgledala u dalekoj prošlosti ili u njihovo vrijeme, već istraživanje bogatstava i puteva tih zemalja koja bi se mogla otvoriti potrebama i životu za budućnost tih zemalja i njihovim mogućih novih kolonizatora.

Dakle i naš  konačan zaključak, s gledišta znanstvene vrijednosti CEIK –ovih ekspoedicija, posve je nedvosmislen. Potvrđuju ga nova saznanja i do sada najčvršće potkrijepljena istina o povijesnim događanjima istraživačkih puteva braće Seljan. Sva tri velika istraživalačka putovanja karlovačkih ekspedicionista tragovima braće Seljan zaista su imala i to obilježje znanstvenog istraživanja povijesnih činjenica u suvremenom prostoru i vremenu. Ta su istraživanja, opisana u tri knjige i dokumentirana brojnim javnim nastupima kroz riječi i svjedočanstva slikovnoga govora a potvrdila su visoko znanstveno vrijedne odgovore na do sada nepoznata ili samo dijelom poznata pitanja koja su visjela nad istraživanjima braće Seljan u Africi i Južnoj Americi. Neki od tih zaključaka mogu se sada smatrati konačnima i najbližima povijesnoj istini o životu, radu i životnim putovanjima braće Mirka i Stjepana Seljan.

dr. Srećko Božičević, član CEIK-a

 

Zajedništvo Seljanovih u Africi

I samo letimičan uvid u životni put braće Seljan – Mirka, starijeg četiri godine od Stjepana – i njihovo zajedničko putovanje prostranstvima svijeta, nakon što su 1899. godine napustili Karlovac – ukazat će nam na činjenicu, da je njihova afrička epizoda bila zapravo jedini samostalan zajednički poduhvat, kroz koji ih je vodio zaista istovjetan interes: što bolje upoznati zemlju i ljude u kojoj su se na kraju svog putovanja našli! Pošto su oni u počeku svog dolaska u «žarku Afriku» imali osnovni zadatak: biti od koristi ili na pomoć svom dobrotvoru ili «poslodavcu» - caru Meneliku nastojali su, da u toku svog boravka na njegovu dvoru pokažu sva svoja stečena znanja i vojnička iskustva. Vrlo su savjesno vježbali njegovu vojsku i preuzeli obvezu održavanja sigurnosti i reda na njegovoj južnoj državnoj granici. Oni su iz izgrađene utvrde Seljanville zaista to i zadovoljavajući izvršavali stekavši veliko carevo povjerenje i primivši za to brojna priznanja. Iako je Mirko predvodio u tom vojničkom znanju, njegov brat bio mu je od velike pomoći i s njim je sve dijelio – i napore i uspjehe. Kao miroljubive osobe nastojali su se što plemenitije odnositi prema zavađenim plemenima i postepeno su upoznavali njihov život, običaje i kulturu – koju ostali bijelci u to vrijeme nisu s razumijevanjem prihvaćali! Zadobivši potrebno povjerenje tih plemena, proučavali su i bilježili sve o njihovu životu, ali ujedno su i prikupili vrlo vrijednu etnografsku zbirku s tog područja Afrike. Eksponati poslani tada u Zagreb bili su dragocjeno saznanje za ondašnju Europu o tim posvema nepoznatim kulturno-umjetničkim vrijednostima.

Zbog određenih političkih događanja u tadašnjoj Etiopiji oni neočekivano brzo napuštaju Menelikov dvor i vraćaju se u Karlovac. Ovaj prenagli odlazak ostavio je ipak određenu prazninu uz dosta nedoumica uz činjenicu što su sve zaista korisno uradili u Etiopiji za vrijeme svog boravka i na koji način i gdje je to ostalo dokumentirano?

 

Život na američkim kontinentima

No, kada su godine 1903. došli u Južnu Ameriku, potreba za samim istraživanjima kao da se postupno smanjivala, osim u bratu Mirku, koji i dalje teži za novim otkrićima! Za razliku od siromašnog, pustog i negostoljubivog afričkog tla – u kom su u prvom redu imali mirotvornu ulogu (iako su u ruci držali puške!) – Južna Amerika ih je dočekala bujnim zelenilom dolina i šuma, te s mnogo obradivih prostora sa zanimljivom prašumom i obiljem voda, ali i sa starosjediteljima Indijancima i brojnim pridošlicama među kojima je bilo i Hrvata. Svi su oni bili gospodarski napredniji od Afrikanaca te dobro socijalizirani kao već organizirana sredina sa svojom upravom i vojnom vlašću. Odmah su uočili potrebu boljeg reguliranja rijeka, izgradnju dobrih cesta i željezničkih pruga radi što bržeg i sigurnijeg trgovačkog povezivanja brojnih naselja i donekle već industrijaliziranih područja.

Osnovavši svoju Znanstvenu misiju, ona im je omogućila da postupno upoznaju i do tada nepoznata plemena sakrivena u prašumama, ali uz to i brojne hrvatske doseljenike, koji su već duže vremena živjeli na tim prostorima i bili im od velike pomoći.

