Ponedjeljak, Veljača 27, 2017

Goran Majetić, novinar, Karlovac:

Ekspedicionisti s “Avenije vulkana“

Desetljeće je minulo od visokogorske ekspedicije Planinarskog društva “Dubovac“ iz Karlovca u južnoameričke ekvadorske Ande.  I onda me nekidan jedan od sudionika “Chimborazo 97“, Mladen Postružnik, uhvatio “na prepad“ da napišem tekst o ekspediciji: “Ne trebaš puno o činjenicama…“. Da, s ekspedicije sam u Hrvatsku poslao nekoliko izvještaja, a po povratku s puta objavio i putopis u Večernjem listu u 15 nastavaka, napisao još pokoji članak o Equadoru, održao par predavanja uz dijapozitive u karlovačkim osnovnim školama. Samo sam nastojao odraditi svoj posao, jer na ekspediciji sam ipak ponajprije sudjelovao kao novinar, a tek potom alpinist. Ali bilo je to 1997. i od tada bi sjećanje na jednomjesečni put u Južnu Ameriku tek povremeno stidljivo izvirilo, dok sam za nekog planinarskog uspona po Hrvatskoj s prijateljima prepričavao davne zgode s putovanja i izleta. Neke od geografskih naziva primjerice odavno sam zaboravio, no brojni doživljaji s ekspedicije posve su svježi. A upravo ti dojmovi su i ono najvažnije što se može ponijeti s putovanja i podijeliti s drugima.

Mladenov me poziv zatekao, ali i obradovao. Izvukao sam fascikl s police, a iz njega su ispali požutjeli listići: popis potrebnih stvari za ekspediciju, pojedine vozne karte, isječci iz novina… i nekolicina fotografija. A na njima Mladen Kuka, Dubravko Butala, Darko Dobrović, Amirudin Talakić, Branko Šavor, Vlatko Stipetić, Željko Ivasić, Mladen Postružnik, Branimir Kuka. Odjednom, likovi su oživjeli, pozdravili s osmjehom i primili me za ruke. Zatvorio sam oči i pustio da me još jednom povedu u “zemlju vulkana“, na najvišu planinu mjerenu od središta Zemlje, Chimborazo (6310 m), najviši aktivni vulkan na svijetu, Cotopaxi (5897 m), te niže vulkane, aktivnu Tungurahuu i ugaslu Pasochou. Ti su vrhunci bili sportski ciljevi našeg puta, i oni su uspješno dosegnuti, no svaki dan priprema i puta i svaki sudionik ekspedicije bili su neiscrpno vrelo iznenađenja.

Sjećam se zajedničkih kondicijskih priprema i litara prolivenog znoja nakon trčanja desetaka krugova balkonom Školske sportske dvorane ili dizanja utega u teretani Učeničkog doma. Sjećam se mukotrpnog prikupljanja alpinističke opreme kupovinom i posudbom, te dovlačenja novčanih donacija bez kojih bi odlazak ostao pusti san. Sjećam se početne putne nervoze dok smo se prevozili kombijem do Budimpešte i neizvjesnosti pronalaska nekolicine izgubljenih putnih vreća na letu za Equador. Sjećam se i dva uzaludna pokušaja slijetanja zrakoplova u Quitu i Guayaquilu, nakon kojih smo se vratili 2500 km sjevernije, na Nizozemske Antile; avioprijevoznik KLM nas je častio s danom i pol boravka na Karibima. Sjećam se i prvobitnog šoka zbog siline razlika koje su nas dočekali, od zraka s manje kisika, “pomaknute“ vremenske zone, podjednakog dana i noći, iznenadnih suptropskih pljuskova, vulkanskih vrhunaca koji kapama od vječnog snijega dodiruju nebo iako su na ekvatoru, siromašnim ali ponosnim potomcima naroda Inka…Sjećam se dana i noći provedenih u sobičcima hostela, prekopavanja za stvari koja je baš uvijek na dnu 20-ak kilograma teške transportne vreće, iscrpljujućeg aklimatizacijskog uspona kroz prašumom obrasle padine Pasochoe. Sjećam se besane noći u domu pod Cotopaxijem na 4800 metara, višesatnog noćnog uspona strmim zalađenim padinama toga vulkana, opasnosti koja je vrebala od ledenjačkih pukotina, hvatanja zraka “na škrge“, nesnosne glavobolje, želuca koji izlazi na usta…

Sjećam se Amirudinove silne želje i upornosti da se uspne na 5023 metra visoku Tungurahuu unatoč beskrajnom “umiranju“ i jednako tako nezaboravne večere u Riobambi kojom nas je sve počastio. Sjećam se brzog učenja španjolskog, obilaska muzeja, trgovina, a posebice tržnica i restorana, te druženja s južnoameričkim domaćinima u satima dokolice i iščekivanja povoljnih prilika za uspone. Sjećam se i želučano-crijevnih poteškoća kojima su južnoamerička voda i voće počastili 7 od 10 učesnika ekspedicije i umalo doveli u pitanje spremnost za uspon na Chimborazo. Nezaboravno su i dani koje smo proveli kao “taoci“ u Riobambi, dok su se Equadorom smjenjivali državni udari, a obitelji u Karlovcu strahovale za naše živote. Sjećam se i sudjelovanja u karnevalskom slavlju, tijekom kojeg su nas domaćini gađali balonima napunjenim vodom, a mi im nismo ostali dužni. Sjećam se i petljancija s prijevozom kombijem do doma Whymper podno Chimboraza, do kojeg smo zahvaljujući njima ipak stigli na nogama, a ne kotačima.

Sjećam se neizvjesnog iščekivanja Bane, Kuke i Branka, koje je na povratku s vrha uhvatila snježna mećava. Urezale su mi se u pamćenje i krvave Brankove oči; zbog skidanja zaštitnih naočari kako bi pronašao put kroz blješteće nevrijeme, ostao je slijep nekoliko dana. Neću zaboraviti ni kako smo bježali pred kišnom olujom u Qiutu, predzadnjeg dana puta, da sačuvamo suhom umjetničku sliku equadorskih Andi kupljenu na izložbi u središnjem gradskom parku. Sjećam se i sitnih nestašluka na povratku u Hrvatsku, ljudi radosnih doživljenim u dalekom svijetu i sretnih zbog susreta s najmilijima. A najveći od “nestašluka“ bila je zamisao Mladena, Mladena i još ponekih od karlovačkih Andinista još u zemlji na “Aveniji vulkana“ da nastave s ekspedicionizmom, ali i da mu daju nove sadržaje i smisao. Srećom, ta zanesenost nije bila prolazni hir, već traje i podaruje plodove…