Ponedjeljak, Siječanj 23, 2017

dr. Srećko Božičević, član CEIK-a

 

Zajedništvo Seljanovih u Africi

I samo letimičan uvid u životni put braće Seljan – Mirka, starijeg četiri godine od Stjepana – i njihovo zajedničko putovanje prostranstvima svijeta, nakon što su 1899. godine napustili Karlovac – ukazat će nam na činjenicu, da je njihova afrička epizoda bila zapravo jedini samostalan zajednički poduhvat, kroz koji ih je vodio zaista istovjetan interes: što bolje upoznati zemlju i ljude u kojoj su se na kraju svog putovanja našli! Pošto su oni u počeku svog dolaska u «žarku Afriku» imali osnovni zadatak: biti od koristi ili na pomoć svom dobrotvoru ili «poslodavcu» - caru Meneliku nastojali su, da u toku svog boravka na njegovu dvoru pokažu sva svoja stečena znanja i vojnička iskustva. Vrlo su savjesno vježbali njegovu vojsku i preuzeli obvezu održavanja sigurnosti i reda na njegovoj južnoj državnoj granici. Oni su iz izgrađene utvrde Seljanville zaista to i zadovoljavajući izvršavali stekavši veliko carevo povjerenje i primivši za to brojna priznanja. Iako je Mirko predvodio u tom vojničkom znanju, njegov brat bio mu je od velike pomoći i s njim je sve dijelio – i napore i uspjehe. Kao miroljubive osobe nastojali su se što plemenitije odnositi prema zavađenim plemenima i postepeno su upoznavali njihov život, običaje i kulturu – koju ostali bijelci u to vrijeme nisu s razumijevanjem prihvaćali! Zadobivši potrebno povjerenje tih plemena, proučavali su i bilježili sve o njihovu životu, ali ujedno su i prikupili vrlo vrijednu etnografsku zbirku s tog područja Afrike. Eksponati poslani tada u Zagreb bili su dragocjeno saznanje za ondašnju Europu o tim posvema nepoznatim kulturno-umjetničkim vrijednostima.

Zbog određenih političkih događanja u tadašnjoj Etiopiji oni neočekivano brzo napuštaju Menelikov dvor i vraćaju se u Karlovac. Ovaj prenagli odlazak ostavio je ipak određenu prazninu uz dosta nedoumica uz činjenicu što su sve zaista korisno uradili u Etiopiji za vrijeme svog boravka i na koji način i gdje je to ostalo dokumentirano?

 

Život na američkim kontinentima

No, kada su godine 1903. došli u Južnu Ameriku, potreba za samim istraživanjima kao da se postupno smanjivala, osim u bratu Mirku, koji i dalje teži za novim otkrićima! Za razliku od siromašnog, pustog i negostoljubivog afričkog tla – u kom su u prvom redu imali mirotvornu ulogu (iako su u ruci držali puške!) – Južna Amerika ih je dočekala bujnim zelenilom dolina i šuma, te s mnogo obradivih prostora sa zanimljivom prašumom i obiljem voda, ali i sa starosjediteljima Indijancima i brojnim pridošlicama među kojima je bilo i Hrvata. Svi su oni bili gospodarski napredniji od Afrikanaca te dobro socijalizirani kao već organizirana sredina sa svojom upravom i vojnom vlašću. Odmah su uočili potrebu boljeg reguliranja rijeka, izgradnju dobrih cesta i željezničkih pruga radi što bržeg i sigurnijeg trgovačkog povezivanja brojnih naselja i donekle već industrijaliziranih područja.

Osnovavši svoju Znanstvenu misiju, ona im je omogućila da postupno upoznaju i do tada nepoznata plemena sakrivena u prašumama, ali uz to i brojne hrvatske doseljenike, koji su već duže vremena živjeli na tim prostorima i bili im od velike pomoći.

Vjerojatno je slučajnost bila da se u to vrijeme probijao Panamski kanal – pa oni kao poznavatelji izgradnje Đerdapske klisure na europskom tlu – u Mirkovom istraživačkom zanosu počinju razmišljati i raditi na povezivanju Tihog oceana i Atlantika u tom dijelu Južne Amerike, zaputivši se prostranstvima Anda i u nepoznato vodenu mrežu amazonskih pritoka.

Dok ga Stjepan podržava u njegovoj zamisli, Mirko se sam upušta u mukotrpno otkrivanje nepoznatih dijelova podnožja Anda i prilikom otkrića do tada neotkrivenog grada u prašumi – godine 1913. – bude ubijen na još uvijek dovoljno dokumentiran način!? Brat Stjepan posvećuje se nakon toga potrazi za rudnim blagom, te se u brazilskoj državi Minas Gerais u gradu Ouro Preto ženi i zasniva obitelj.