Vjerojatno je slučajnost bila da se u to vrijeme probijao Panamski kanal – pa oni kao poznavatelji izgradnje Đerdapske klisure na europskom tlu – u Mirkovom istraživačkom zanosu počinju razmišljati i raditi na povezivanju Tihog oceana i Atlantika u tom dijelu Južne Amerike, zaputivši se prostranstvima Anda i u nepoznato vodenu mrežu amazonskih pritoka.

Dok ga Stjepan podržava u njegovoj zamisli, Mirko se sam upušta u mukotrpno otkrivanje nepoznatih dijelova podnožja Anda i prilikom otkrića do tada neotkrivenog grada u prašumi – godine 1913. – bude ubijen na još uvijek dovoljno dokumentiran način!? Brat Stjepan posvećuje se nakon toga potrazi za rudnim blagom, te se u brazilskoj državi Minas Gerais u gradu Ouro Preto ženi i zasniva obitelj.

Zahvaljujući toj činjenici o aktivnostima braće Seljan na američkim kontinentima danas se znade zaista dovoljno, jer su Stjepanovi nasljednici brižno čuvali postojeće dokumente iz njihova života i s time upoznali članove naše ekspedicije kada je prolazila Južnom Amerikom «tragom braće Seljan» godine 1998. I u kasnijim posjetama i kontaktima s nasljednicima nastojali su što točnije razriješiti i enigmu zadnjeg Mirkova otkrića grada Gran Pajatena i prikupiti što istinitije činjenice o zadnjim danima Mirkova života.

 

Zagonetka arhiva u Addis Ababi

Naša ekspedicija godine 1999. – na stotu obljetnicu boravka braće Seljan u Africi imala je dva važna zadatka: uz rijeku Omo i uz Rudolfovo jezero pronaći ostatke utvrde Seljanville, te u arhivima muzeja u Addis Ababi prikupiti poznate i nepoznate dokumente uz kopiranje ili presnimavanje istih, koje je u znatnoj mjeri do sada obradila samo Aleksandra-Sanja Lazarević, te se upoznati s dokumentima koji možda za nju onda nisu bili važni ili značajni, odnosno pronaći i one koji do sada sigurno nisu još viđeni!?

Prvi zadatak je uz podosta peripetija i znatan napor cijele tada organizirane ekipe bio uspješno ostvaren – dokumentiran i registriran s ostavljenim znakom našeg prisustva na tom mjestu i svim kasnije objavljenim prikazima u pisanom i slikovnom mediju. To zaista smatram velikim uspjehom CEIK-a. Drugi zadatak – ulazak u pisane arhive muzeja grada Addis Ababe – unatoč očekivane pomoći prijatelja iz prijestolnice Etiopije nismo mogli realizirati. Vjerujem da je za taj neuspjeh na određen način kriva tadašnja politička situacija između naše samostalne Republike Hrvatske i u to vrijeme komunističke vlasti u Etiopiji sa srpskom ambasadom kao ostatkom nekadašnje Jugoslavije.

Mislim da je druga činjenica bila i u nedovoljnoj informiranosti od strane autorice Lazarević o stanju i mjestu pohrane traženih dokumenata, koje je ona mnogo ranije registrirala i koristila zahvaljujući Titovim kontaktima s Haile Selasiem, a možda ona u odmaku vremena više nije znala kome se izravno obratiti!? Vjerujem da bi nas danas postojeće elektronske i internetske veze ipak mogle dovesti u mogućnost kontakta, kako s muzejem, tako i snjegovom arhivom – što tada osobno nama nije bilo dostupno. Mislim da bi trebalo pokušati i pronaći mogućnost daljnjih saznanja u razdoblju koje je pred nama...

 

Zagrebačka etnografska arhiva

Dio «zagonetke» Afrike, interesa, nastojanja i plemenitosti braće Seljan je zbirka koju su oni iz tadašnje Etiopije poslali u Etnografski muzej u Zagrebu. Već sam nekoliko puta upozoravao na potreban uvid i izvršio prvi kontakt s tadašnjima ravnateljem, pa bi se to – vjerujem – trebalo ponovno aktualizirati.

Uvidom u stare knjige u našem muzeju pronašao bi se popis dostavljenih predmeta – sada izloženih ili deponiranih u depou muzeja. Ispis iz registra danas postojećih predmeta mogao bi se obraditi i registrirati u jednom stručnom pisanom prilogu prema za današnje vrijeme važećim muzejskim propisima i standardima.

Kada će Karlovac jednog dana dobiti prostor za izlaganje eksponata braće Seljan, dio predmeta što se danas nalaze u zagrebačkom muzejskom depou mogao bi vjerojatno biti vrlo interesantan za stanovnike grada Karlovca. Neki – ili svi od danas izloženih eksponata u Zagrebu mogli bi se prezentirati u Karlovcu ili kao pogodan video zapis ili se od nekih predmeta mogu izraditi i kopije, odnosno replike i kao takove prezentirati gledateljstvu Seljanovog grada. Dio od toga svoje bi mjesto trebao naći u stalnom postavu prostora Vile Anzić. Uočljivim plakatima (jumbo ili slične veličine) u vrijeme prigodnih datuma vezanih uz braću Seljane i uz njihova važnija otkrića upoznati stanovnike Karlovca na njihove zaslužne građane, a za Radio Karlovac i ostale gradke medije odabrati što je više mogućih napomena vezanih za njihove aktivnosti (dolazak u Afriku, dobivena priznanja od cara, bitke s urođenicima, izgradnja Seljanvillea, dolazak u Ameriku, uređivanje kanala, otkriće slapova, otkriće do tada nepoznata grada, mjesec smrti Mirka, datum smrti Stjepana, naslovi ili reprinti njihovih knjiga putopisa, prikaz nekog atraktivnog etnografskog eksponata i slično)...

