Ponedjeljak, Siječanj 23, 2017

Dr. Milan Kruhek, povjesničar

 

Znanstvena vrijednost ekspedicijskih istraživanja karlovačkog Centra za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu «Braća Seljan»

Karlovački Centar za ekspedicionizam i istraživanja (CEIK) prvi je i jedini takve vrste u Hrvatskoj. Već i sama ta činjenica, koja dolazi i nastavlja se u karlovačkoj povijesnoj tradiciji, od vremena Dragutina Lermana, Napoleona Lukšića, Janka Mikića, a napose braće Mirka i Stjepana Seljana, zaslužuje pozornost i očekivanja rezultata ovih nekadašnjih svjetskih putnika i istraživača. Tu istraživačku tradiciju danas nastavljaju naši suvremeni Karlovčani: Mladen Kuka, Mladen Postružnik, Mladen Strukan, Dražen Ostrman, Mladen Dijačić, Željko Car i drugi, mlađi članovi karlovačkog CEIK-a. Njihovo dosadašnje djelovanje i istraživanja koja su poduzeli otkrivajući povijesna istraživanja braće Seljan zaslužuju i znanstvenu procjenu tih rezultata.

Karlovački CEIK osnovan je i djeluje pod imenom najvećih karlovačkih istraživača svijeta, braće Mirka i Stjepana Seljana. Karlovački ekspedicionisti prvih su deset godina svojega djelovanja posvetili najvećim dijelom, prepoznavanju, otkrivanju i procjeni značenja i vrijednosti istraživačkih pothvata svojih prethodnika, braće Seljan. Taj se veliki istraživački projekt već dugo vremena nametao općoj kulturnoj i znanstvenoj ekspedicionističkoj javnosti, osobito zbog nekih zagonetnih i neriješenih pitanja koja su pratila istraživanja braće Seljan. Nedovoljno poznate činjenice vodile su do krivih nagađanja, do posve krivih priča o njihovim putovanjima i do krivih procjena njihovih istraživačkih namjera i rezultata. To se na poseban način vezalo uz posljenje Mirkovo ekspedicionističko putovanje kroz prašume peruanskih Andi i njegovu zagonetnu pogibiju u tom zadnjem istraživačkom pothvatu nepoznatih krajeva i puteva ove zemlje.

Istraživanja braće Seljan nepoznatih prostranstava u Africi i Južnoj Americi bila su putopisna, dokumentarna, gospodarska, propagandna, ali uvijek i u svakoj prilici određena znatiželjom znanstvene radoznalosti koja je sa svih strana otkrivala nepoznato, novih, do tada svijetu nepoznatih krajeva i ljudi. Ekspedicije današnjih karlovačkih ekspedicionista po ozbiljnosti svojih priprema, po pristupu istraživačkim problemima i pravim istraživačkim pothvatima i rezultatima, zaslužuju jednaku pozornost i jednaku ocjenu vrijednosti. Istraživanja današnjih karlovačkih ekspedicionista nisu bila ni avanturistička niti turistička, već jednako dokumentarna, putopisna, propagandna i domoljubna, a u mnogim svojim aspektima i rezultatima konačnih saznanja i vrijedna znanstvena otkrića. U svim fazama ta istraživanja, usmjerena otkrivanju prave i što jasnije istine i slike istraživačkih puteva braće Seljan, nose obilježja stručno vođenih, dobro izvedenih i znanstveno usmjerenih istraživačkih ekspedicija. Zato su ta istraživanja i dala posve novu ocjenu značenja i vrijednosti nekadašnjih Seljanovih putovanja. Ta su istraživanja otkrila mnoge nove pojedinosti, potvrdila su dokazima vlastitih provjera na terenu i saznanjima iz do sada posve nepoznatih dokumenata i zapisa, dovela su nas mnogo bliže povijesnoj istini o najvećoj zagonetki, do odgovora o zagonetkoj smrti Mirka Seljana, koja ga je zatekla negdje u  prašumi visokih Anda, dok je pokušavao otkriti i povezati puteve preko njihovih planinskih prijevoja s plovnim putevima pritoka ogromnoga porječja rijeke Amazone. Rezultate tih istraživanja Karlovčani, ali i šira hrvatska javnost, već su naslutili i doživjeli kroz mnoga javna predavanja, filmska izvješća te u trajno vrijednim publikacijama jednog od hrabrih učesnika svih karlovačkih ekspedicija, Mladena Postružnika. A o putevima tragom braće Seljan, on je napisao i objavio tri knjige putopisa:

OD PACIFIKA DO ATLANTIKA, Karlovac, 1999.

SELJANVILLE, Karlovac, 2003.

MIRKO SELJAN – SNOVI ISTRAŽIVAČA, Karlovac, 2007.

