Ponedjeljak, Veljača 27, 2017

Josip Šut, član CEIK «Braća Seljan"

 

Karlovačke pučke šetnje (1998. – 2007.)

Moralo se ne zatrti mikrob istraživanja i CEIK je davne 1998- godine, dakle u prošlom stoljeću i prošlom mileniju, odlučio pokrenuti šetnje. Bio je to trenutak neposredno poslije povratka ekspedicije iz Južne Amerike gdje se tragalo putevima braće Seljan po šest južnoameričkih država. Koliko li su braća Mirko i Stjepan početkom 20. stoljeća prošli karlovačke okolice, skupljali snagu i nadahnjivali se prirodom prije nego se otisnuše u nepoznato?

Šetnje su omogućile Karlovčankama i Karlovčanima smisleno otkrivanje Karlovca, bliže okolice i županije. Brzo se otkrila vrijednost šetnji i one su do danas postale pravi pokret i zaštitni znak grada, a to mnogi pučki šetači odlično znaju jer im znače neizmjerno puno.

Prve su šetnje poveli Mladen Dijačić i Josip Šut, a kasnije se do pedesetih pridružio i Krunoslav Golubić. Sva trojica smo andinisti i učesnici slavne ekspedicije iz 1998. godine. Od pedesetih pa do sto i pedesetih šetnji voditelj sam ja, a triput je uskočio Krunoslav Golubić.

Na tim se šetnjama veselilo, otkrivalo i čudilo. Ponekad smo gazili snijeg do pojasa, katkad nam nikakva skrivala od kiše nisu pomagala, a gdjekoji put nas je sunce topilo nemilice... Svaka pučka šetnja imala je svoju priču i junake. Dolazili su ljudi koje nikada nisam vidio, dahtali su, soptali, stenjali i znojili se. Mislio dam da im je uspon na stari grad Dubovac nemoguća misija, ali sam se varao. Stizali su na Vilu Anzić zadihani, ali nasmijani. I šetali su opet, kad god su uzmogli. Izgradili smo kulturu hodanja i upoznavanja okolice grada. Nije bilo mjesta u koje nismo zavirili, vrijednosti koju nismo otkrili. Gradili smo čudnovate odnose među šetačima i nikada nije bilo vidljive razlike između visokoobrazovanih i onih manje učenih, visoko društveno pozicioniranih i marginalnih, imućnih i beskućnika, oženjenih i ledičnih, onih na uviru života i onih što su tek spoznali hodanje.

Krasnih sam se prijateljstava nagledao, dogodilo nam se na desetke trajnih spajanja srodnih duša. Znali su stalniji šetači jade i tajne mnogih bližnjih, prepričavale su se zgode, otkrivalo tko je koga našao u bračno nespojivim kombinacijama.

Kad bi se ovaj tekst tiskao za kojih pedesetak godina, unio bih u njega nevjerojatna čudesa što se zbiše u tih deset godina. Isplivale bi dobro čuvane tajne, otkrile se fantastične nemogućnosti koje su se ipak dogodile. I ne bih vjerojatno doživio sutrašnjega dana, jer niti ja se ne smijem prvi kamenom baciti.

Imali smo toliko anegdota da ih je nemoguće pobrojiti i prisjetiti se.

Prisjećam se ipak jednog putovanja do Dubrovnika, i našeg izletnika Joje (to mu nije pravo ime), koji bi posramio i samog Moliera. Već smo autobusom napravili tridesetak kilometara, kad on poviče – Stoj, stoj ! Nestao mi je novčanik ! Zastali smo neraspoloženi, pogledali se i odmah sam znao da je nemoguće da bi ga netko od nas otuđio. Pretražili smo sjedala, cijeli autobus, ali ništa. Nazvao sam hotel u kojem smo prenoćili, zamolio ih da pogledaju u sobu 25 i uskoro mi javiše da je novčanik pronađen pod jastukom našeg heroja. Zbog mira u kući vratismo se tridesetak (puta dva) kilometara, i naš Joja dobije svoj novčanik. Otvorio ga je i potvrdio da ništa ne nedostaje. Unutra je bilo 45 kuna! Eto, i to s vremenom preraste u legendu, i danas name je uzrečica: pogledajte pod jastuk prigodom odlaska s nekog konačišta.

Usporedo s pučkim šetnjama organiziraju se i izleti diljem Hrvatske. Želja nam je bila obići svih osam nacionalnih parkova, svih 11 parkova prirode, sve zaštićene krajolike, krajolike posebne ljepote i različitosti, strogo zaštićene prirodne rezervate, posebnosti naših krajeva, ljude, šume, planine, vodotokove, kulturne vrednote...

Uspjeli smo u tome!!! Danas u Hrvatskoj skoro da i ne postoje krajevi koje nismo posjetili i kojima se nismo radovali. Kakvo li je to samo bogatstvo u svakome od nas!

Bilo je i šetnji jako različitih, neusporedivih sa pređašnjima. Znam da nas nikada manje nije šetalo nego prigodom 79. šetnji. Bio je 6. rujan 2003. Kišilo je tako strahovito i silno da niti psa na ulici niste mogli vidjeti. Stigoše četvorica prekaljenih šetača, telefonom dozvasmo još četvero i hrabro je s Korza devetero ljudi stiglo na Vilu Anzić. Naložili smo kamin, osušili se, jeli, popili i zapjevali, radovali smo se utočištu u sjedištu CEIK-a.