Nastojimo da kroz potpuno razotkrivanje nepoznanica iz njihova zajedničkog boravka u Africi obogatimo i upotpunimo postojeći vrlo zanimljiv mozaik kulturnih vrijednosti ujedinjenih u liku i imenu Mirka i Stjepana Seljana.

Josip Šut, član CEIK «Braća Seljan"

 

Karlovačke pučke šetnje (1998. – 2007.)

Moralo se ne zatrti mikrob istraživanja i CEIK je davne 1998- godine, dakle u prošlom stoljeću i prošlom mileniju, odlučio pokrenuti šetnje. Bio je to trenutak neposredno poslije povratka ekspedicije iz Južne Amerike gdje se tragalo putevima braće Seljan po šest južnoameričkih država. Koliko li su braća Mirko i Stjepan početkom 20. stoljeća prošli karlovačke okolice, skupljali snagu i nadahnjivali se prirodom prije nego se otisnuše u nepoznato?

Šetnje su omogućile Karlovčankama i Karlovčanima smisleno otkrivanje Karlovca, bliže okolice i županije. Brzo se otkrila vrijednost šetnji i one su do danas postale pravi pokret i zaštitni znak grada, a to mnogi pučki šetači odlično znaju jer im znače neizmjerno puno.

Prve su šetnje poveli Mladen Dijačić i Josip Šut, a kasnije se do pedesetih pridružio i Krunoslav Golubić. Sva trojica smo andinisti i učesnici slavne ekspedicije iz 1998. godine. Od pedesetih pa do sto i pedesetih šetnji voditelj sam ja, a triput je uskočio Krunoslav Golubić.

Na tim se šetnjama veselilo, otkrivalo i čudilo. Ponekad smo gazili snijeg do pojasa, katkad nam nikakva skrivala od kiše nisu pomagala, a gdjekoji put nas je sunce topilo nemilice... Svaka pučka šetnja imala je svoju priču i junake. Dolazili su ljudi koje nikada nisam vidio, dahtali su, soptali, stenjali i znojili se. Mislio dam da im je uspon na stari grad Dubovac nemoguća misija, ali sam se varao. Stizali su na Vilu Anzić zadihani, ali nasmijani. I šetali su opet, kad god su uzmogli. Izgradili smo kulturu hodanja i upoznavanja okolice grada. Nije bilo mjesta u koje nismo zavirili, vrijednosti koju nismo otkrili. Gradili smo čudnovate odnose među šetačima i nikada nije bilo vidljive razlike između visokoobrazovanih i onih manje učenih, visoko društveno pozicioniranih i marginalnih, imućnih i beskućnika, oženjenih i ledičnih, onih na uviru života i onih što su tek spoznali hodanje.

Krasnih sam se prijateljstava nagledao, dogodilo nam se na desetke trajnih spajanja srodnih duša. Znali su stalniji šetači jade i tajne mnogih bližnjih, prepričavale su se zgode, otkrivalo tko je koga našao u bračno nespojivim kombinacijama.

Kad bi se ovaj tekst tiskao za kojih pedesetak godina, unio bih u njega nevjerojatna čudesa što se zbiše u tih deset godina. Isplivale bi dobro čuvane tajne, otkrile se fantastične nemogućnosti koje su se ipak dogodile. I ne bih vjerojatno doživio sutrašnjega dana, jer niti ja se ne smijem prvi kamenom baciti.

Imali smo toliko anegdota da ih je nemoguće pobrojiti i prisjetiti se.

Prisjećam se ipak jednog putovanja do Dubrovnika, i našeg izletnika Joje (to mu nije pravo ime), koji bi posramio i samog Moliera. Već smo autobusom napravili tridesetak kilometara, kad on poviče – Stoj, stoj ! Nestao mi je novčanik ! Zastali smo neraspoloženi, pogledali se i odmah sam znao da je nemoguće da bi ga netko od nas otuđio. Pretražili smo sjedala, cijeli autobus, ali ništa. Nazvao sam hotel u kojem smo prenoćili, zamolio ih da pogledaju u sobu 25 i uskoro mi javiše da je novčanik pronađen pod jastukom našeg heroja. Zbog mira u kući vratismo se tridesetak (puta dva) kilometara, i naš Joja dobije svoj novčanik. Otvorio ga je i potvrdio da ništa ne nedostaje. Unutra je bilo 45 kuna! Eto, i to s vremenom preraste u legendu, i danas name je uzrečica: pogledajte pod jastuk prigodom odlaska s nekog konačišta.