Mladen Postružnik s pravom kaže da bi se  «Čitava ta trilogija mogla nazvati i «Braća Seljan – od 1899. do 1913. godine», pa pripovijeda daklje da su braća Seljan u tom vremenu svojim putovanjima i istraživanjima «stvorili svoj istraživački opus, obogaćen znanstvenim, putopisnim i fotografskim....» saznanjima i dokazima. Istu ocjenu moguće je izreći za istraživačka putovanja koja su ostvarili današnji karlovački ekspedicionisti putujući «putevima braće Seljan».

Da je na samom početku ostvarivanja ovoga i danas pravog ekspedicionističkoga pothvata bio jasno određen i krajnji cilj ovih ekspedicija, naznačio je u Ml. Postružnik već u predgovoru svoje druge knjige, uoči putovanja u Afriku. Mi putujemo «.... zato jer svako novo iskustvo može dodati zrnce znanja u taj veličanstveni i beskrajnji mozaik koji se zove planet Zemlja....» Krajnji rezultat CEIK-ovih ekspedicija sada je «mit oplemenjen stvarnošću....u kojem nam se sada obojica (Mirko i Stjepan) ukazuju u stvarnijem, ljudskijem i realnijem svjetlu». Zbog toga, ocijenjujući vrijednost rezultata afričke ekspedicije, temeljno dokumentacijsko gradivo te procjene, ostaje spomenuta knjiga,  «Seljanville».

Krajnji cilj putovanja tragom braće Seljan po Africi bio je doći do mjesta i položaja Seljanvilla, dokazati njegovo postojanje, a time i potvrditi točnost svih izvornih afričkih izvješća braće Seljan, valorizirati vrijednost informacija i konačnih rezultata njihovoga trogodišnjeg življenja i djelovanja u nekadašnjoj carskoj Etiopiji.

Prije nego li su naši današnji putnici stigli do ostataka, u pustinjskom pijesku, sačuvanih tragova «....grada šestokratkog oblika poput Karlovca....» kojega su tu kao pograničnu vojnu utvrdu osnovali braća Mirko i Stjepan Seljan, čitatelji će u putopisnom tekstu Ml. Postružnika doznati mnogo o do sada im sigurno nepoznatih pojedinosti; zemljopisnih, povijesnih i etnografskih, koje neće moći pročitati ni u kojoj sličnoj već napisanoj knjizi. Čitatelj može putovati zajedno s našim karlovačkim putnicima i s njima doživljavati sva iznenađenja i sve probleme toga puta. Može saznati da ime glavnog grada Republike Kenije, Najrobi, na jeziku plemena Masai znači «slatka voda», može prisustvovati cjenjkanju na tržnici «Masai marketa» pa onda putovati nekim starim vozilom do etiopske granice i dalje. Može se na tom putovanju susresti s jednim crnim žiteljem plemena Masai koji nosi našu hrvatsku majicu, a koju mu je osobno dao «jedan kojeg zovete Tuđman» (nekadašnji pripadnik Unproforovih snaga u Hrvatskoj!) Na putovanju do pograničnoga mjesta Moyale pa dalje etiopskim pustinjskim teritorijem do rijeke Omo toliko je doživljaja i toliko je bogatstvo zanimljivih informacija! Na kraju dolazi ono najvažnije, krajnja točka ovoga puta: otkriti Karlovac u graničnom položaju daleke afričke države, današnje Etiopije.

To je mjesto i položaj Ml. Postružnik opisao ovako: «Brežuljak dominira cijeliom ravnicom, desecima kilometara uokolo....Na toj tromeđi (suvremenih Etiopije, Kenije i Sudana) dominira ovo mjesto, a svatko s imalo vojnog znanja zauzeo bi ga bez razmišljanja. Nama treba neki znak konačne potvrde da je baš ovo, ono vojno uporište koje su napravili Seljani. Pitamo starije ljude: sjećaju li se kada je ovo postalo vojno uporište i tko ga je napravio. Kažu – oduvijek je tu neka vojska, sjećaju se čak i Talijana, a prije? Ne nemaju pojma». Ali onda znaju da je i danas tu «u blizini neko malo selo od tridesetak podrapanih kućica: Selanž, odgovaraju crnci, na upit o selu.» «Vojni objekti plus naselje – to je Seljanville i onda i sada.... a ime «Selanž», znak je da se ipak nešto sačuvalo i to je dovoljno».