Godine 2002., 7. travnja, bijahu 54. šetnje i Svjetski dan zdravlja. Uz folklorni program, viđene Karlovčane i gradonačelnika bilo je 311 šetača! Krenuli smo s Korza uz Stari grad i Tičarnicu do Vile Anzić. A tamo aviomodelari, konjanici, streličari, lovci, biciklisti, KUD Sveta Ana i još tristotinjak ljudi. Slavilo se do dugo u noć. Probali smo brojati nazočne, ali odustasmo na brojci 600! Nikad više ljudi na šetnjama i na Vili.

Šetnjama i izletima educirali smo sebe i znatiželjnike, otkrivali znamenitosti i povijest našega grada i županije, nalazili vrijednosti i izlazili smo obogaćeni vrijednim spoznajama. Da nije bilo našeg pokojnog Marijana Polanca nikad ne bih doznao kako savladati anakondu. Dva dana prije mog odlaska na ekspediciju u Južnu Ameriku pomagao mi je razvrstati opremu za put, odbacivao nepotrebno, smanjio mi je težinu za dvije trećine i davao upute: «Pazi, ako naiđeš na anakondu, a ona te dohvati stezati, ti je samo čvrsto zgrabi i izravnaj joj rep. Ona će se u trenu ukipiti i paralizirati se, a ti se bez problema iskoprcaš iz njezinog stiska». Bio je tako uvjerljiv da ni dan danas nisam siguran je li to ozbiljno mislio. Ali jedno znam: podvalio mi je svoj teški cepin i navlake za snijeg. Dva sam mjeseca to teglio, a on je znao da snijega vidjeti neću!

Tko bude imao priliku proviriti u knjižicu što će nastati povodom 150. šetnji i sedamdesetak izleta, moći će s čuđenjem pročitati kratki zapis o svakoj šetnji. Nači će dan, broj sudionika, vrijeme i odredište... Prepoznati će se na nekoj od fotografija i prisjetiti društva s kojim je šetao. S priličnom točnošću utvrđeno je da je na šetnjama bio svaki sedmi Karlovčanin!

Eto, moglo bi se nizati ovim vremeplovom toliko događaja da bi kao zabavno štivo potrajalo cijelim putovanjem Transsibirskom željeznicom... I kako se do sad nisam sjetio Kruninih vođenja pri kojima bi grupa obvezno zalutala. I to ulazi u legende. Šetnje su iznjedrile i «kanistar brigadu», tri velika prijatelja Ljulja, Lipu i Gorana. Ti su mladići mogli toliko popiti a ostati trijezni da će ući u odabir novih svjetskih čuda. Ali, kako su samo pomagali grupi, često bez njih izlet ne bi vrijedio ni upola toliko. Bravo!

Na svim našim završnim slavljima svirali su nam «Zgubidani», Štef na gitari, Jiva na bajsu i Joža na harmonici. Kako ti dečki znaju svoj posao! Puno puta nam je njihova glazba vrijedila više od svih novogodišnjih dočeka.

Recite mi: tko od vas ne pozna Doka, Mrkvu i Vinka? Za doka znamo da ima zvečarku u džepu, za Mrkvu je bjelodano da se ni jedan od nas ne može pohvaliti da je od njega dobio piće, a za Vinka da nema te količine jela koju on ne može smazati. Znate li kad su njih trojica sjeli zajedno za stol, te naručili piće i jelo? Ne znate! Pa, bilo je to ovako: negdje u Istri naručili oni jelo i piće. Sjeli su zajedno jer smo se mi tako posložili znajući da sjednu li k nama – pojest hoće, popit hoće, platiti neće. Imaju oni barem stotinu mudrolija kako to izbjeći. Kad je došlo vrijeme plaćanja računa, Dok stade snimati kamerom i udaljavati se, Vinko izvadio fotoaparat i slika sve unaokolo, što dalje od svog stola. Mrkvu oblio znoj, on bi na zahod. Uto moramo krenuti autobusom, Dok sveudilj snima po autobusu, Vinko ubacuje treći film u aparat, a konobar zgrabi Mrkvu takvim računom da je obnevidio od jada. Platio je sve i u autobusu zatražio pravednu raspodjelu troškova. Ona dvojica ga mutavo pogledaše, branili se kako bi i oni već platili, ali kad je već on to učinio... Mislim da do dana današnjeg to nije riješeno. Ali, zna se i da od tada više ne sjede zajedno za svojim stolom...

Deste godina šetnji i izleta prošlo je. Zajewdno smo stvarali taj impresivni niz. Čvrstina, volja i određena vrsta potrebne ludosti ostvarili su ta putovanja i te susrete s ljudima i krajevima. Svaki naš izletnik pronašao je razlog zašto je bio na nekim od izleta i zašto je šetao neku od šetnji.I to je dovoljno.

Nakon 150. šetnji stiglo je promišljeno vrijeme za novi, drugačiji projekt. Ovakve su šetnje doista učinile svoje i opravdale razlog nastanka. Slijedi nam novo izdanje i za to što činimo nisu potrebne riječi. I dalje ćemo pronalaziti svatko svoj razlog, veselimo se druženju, šetnji, putovanju krajevima bliskim i daljim. Promatrajmo noć, nebo, sunce, rijeke, gore, gradove, ljude i sebe. Radujmo se!!