Usporedo s pučkim šetnjama organiziraju se i izleti diljem Hrvatske. Želja nam je bila obići svih osam nacionalnih parkova, svih 11 parkova prirode, sve zaštićene krajolike, krajolike posebne ljepote i različitosti, strogo zaštićene prirodne rezervate, posebnosti naših krajeva, ljude, šume, planine, vodotokove, kulturne vrednote...

Uspjeli smo u tome!!! Danas u Hrvatskoj skoro da i ne postoje krajevi koje nismo posjetili i kojima se nismo radovali. Kakvo li je to samo bogatstvo u svakome od nas!

Bilo je i šetnji jako različitih, neusporedivih sa pređašnjima. Znam da nas nikada manje nije šetalo nego prigodom 79. šetnji. Bio je 6. rujan 2003. Kišilo je tako strahovito i silno da niti psa na ulici niste mogli vidjeti. Stigoše četvorica prekaljenih šetača, telefonom dozvasmo još četvero i hrabro je s Korza devetero ljudi stiglo na Vilu Anzić. Naložili smo kamin, osušili se, jeli, popili i zapjevali, radovali smo se utočištu u sjedištu CEIK-a.

Godine 2002., 7. travnja, bijahu 54. šetnje i Svjetski dan zdravlja. Uz folklorni program, viđene Karlovčane i gradonačelnika bilo je 311 šetača! Krenuli smo s Korza uz Stari grad i Tičarnicu do Vile Anzić. A tamo aviomodelari, konjanici, streličari, lovci, biciklisti, KUD Sveta Ana i još tristotinjak ljudi. Slavilo se do dugo u noć. Probali smo brojati nazočne, ali odustasmo na brojci 600! Nikad više ljudi na šetnjama i na Vili.

Šetnjama i izletima educirali smo sebe i znatiželjnike, otkrivali znamenitosti i povijest našega grada i županije, nalazili vrijednosti i izlazili smo obogaćeni vrijednim spoznajama. Da nije bilo našeg pokojnog Marijana Polanca nikad ne bih doznao kako savladati anakondu. Dva dana prije mog odlaska na ekspediciju u Južnu Ameriku pomagao mi je razvrstati opremu za put, odbacivao nepotrebno, smanjio mi je težinu za dvije trećine i davao upute: «Pazi, ako naiđeš na anakondu, a ona te dohvati stezati, ti je samo čvrsto zgrabi i izravnaj joj rep. Ona će se u trenu ukipiti i paralizirati se, a ti se bez problema iskoprcaš iz njezinog stiska». Bio je tako uvjerljiv da ni dan danas nisam siguran je li to ozbiljno mislio. Ali jedno znam: podvalio mi je svoj teški cepin i navlake za snijeg. Dva sam mjeseca to teglio, a on je znao da snijega vidjeti neću!

Tko bude imao priliku proviriti u knjižicu što će nastati povodom 150. šetnji i sedamdesetak izleta, moći će s čuđenjem pročitati kratki zapis o svakoj šetnji. Nači će dan, broj sudionika, vrijeme i odredište... Prepoznati će se na nekoj od fotografija i prisjetiti društva s kojim je šetao. S priličnom točnošću utvrđeno je da je na šetnjama bio svaki sedmi Karlovčanin!

Eto, moglo bi se nizati ovim vremeplovom toliko događaja da bi kao zabavno štivo potrajalo cijelim putovanjem Transsibirskom željeznicom... I kako se do sad nisam sjetio Kruninih vođenja pri kojima bi grupa obvezno zalutala. I to ulazi u legende. Šetnje su iznjedrile i «kanistar brigadu», tri velika prijatelja Ljulja, Lipu i Gorana. Ti su mladići mogli toliko popiti a ostati trijezni da će ući u odabir novih svjetskih čuda. Ali, kako su samo pomagali grupi, često bez njih izlet ne bi vrijedio ni upola toliko. Bravo!

Na svim našim završnim slavljima svirali su nam «Zgubidani», Štef na gitari, Jiva na bajsu i Joža na harmonici. Kako ti dečki znaju svoj posao! Puno puta nam je njihova glazba vrijedila više od svih novogodišnjih dočeka.

Recite mi: tko od vas ne pozna Doka, Mrkvu i Vinka? Za doka znamo da ima zvečarku u džepu, za Mrkvu je bjelodano da se ni jedan od nas ne može pohvaliti da je od njega dobio piće, a za Vinka da nema te količine jela koju on ne može smazati. Znate li kad su njih trojica sjeli zajedno za stol, te naručili piće i jelo? Ne znate! Pa, bilo je to ovako: negdje u Istri naručili oni jelo i piće. Sjeli su zajedno jer smo se mi tako posložili znajući da sjednu li k nama – pojest hoće, popit hoće, platiti neće. Imaju oni barem stotinu mudrolija kako to izbjeći. Kad je došlo vrijeme plaćanja računa, Dok stade snimati kamerom i udaljavati se, Vinko izvadio fotoaparat i slika sve unaokolo, što dalje od svog stola. Mrkvu oblio znoj, on bi na zahod. Uto moramo krenuti autobusom, Dok sveudilj snima po autobusu, Vinko ubacuje treći film u aparat, a konobar zgrabi Mrkvu takvim računom da je obnevidio od jada. Platio je sve i u autobusu zatražio pravednu raspodjelu troškova. Ona dvojica ga mutavo pogledaše, branili se kako bi i oni već platili, ali kad je već on to učinio... Mislim da do dana današnjeg to nije riješeno. Ali, zna se i da od tada više ne sjede zajedno za svojim stolom...