Zahvaljujući toj činjenici o aktivnostima braće Seljan na američkim kontinentima danas se znade zaista dovoljno, jer su Stjepanovi nasljednici brižno čuvali postojeće dokumente iz njihova života i s time upoznali članove naše ekspedicije kada je prolazila Južnom Amerikom «tragom braće Seljan» godine 1998. I u kasnijim posjetama i kontaktima s nasljednicima nastojali su što točnije razriješiti i enigmu zadnjeg Mirkova otkrića grada Gran Pajatena i prikupiti što istinitije činjenice o zadnjim danima Mirkova života.

 

Zagonetka arhiva u Addis Ababi

Naša ekspedicija godine 1999. – na stotu obljetnicu boravka braće Seljan u Africi imala je dva važna zadatka: uz rijeku Omo i uz Rudolfovo jezero pronaći ostatke utvrde Seljanville, te u arhivima muzeja u Addis Ababi prikupiti poznate i nepoznate dokumente uz kopiranje ili presnimavanje istih, koje je u znatnoj mjeri do sada obradila samo Aleksandra-Sanja Lazarević, te se upoznati s dokumentima koji možda za nju onda nisu bili važni ili značajni, odnosno pronaći i one koji do sada sigurno nisu još viđeni!?

Prvi zadatak je uz podosta peripetija i znatan napor cijele tada organizirane ekipe bio uspješno ostvaren – dokumentiran i registriran s ostavljenim znakom našeg prisustva na tom mjestu i svim kasnije objavljenim prikazima u pisanom i slikovnom mediju. To zaista smatram velikim uspjehom CEIK-a. Drugi zadatak – ulazak u pisane arhive muzeja grada Addis Ababe – unatoč očekivane pomoći prijatelja iz prijestolnice Etiopije nismo mogli realizirati. Vjerujem da je za taj neuspjeh na određen način kriva tadašnja politička situacija između naše samostalne Republike Hrvatske i u to vrijeme komunističke vlasti u Etiopiji sa srpskom ambasadom kao ostatkom nekadašnje Jugoslavije.

Mislim da je druga činjenica bila i u nedovoljnoj informiranosti od strane autorice Lazarević o stanju i mjestu pohrane traženih dokumenata, koje je ona mnogo ranije registrirala i koristila zahvaljujući Titovim kontaktima s Haile Selasiem, a možda ona u odmaku vremena više nije znala kome se izravno obratiti!? Vjerujem da bi nas danas postojeće elektronske i internetske veze ipak mogle dovesti u mogućnost kontakta, kako s muzejem, tako i snjegovom arhivom – što tada osobno nama nije bilo dostupno. Mislim da bi trebalo pokušati i pronaći mogućnost daljnjih saznanja u razdoblju koje je pred nama...

 

Zagrebačka etnografska arhiva

Dio «zagonetke» Afrike, interesa, nastojanja i plemenitosti braće Seljan je zbirka koju su oni iz tadašnje Etiopije poslali u Etnografski muzej u Zagrebu. Već sam nekoliko puta upozoravao na potreban uvid i izvršio prvi kontakt s tadašnjima ravnateljem, pa bi se to – vjerujem – trebalo ponovno aktualizirati.

Uvidom u stare knjige u našem muzeju pronašao bi se popis dostavljenih predmeta – sada izloženih ili deponiranih u depou muzeja. Ispis iz registra danas postojećih predmeta mogao bi se obraditi i registrirati u jednom stručnom pisanom prilogu prema za današnje vrijeme važećim muzejskim propisima i standardima.

Kada će Karlovac jednog dana dobiti prostor za izlaganje eksponata braće Seljan, dio predmeta što se danas nalaze u zagrebačkom muzejskom depou mogao bi vjerojatno biti vrlo interesantan za stanovnike grada Karlovca. Neki – ili svi od danas izloženih eksponata u Zagrebu mogli bi se prezentirati u Karlovcu ili kao pogodan video zapis ili se od nekih predmeta mogu izraditi i kopije, odnosno replike i kao takove prezentirati gledateljstvu Seljanovog grada. Dio od toga svoje bi mjesto trebao naći u stalnom postavu prostora Vile Anzić. Uočljivim plakatima (jumbo ili slične veličine) u vrijeme prigodnih datuma vezanih uz braću Seljane i uz njihova važnija otkrića upoznati stanovnike Karlovca na njihove zaslužne građane, a za Radio Karlovac i ostale gradke medije odabrati što je više mogućih napomena vezanih za njihove aktivnosti (dolazak u Afriku, dobivena priznanja od cara, bitke s urođenicima, izgradnja Seljanvillea, dolazak u Ameriku, uređivanje kanala, otkriće slapova, otkriće do tada nepoznata grada, mjesec smrti Mirka, datum smrti Stjepana, naslovi ili reprinti njihovih knjiga putopisa, prikaz nekog atraktivnog etnografskog eksponata i slično)...

Nastojimo da kroz potpuno razotkrivanje nepoznanica iz njihova zajedničkog boravka u Africi obogatimo i upotpunimo postojeći vrlo zanimljiv mozaik kulturnih vrijednosti ujedinjenih u liku i imenu Mirka i Stjepana Seljana.