To je dobar i pravi zaključak do kojega je došla ova karlovačka ekspedicija, dakako potkrijepivši tu svoju spoznaju i tvrdnju mnogim do sada manje poznatim pisanim povijesnim dokazima. Treba naglasiti činjenicu, koju izvješće ove putopisne knjige tek usputno pripominje. Ta granična utvrda položajem i oblikom, pa i ostacima koji ocrtavaju nezine obrise podsjeća na tlocrtnu sliku karlovačke tvrđave. Nije li to najočitiji dokaz, ta pijeskom zastrta slika karlovačke tvrđave, da su tu graničnu vojnu utvrdu mogli u toj formi zasnovati samo Karlovčani, dakle da su joj osnivači bili braća Mirko i Stjepan Seljan.

Na kraju su naši CEIK-ovci, ispunivši svoju istraživačku misiju, ispunili i svoj propagandno-domoljubni zadatak. Na zid te (Seljanove) granične etiopske vojne stražarnice pričvrstili su mramornu ploču s natpisom pisanim na hrvatskom i engleskom jeziku:

« U ČAST BRAĆI MIRKU I STJEPANU SELJANU – ISTRAŽIVAČIMA SVIJETA, IZ HRVATSKOGA GRADA KARLOVCA, OSNIVAČIMA SELJANVILLA I GUVERNERIMA U VRIJEME VLADAVINE CARA ETIOPIJE MENELIKA II. PODIGAO: CENTAR ZA EKSPEDICIONIZAM, ISTRAŽIVANJA I KULTURU «BRAĆA SELJAN».

Treće istraživačko putovanje, a drugo po južnoj Americi, bilo je jednako čvrsto i jasno određeno traganjem za činjenicama i istinom o posljednjoj Mirkovoj ekspediciji i njegovoj do danas zagonetnoj pogibiji. Jednako je bilo brižljivo pripremano a moglo je stvarno započeti tek onda, kada je karlovačka istraživačka ekipa dobila od nadležnog peruanskog ministarstva – INRENE - potvrdu i dozvolu da se njihova ekspedicija može smatrati «znanstveno-istraživačkom». Taj je istraživački pothvat opisan u trećoj, i po mojoj prosudbi, najboljoj knjizi Mladena Postružnika: «Mirko Seljan - snovi istraživača.»

Knjiga s opravdanjem nosi ovakav naslov, jer je krajnji cilj bio, vrlo težak i zahtjevan, organizacijski i fizički, doći do posljednjega istraživačkoga koraka Mirka Seljana, do mjesta njegove pogibije. Ta je knjiga sama po sebi, po sadržaju i dokumentarno-znanstvenoj opremljenosti; putopisna, stručna i znanstveno veoma vrijedna.

Autor nas u problematiku postavljenoga zadatka uvodi prikazom svih do sada napisanih i objavljenih izvješća o tom Mirkovom putovanju. Zatim potanko, i slikovito živo opisuje istraživački put CEIK-kove ekspedicije koja najvećim dijelom putuje istom istraživačkom stazom Mirka Seljana. Nakon toga nas metodologijom izravne usporedbe Mirkovoga putovanja iz 1913. i ove sadašnje CEIK-ove ekspedicije koja otkriva iste pejsaže i puteve, iste rijeke i planine, naposljetku i žive ljude koji još pamte Mirkovu ekspediciju i tako nas vodi do novih saznanja, do ponovnog, autentičnog proživljavanja mogućih događanja u Mirkovoj ekspediciji; sve do odgovora na zadnje pitanje: zašto, kako i kada je točno Mirkova ekspedicija zvršila njegovom smrću u dubokoj andskoj prašumi. Sve su tri sastavnice ove knjige jednako doživljajno uzbudljive i dokumentarno uvjerljive. Na kraju, zadnje poglavlje knjige, donosi po prvi puta neka posve nova pisana svjedočanstva, izvješća i protokolarne zaključke ranijih istražnih putovanja o zadnjoj i tragično završenoj Mirkovoj ekspediciji. Te podatke na poseban način dopunjavaju službena izvješća peruanskih vlasti koja se čuvaju u današnjem Državnom arhivu Republike Peru u Limi. Na svoj pak način, posebnu vrijednost svoj toj dokumentarnoj građi daju neposredno zapisana svjedočanstva živih svjedoka, ili njihovih potomaka koji znaju za Mirkovu ekspediciju, koji su sačuvali u znanju i pamćenju Mirka i događaje njegovoga posljednjega istraživačkoga puta, sve do njegove zagonetne smrti.