Deste godina šetnji i izleta prošlo je. Zajewdno smo stvarali taj impresivni niz. Čvrstina, volja i određena vrsta potrebne ludosti ostvarili su ta putovanja i te susrete s ljudima i krajevima. Svaki naš izletnik pronašao je razlog zašto je bio na nekim od izleta i zašto je šetao neku od šetnji.I to je dovoljno.

Nakon 150. šetnji stiglo je promišljeno vrijeme za novi, drugačiji projekt. Ovakve su šetnje doista učinile svoje i opravdale razlog nastanka. Slijedi nam novo izdanje i za to što činimo nisu potrebne riječi. I dalje ćemo pronalaziti svatko svoj razlog, veselimo se druženju, šetnji, putovanju krajevima bliskim i daljim. Promatrajmo noć, nebo, sunce, rijeke, gore, gradove, ljude i sebe. Radujmo se!!

Goran Majetić, novinar, Karlovac:

Ekspedicionisti s “Avenije vulkana“

Desetljeće je minulo od visokogorske ekspedicije Planinarskog društva “Dubovac“ iz Karlovca u južnoameričke ekvadorske Ande.  I onda me nekidan jedan od sudionika “Chimborazo 97“, Mladen Postružnik, uhvatio “na prepad“ da napišem tekst o ekspediciji: “Ne trebaš puno o činjenicama…“. Da, s ekspedicije sam u Hrvatsku poslao nekoliko izvještaja, a po povratku s puta objavio i putopis u Večernjem listu u 15 nastavaka, napisao još pokoji članak o Equadoru, održao par predavanja uz dijapozitive u karlovačkim osnovnim školama. Samo sam nastojao odraditi svoj posao, jer na ekspediciji sam ipak ponajprije sudjelovao kao novinar, a tek potom alpinist. Ali bilo je to 1997. i od tada bi sjećanje na jednomjesečni put u Južnu Ameriku tek povremeno stidljivo izvirilo, dok sam za nekog planinarskog uspona po Hrvatskoj s prijateljima prepričavao davne zgode s putovanja i izleta. Neke od geografskih naziva primjerice odavno sam zaboravio, no brojni doživljaji s ekspedicije posve su svježi. A upravo ti dojmovi su i ono najvažnije što se može ponijeti s putovanja i podijeliti s drugima.

Mladenov me poziv zatekao, ali i obradovao. Izvukao sam fascikl s police, a iz njega su ispali požutjeli listići: popis potrebnih stvari za ekspediciju, pojedine vozne karte, isječci iz novina… i nekolicina fotografija. A na njima Mladen Kuka, Dubravko Butala, Darko Dobrović, Amirudin Talakić, Branko Šavor, Vlatko Stipetić, Željko Ivasić, Mladen Postružnik, Branimir Kuka. Odjednom, likovi su oživjeli, pozdravili s osmjehom i primili me za ruke. Zatvorio sam oči i pustio da me još jednom povedu u “zemlju vulkana“, na najvišu planinu mjerenu od središta Zemlje, Chimborazo (6310 m), najviši aktivni vulkan na svijetu, Cotopaxi (5897 m), te niže vulkane, aktivnu Tungurahuu i ugaslu Pasochou. Ti su vrhunci bili sportski ciljevi našeg puta, i oni su uspješno dosegnuti, no svaki dan priprema i puta i svaki sudionik ekspedicije bili su neiscrpno vrelo iznenađenja.

Sjećam se zajedničkih kondicijskih priprema i litara prolivenog znoja nakon trčanja desetaka krugova balkonom Školske sportske dvorane ili dizanja utega u teretani Učeničkog doma. Sjećam se mukotrpnog prikupljanja alpinističke opreme kupovinom i posudbom, te dovlačenja novčanih donacija bez kojih bi odlazak ostao pusti san. Sjećam se početne putne nervoze dok smo se prevozili kombijem do Budimpešte i neizvjesnosti pronalaska nekolicine izgubljenih putnih vreća na letu za Equador. Sjećam se i dva uzaludna pokušaja slijetanja zrakoplova u Quitu i Guayaquilu, nakon kojih smo se vratili 2500 km sjevernije, na Nizozemske Antile; avioprijevoznik KLM nas je častio s danom i pol boravka na Karibima. Sjećam se i prvobitnog šoka zbog siline razlika koje su nas dočekali, od zraka s manje kisika, “pomaknute“ vremenske zone, podjednakog dana i noći, iznenadnih suptropskih pljuskova, vulkanskih vrhunaca koji kapama od vječnog snijega dodiruju nebo iako su na ekvatoru, siromašnim ali ponosnim potomcima naroda Inka…Sjećam se dana i noći provedenih u sobičcima hostela, prekopavanja za stvari koja je baš uvijek na dnu 20-ak kilograma teške transportne vreće, iscrpljujućeg aklimatizacijskog uspona kroz prašumom obrasle padine Pasochoe. Sjećam se besane noći u domu pod Cotopaxijem na 4800 metara, višesatnog noćnog uspona strmim zalađenim padinama toga vulkana, opasnosti koja je vrebala od ledenjačkih pukotina, hvatanja zraka “na škrge“, nesnosne glavobolje, želuca koji izlazi na usta…

