Ponedjeljak, Siječanj 23, 2017

Biserka Schmuck, Društvo za poljepšavanje grada Karlovca  «Terezija Reiner», Karlovac:

Mirko i Stjepan bliski svima nama

Upravo u vrijeme kada je Mirko Seljan imao 15 godina u Karlovcu je počelo djelovati prvotno Društvo za poljepšavanje grada Karlovca, koje su osnovali ondašnji purgeri sa željom da im Karlovac postane grad srednjoevropskog nivoa življenja. Iz današnjeg aspekta 15 je godina pubertetsko vrijeme, doba kada je mladić neobuzdan i nepromišljen. Prije stotinjak godina Mirkove su godine već bile respektabilne godine i očekivala se poveća doza zrelosti. No, Mirko i Stjepan Seljan, koliko je danas poznato, nisu se uključili u rad tog Društva, ali su svom gradu na drugi način, vec tada, pronosili slavu širom svijeta. Međutim, iako zapravo ne postoje dokazi, možda su braća ipak bila u dobroj mjeri informirana i prisutna u naporima ondašnjih građana za poljepšavanje grada. Postoji naime fotografija koja Mirka i Stjepana Seljana veže na neki način uz Katzlerove, a preko njih i uz mene osobno. Katzlerovi su bili poznati i cijenjeni vrtlari i sasvim je sigurno da su po svojoj struci bili uključeni u većinu nastojanja Hajeka i Koprive, kao i ostalih članova ondašnjeg Društva za poljepšavanje grada Karlovca, da od grada bez nogostupa i kanalizacije te sa smetlištima usred grada stvore okoliš s parkovima, cvjetnim nasadima i muzičkim paviljonima.

Teško je danas reći što je spojilo Antona -Tonija Katzlera, Šajatovića i braću Seljane za koje mi je Toni često puta znao reći da su bili skitnice i globtroteri kakvih Karlovac nije imao niti će imati. E, pa to se prevario, jer se isti poriv našao i u dušama Kuke i njegovih prijatelja iz CEIK-a. Možda je Katzlera, Šajatovica i Seljane spojila strast za lovom, možda je ipak u svima njima bio neki avanturistički duh kojeg Šajatovic i Katzler nisu htjeli priznati ni sami sebi, a možda je njihovom prijateljstvu «kumovalo» nešto treće čega se današnja generacija ne može ni dosjetiti zbog razlike stoljeća koje ih dijeli. Vjerojatno su se sastajali u

Šajatovicevoj borlinskoj kuriji i jednog dana odlučili to druženje ovjekovječiti zajedničkom slikom kod karlovačkog fotografa Hinka Braunera. Bilo je to 1902. godine, neposredno prije odlaska Seljanovih u Južnu Ameriku. To je, zacijelo, posljednja zajednička fotografija braće Seljan napravljena u Karlovcu. Slika, naizgled, može biti značajna samo članovima obitelji, no isto je tako svjedočanstvo da su Seljani, za vrijeme svojim boravaka u Karlovcu, odmarali tijelo i duh uz karlovačke purgere i obrtnike sudjelujući, sasvim sigurno, u ondašnjim gradskim zbivanjima, druženjima i tračevima. Na taj način, braća Seljan prestaju biti «institucija» i postaju ljudi od krvi i mesa, s manama i vrlinama, bliski, gotovo istovjetni svima nama. I da to isto nisu osjećali članovi CEIK-a ni oni nikada ne bi krenuli tragom tih «svjetskih skitnica».