Valorizirajući sva dosadašnja znanja u svjetlu saznanja ove CEIK-ove ekspedicije, a detaljno prikazana i obrađena u ovoj knjizi Ml. Postružnika, moguće je sada doći do mnogo jasnijih i sigurnijih zaključaka. Najprije, opravdan je njegov zaključak, da mnogi dosadašnji izvještaji o toj Mirkovoj ekspediciji pate od mnogih nedostataka, da su tu zapisana mnoga nepotvrđena prepričavanja, da ima i namjernoga iskrivljavanja i izmišljavanja, mnogo neznanja i posve krivoga predstavljanja ljudi i prostora toga dijela peruanskih Andi. No prije iznošenja konačnoga suda i znanstveno vrijednih rezultata ove CEIK-ove ekspedicije, moramo pripomenuti, da je ova ekspedicija dala čitateljima ove treće ekspedicionističke knjige i mnogo drugih povijesnih informacija, opet opisanih fotografskom slikovitošću, živom riječju, izvrsnim fotografskim i filmskim zapisima. Primjerice: tu je posve nova priča o nepoznatoj staroj kulturi Perua - Chachapoyas, otkriće jednog od zaboravljenih gradova te kulture, koju je Ml. Postružnik sažeo u uskliku jedne kratke rečenice: «Bili smo na Gran Pajatenu. Mi prva znanstvena ekspedicija iz Hrvatske – nakon Mirka Seljana». Tu je dokumentarna priča o velikom zločinu Pizarovog ratnog pohoda na zemlje naroda Inka koji je 1532.g., zbog pohlepe za zlatom uništio kulturu i državu toga drvenog peruanskog naroda. Tu je i mnogo drugih veoma zanimljivih informacija ispripovjedanih iz neposrednog susreta s poviješću u izvornom prostoru i s autentičnim svjedocima tamošnje žive peruanske tradicije. No prijeđimo na konačne zaključke do kojih je došla ova istraživačka ekspedicija. Ispisujemo ih, ovdje bez ponavljanja opširne u knjizi iznesene dokumentacije, koju je tamo moguće proučiti.

Pogibija i smrt Mirka Seljana dogodila se 12. svibnja 1913. godine.

Utvrđeno je do sada najtočnije mjesto te posljednje drame, mjesto gdje su se čuli pucnjevi nakon otvorenoga sukoba u vodstvu Mirkove ekspedicije.

Uzrok tog dramatičnog kraja u kojem je poginuo i Mirko Seljan nije bio samo u neslaganju vodstva ekspedicije već i u nevjerojatno teškim okolnostima u koje je zapala Mirkova ekspedicija a neposredan povod tragičnom raspletu tih događanja bile su vrlo vjerojatne i posljedice malarične groznice.

Konačna ocjena i kvalifikacija ove Mirkove, kao i ranijih ekspedicija braće Seljan zemljama južne Amerike (Brazila i Perua) može biti samo ovakva: Njihova istraživanja nisu bila usmjerena na otkrivanje El Dorada, niti prvenstveno na tragove starih kultura i njihovih gradova, već otkrivanju novih putova, koji bi povezali ta bogata prašumska prostranstva, - od gornjih tokova mnoštva pritoka velike Amazone, preko vrhova Anda s lukama pacifičke obale. Ta su nepoznata prostranstva braća Seljani istraživali kao nove mogućnosti za kolonizaciju, pa i kao mogućnost koju bi mogli iskoristiti, tada već brojni hrvatski emigranti koji putuju za srećom i bogatstvom u novi svijet Sjeverne i Južne Amerike. Svoju su moguću nagradu vidjeli u položaju upravitelja tih novih koloniziranih prostranstava. Dakle, konačna nutarnja pokretačka snaga istraživačkih pothvata braće Seljan nije bila ni turistička, ni avanturistička, ni gola znatiželja kako su ta nepoznata prostranstva Južne Amerike izgledala u dalekoj prošlosti ili u njihovo vrijeme, već istraživanje bogatstava i puteva tih zemalja koja bi se mogla otvoriti potrebama i životu za budućnost tih zemalja i njihovim mogućih novih kolonizatora.

Dakle i naš  konačan zaključak, s gledišta znanstvene vrijednosti CEIK –ovih ekspoedicija, posve je nedvosmislen. Potvrđuju ga nova saznanja i do sada najčvršće potkrijepljena istina o povijesnim događanjima istraživačkih puteva braće Seljan. Sva tri velika istraživalačka putovanja karlovačkih ekspedicionista tragovima braće Seljan zaista su imala i to obilježje znanstvenog istraživanja povijesnih činjenica u suvremenom prostoru i vremenu. Ta su istraživanja, opisana u tri knjige i dokumentirana brojnim javnim nastupima kroz riječi i svjedočanstva slikovnoga govora a potvrdila su visoko znanstveno vrijedne odgovore na do sada nepoznata ili samo dijelom poznata pitanja koja su visjela nad istraživanjima braće Seljan u Africi i Južnoj Americi. Neki od tih zaključaka mogu se sada smatrati konačnima i najbližima povijesnoj istini o životu, radu i životnim putovanjima braće Mirka i Stjepana Seljan.