Sjećam se Amirudinove silne želje i upornosti da se uspne na 5023 metra visoku Tungurahuu unatoč beskrajnom “umiranju“ i jednako tako nezaboravne večere u Riobambi kojom nas je sve počastio. Sjećam se brzog učenja španjolskog, obilaska muzeja, trgovina, a posebice tržnica i restorana, te druženja s južnoameričkim domaćinima u satima dokolice i iščekivanja povoljnih prilika za uspone. Sjećam se i želučano-crijevnih poteškoća kojima su južnoamerička voda i voće počastili 7 od 10 učesnika ekspedicije i umalo doveli u pitanje spremnost za uspon na Chimborazo. Nezaboravno su i dani koje smo proveli kao “taoci“ u Riobambi, dok su se Equadorom smjenjivali državni udari, a obitelji u Karlovcu strahovale za naše živote. Sjećam se i sudjelovanja u karnevalskom slavlju, tijekom kojeg su nas domaćini gađali balonima napunjenim vodom, a mi im nismo ostali dužni. Sjećam se i petljancija s prijevozom kombijem do doma Whymper podno Chimboraza, do kojeg smo zahvaljujući njima ipak stigli na nogama, a ne kotačima.

Sjećam se neizvjesnog iščekivanja Bane, Kuke i Branka, koje je na povratku s vrha uhvatila snježna mećava. Urezale su mi se u pamćenje i krvave Brankove oči; zbog skidanja zaštitnih naočari kako bi pronašao put kroz blješteće nevrijeme, ostao je slijep nekoliko dana. Neću zaboraviti ni kako smo bježali pred kišnom olujom u Qiutu, predzadnjeg dana puta, da sačuvamo suhom umjetničku sliku equadorskih Andi kupljenu na izložbi u središnjem gradskom parku. Sjećam se i sitnih nestašluka na povratku u Hrvatsku, ljudi radosnih doživljenim u dalekom svijetu i sretnih zbog susreta s najmilijima. A najveći od “nestašluka“ bila je zamisao Mladena, Mladena i još ponekih od karlovačkih Andinista još u zemlji na “Aveniji vulkana“ da nastave s ekspedicionizmom, ali i da mu daju nove sadržaje i smisao. Srećom, ta zanesenost nije bila prolazni hir, već traje i podaruje plodove…

Goran Gerovac, novinar

Enigma CEIK

Tri muškarca pod čudnim šeširima sjede na barskim stolicama u TV studiju. Poznati voditelj uvodno i kurtoazno predstavlja zagonetne osobe i natjecateljima pojašanjava da moraju otkriti hrvatskog lndianu Jonesa. Igra otkrivanja bila je u stvarnom simboličnom smislu za mene sam vrh enigme zvane CEIK Braća Seljan. Enigma u medijskom smislu, naravno, budući su kvizovskim angažmanom probili i zadnju frontu otpora u borbi za afirmaciju ideje koja se mnogima na samom početku činila, ma hajdemo otvoreno reći, ludom. Ta što se u 21. stoljeću još ima otkrivati na Zemlji, te sve su to destinacije koje se agencijski nude turama izdosađenih turista, te namaju pametnijeg posla nego prodavati maglu, te ovo te ono... Prigovori su samo pojačavali dojam da se u Karlovcu rađa jedna toliko smjela i neizvediva ideja da bi čak mogla i uspjeti.

Ali to je već druga priča. Ono što mene zanima u ovom tekstu, a što mi je povjereno kao domaći rad, jest interakcija medija i CEIK-a. Kao i na svakom početku i CEIK je u tom periodu bolovao od klasičnih dječjih bolesti nekritičnosti pa je filozofija o apsolutnoj kvantiteti dovodila do nespretnosti i nenamjerne agresivnosti prisutnosti u medijima te je zaprijetila devalvacijom cijelog projekta. Umjesto da kreiraju medijsku sliku o CEIK-u nositelji ideje su bjesomučno popunili prostor. Srećom odrastali su mnogo brže od većine insitucija koje su osuđene na suradnju s medijima, pokazujući da su učili, naučili i da su spremni na mijenu.

Znaš - rekao mi je jednom onako nevezano i gotovo u prolazu Mladen Kuka - intenzivno razmišljam kako se prilagoditi medijima, a ne kako medije prilagoditi CEIK-u.-

Ostao sam zatečen ovlaš izgovorenom rečenicom koja je otkrila da u ovom gradu počinje postojati netko tko odnose s javnošću nastoji razumjevati na pravi način.

- Pazi, - nastavio je - to ne znači da se ja bilo kome mislim podastirati ali jednostavno želim da to nekako postane ravnopravna suradnja. Ja imam proizvod koji je, garantiram bradom, sto posto ispravan. Mediji imaju snagu to i potvrditi. Ono što se treba pronaći je prava mjera da budem "vani", a da ne dosadim ni sebi ni novinarima ni čitateljima.

- Tu nemaš određenog recepta, u smislu toliko idealnog ovoga, toliko onoga. Mjere kao za kolače jednostavno ne postoje - složio sam se.

- Znam, jednostavno treba imati osjećaj za filing - nasmijao nas je obojicu i od tada je CEIK postao nešto drugo.

Prolazile su godine. Kuka i ekipa su putovali, množile su se ekspedicije, rastao fond materijala, događale su se prezentacije, tiskale knjige, mediji su pisali i sve je išlo potpuno logično kao da jedino tako i može biti. Razmišljajući o svemu postalo mi je jasno da je pitanje u prilagodbi zapravo značilo strategiju; najprije idemo nešto napraviti pa onda ukoliko bude vrijedno i zanimijivo neka to ispriča svoju priču. Pustili su da ekspecdicije pričaju o njima a ne da oni pričaju o ekspedicijama i tu se dogodila ona tražena interakcija u kojoj kad su i znali zatražiti uslugu, mediji to nisu doživjeli kao silovanje prostora. Mnogi bi nezadovoljno gunđali, da ne kažem i nešto gore ako bi pokroviteljstvo Predsjednika Mesića bilo tretirano kao vijest s fotografijom. Kuka je pak nazvao, pitao da li vas zanima informacija da je Predsjednik pokrovitelj njihove 10.-­te obljetnice i po objavi dvostupačne vijesti zahvalio.

Ne znam da li je i tada vješto glumio kao u kvizu, kad sam ga jedini puta vidio skrušenog da bi debelom defenzivom odveo na krivi trag, ali to više i nije važno. Ako su i odglumili jedan telefonski poziv, 10 godina se ne može glumiti u gradu koji nikome ne oprašta niti najmanji gaf. Zato je za mene Kukino pojavljivanje u Kviskoteci na mnogo načina bilo priznanje projektu koji je izdržao ispite svih medijskih formi, ali je označio i prekretnicu budući da se prometnulo u pravu enigmu CEIK, kojom se sada valja baviti na drugi način. Otkrivajući je u CEIK-u će se susresti s novim problemom; standardi koji su postavljeni ne smiju se dovesti u pitanje nesmotrenošću opuštanja ili bahatošću uspjeha. Uspješnosti prilagodbe i apolitične iskrenosti CEIK danas ima sve više prijatelja čak i u unaprijed podozrivim medijima. Naravno još uvijek ima i onih koji će odmahnuti rukom i pokazati prema izlogu putničke agencije, ali i takvima se može odgovoriti protupitanjem: Ako već sve to smatrate lakim izietom zašto si i vi svake godine ne pronađete sponzore koji ce vam platiti egzotične ekskurzije o kojima će onda bruijati cijela Hrvatska. CEIK je i u tome za mnoge nerješiva enigma.

Vlado Bojkić, Društvo Karlovčana, Zagreb:

Početak  jednog lijepog prijateljstva!

(CEIK «Braća Seljan» i Društvo Karlovčana u Zagrebu)

U Kronologiji Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca, koju vodim od prvog sastanka na kojemu je pokrenuta inicijativa da se to društvo osnuje, odnosno obnovi u Zagrebu, pod nadnevkom «Ponedjeljak, 19. kolovoza 2002.» zapisano je sljedeće:

«U Karlovcu je u Vili Anzic obilježena peta godišnjica postojanja CEIK-a «Braća Seljan», koje je osnovano prije pet godina na obljetnicu rođenja Steve Seljana. Tom prilikom organizirana je izložba fotografija Mladena Kuke, a na svečanosti su iznijete i glavne aktivnosti CEIK-a. Ujedno je naglašena suradnja s Društvom Karlovčana i prijatelja Karlovca iz Zagreba i rečeno kako je Društvo poklonilo CEIK-u digitalnu video-kameru. Tom je prilikom u (počasno) članstvo CEIK-aBraća Seljan primljeno Društvo Karlovčana i poimenično Vlado Bojkić, kao predsjednik Društva». Tekst povelje glasi:

Centar za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu «Braća Seljan», Karlovac, Croatia
(Fotografija Mirka i Stjepana Seljana)

Kojom se potvrđuje da je Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca član Centra i time
sljedbenik i štovatelj naslijeđa braće Seljan i drugih hrvatskih istraživača Svijeta.»

Bio je to rezultat do tada kratke, ali intenzivne suradnje dvaju društava, kojima je njegovanje karlovačkih vrijednosti, kulture i tradicije upisano u statutima kao cilj i glavni razlog postojanja. A sve je počelo godinu dana ranije.

U već spomenutoj Kronologiji opisao sam izlet koji je Društvo Karlovčana organiziralo u Karlovac, 17. studenoga 2001. godine. Na izletu, organiziranom u povodu ponovnog otkrivanja spomen-biste Veci Holjevcu (prethodno je bila srušena), rođenom Karlovčaninu i najpopularnijem zagrebačkom gradonačelniku poslije Drugog svjetskog rata, u parku iza kina «Edison», prisustvovao je 31 član Društva. Delegacija Društva (Nikola Pavlačić, Drago Boljkovac i Nikola Beršinić) položila je lovor vijenac na Vecinu bistu, a zatim su svi članovi Društva prisustvovali obilježavanju 60. obljetnice poznatog događaja kad je 17. studenoga 1941. Veco Holjevac na čelu skupine od 24 partizana «upao» u karlovačku bolnicu da bi oslobodili ranjenog druga, održanom u Domu hrvatske vojske «Zrinski», gdje su se zadržali na domjenku. Nakon toga izletnici su posjetili Vilu Anzić na Borlinu. O tome posjetu zapisao sam u Kronologiji sljedeće:

«Najljepši dio došao je nakon toga. Posjetili smo Centar za ekspedicionizam na Borlinu (u Vili Anzić), gdje nas je dočekao Mladen Kuka sa svojim dečkima. Dan je bio prekrasan, sunčan, a s Borlina se pružao prekrasan pogled na Karlovac. Dečki iz CEIK-a dočekali su nas s vinom i pivom, zatim su nas upoznali sa svojim radom i prikazali 20-minutni film o njihovoj ovoljetnoj ekspediciji u Peru gdje su pronašli grob Mirka Seljana. Nakon toga su nas pred zgradom ponudili pečenim ribicama, vinom, pivom i sokovima. Svi izletnici bili su dirnuti pažnjom i srdačnim prijemom.... Bio je to naš prvi izlet, ali vrlo uspješan i vjerujem da ćemo i ubuduće imati dosta interesenata za naše izlete.»

Već na povratku s tog uspjelog izleta na putu do Zagreba u autobusu su članovi, pod dojmom sjajnog prijema u Vili Anzić i prijateljstva i gostoljubivosti koju su nam iskazali dečki iz CEIK-a, predlagali da im se svakako moramo odužiti. Vec tada je pala ideja da se zarada od iduće godišnje zabave «Karlovačke noći» namijeni CEIK-u «Braća Seljan». Taj je prijedlog usvojio i Izvršni odbor Društva Karlovčana. Nazvao sam Mladena Kuku, rekao mu da je Izvršni odbor donio odluku da se na neki način pomogne CEIK-u, rekao mu s kojom svotom raspolažemo i upitao ga što bi oni u okviru raspoloživih sredstava trebali. Mladen je odgovorio kako su ostali bez video kamere i kako bi im nova video kamera dobro došla. Kupili smo video-kameru «Sony» i delegacija Društva Karlovčana u sastavu Vlado Bojkić, Marina Majoli i Đurđica Cvjetko došla je u petak 21. lipnja 2002. u Karlovac, gdje smo u Vili Anzićna Borlinu svečano uručili video-kameru Mladenu Kuki u prisutnosti članova CEIK-a: Mladena Strukana, Krunoslava Mlačka, Ivice Škota, Bože i Zorice Grgičak i Višnje Kuka. Oni su pripremili malu zakusku, zahvalili na našoj donaciji i obavijestili nas da su naše Društvo primili kao kolektivnog člana CEIK-a «Braća Seljan». To je i službeno potvrđeno, kao što je već rečeno u uvodu, u ponedjeljak, 19. kolovoza 2002.

Od tada je suradnja Društva Karlovčana i CEIK «Braća Seljan» postala još intenzivnija. Delegacija CEIK «Braća Seljan» redovno prisustvuje godišnjim skupštinama Društva Karlovcana, a Društvo im na ime predsjednika Mladena Kuke redovito šalje društveno glasilo «Mali glasonoša», kako bi bili obaviješteni o aktivnostima našeg Društva. Članovi CEIK «Braća Seljan» održali su u okviru «Karlovačkih večeri», redovitih mjesečnih okupljanja članova Društva i njihovih prijatelja, dva predavanja popraćena filmovima s njihovih ekspedicija - jednom u Afriku, a drugim u Južnu Ameriku tragom braće Seljana, koje je prezentirao Mladen Kuka uz asistenciju dr. Srecka Božičevića, koji je bio i član afričke ekspedicije, to još jednim predavanjem također popraćeno dijapozitivima i prigodnim filmskim zapisom.

Ove godine, kad CEIK «Braća Seljan» obilježava desetu godišnjicu postojanja i bogate aktivnosti, nastavljajući tako slavu svih bivših brojnih karlovačkih istraživača tada nepoznatih područja, naša dva Društva obilježavaju također mali jubilej - petu godišnjicu uske suradnje, koja je počela ne tako daleke 2002. a mogla bi se opisati poznatim završnim dijalogom iz nezaboravnog filma «Casablanca»: «Mislim da je to početak jednog lijepog prijateljstva»!

A našim prijateljima iz CEIK-a «Braća Seljan» čestitamo desetu godišnjicu postojanja, plodnog rada i bogate aktivnosti i želimo još mnogo uspjeha, istraživačkih pothvata i ekspedicija koje pridonose da se za ime naseg grada Karlovca pročuje u svijetu.