Ponedjeljak, Veljača 20, 2017

Kulturološko-planinarska ekspedicija CEIK-a „Braća Seljan“

Piše : Mladen Kuka

Ekspedicija

 

Sasvim sigurno je jedno, a to je da nikad u mojoj planinarsko-ekspedicionističkoj karijeri niti jedna godina nije bila obilježena sa tolikim značajnim obljetnicima kao što je ova 2013. god., a što je  sasvim dovoljan razlog da se krene na neko putovanje. Istovremeno sasvim je sigurno da niti jedna godina nije bila toliko teška što se tiče financijskih prilika za otići na neko putovanje. No, držim se uvijek one moje vodilje u životu a to je: „Gdje je volja tu je i put“.

Ekspedicija

 

Ekspedicija s Rudijem Mijačem 


 

Obljetnice

U 2013. godini karlovačko planinarstvo, ekspedicionizam kao i općenito gledano karlovačka kulturna scena obilježava tri važne obljetnice: prva je 100-ta obljetnica smrti najvećeg hrvatskog istraživača, Karlovčana Mirka Seljana. Osim smrti tog velikog čovjeka ista godina je i razlog za slavljenje njegovog najvećeg otkrića, a to je otkriće Gran Pajatena koji je otkrio neposredno pred svoju smrt 1913 god. Na taj način odajemo i dužno poštovanje našem sugrađaninu kojem zasigurno sa tim otkrićem pripada i planetarna slava kakvu je otkrićem Machu Picchua 1911. god. stekao mnogo poznatiji Amerikanac Hiram Bingham. No, što ćemo, i tu se može primijeniti ona teorija o pripadnosti malim ili velikim narodima (mali Hrvat i veliki Amer).

Druga obljetnica je 90-ta obljetnica organiziranog planinarstva u Karlovcu 1923- 2013 kada je osnovana podružnica HPD-a dok je treća 170-ta obljetnica prvog alpinističkog uspona u stijeni Okića koji je izvela naša sugrađanka ilirkinja Dragojla Jarnjevićeva 1843 god. čime je postala prvi alpinist u povijesti hrvatskog alpinizma.

No krenimo konačno i na sami put.

Uvijek je dobro pred svako putovanje dobro odraditi logističku pripremu puta koliko god se to može u Karlovcu. Nakon što smo odredili ekipu u sastavu : Zlatko Balaš, Dražen Rade i moja malenkost kao vođa puta konačno smo krenuli na taj dugački skoro jednomjesečni put 22. siječnja točno u ponoć ispred moje kuće (polazna točka za desetke dosadašnjih karlovačkih ekspedicija), pobrali Zlatka na Baniji i pravac Venecija kopnom, a potom zrakoplovom Madrid pa Santiago. Sve na početku jako dobro funkcionira do Santiaga u Čileu, a potom počinju muke i to ne po Mateju, nego po Kuki, Draženu i Zlatku.

Ukratko zbog krive obavijesti na monitoru zbrisao nam je avion i onda je počela „parada“. Ukratko narednih 24 sata proteklo je u nacukavanju sa Iberiom oko izdavanja novih (prečekiranih karata).

Ulica Hrvatska

To vam izgleda od prilike ovako. Svakih 2-3 sata se javljate na šalter a nasmiješena Čileanka vam kaže da je let popunjen. Totalno glupa pat pozicija, ne možete mrdnuti sa aerodroma da nedaj Bože ne propustite let a efekt je „figa“. Vidjevši da je vrag odnio šalu odlazimo u poslovnicu Iberie i konačno jedan pametan čovjek rješava problem. Bar se je tako činilo na početku. Opet imamo karte a čim se je on udaljio opet ista priča. Let je popunjen. Pa opet sto intervencija galama i jedva jedvice u avionu. No meni ne da vrag mira, čim smo uzletili idem se prošetati po avionu da vidim jel zbilja nema mjesta, jer sam imao osjećaj da na našem letu barem 5 ljudi sjede jedni drugima u krilu kako mi je to dramatično opisano. Bolje da nisam jer sam tada totalno poludio kad sam skužio da su 32 mjesta u avionu od 150 mjesta prazna?!

U čemu je bio štos ni sad ne kužim. Možda u tome što smo bili dobre mušterije po aerodromskim dućanima. Tri litre najobičnije vode košta smiješnih 30 dolara ! Fuj birokracija!

Tješim se onom poznatom uzrečicom Mirka Seljana : „Čovjek snuje Bog određuje“. Sa danom zakašnjenja dolazimo u Punta Arenas kako kažu, a za što smo dobili i certifikat -„Najjužniji grad na Svijetu“.

Punta Arenas

Tu nas je dočekao naš počasni konzul Rudi Mijač , srdačani i dragi čovjek sa otoka Brača koji nas je smjestio i predložio koje sadržaje možemo vidjeti u ovom dalekom djeliću Svijeta. Punta Arenas u prijevodu „Pješčana točka“ je grad u kojem su Hrvati ostavili neizbrisivi trag. Po nekim podacima od 146.000 stanovnika polovica je hrvatskog porijekla. Meni je taj grad bio interesantan zbog braće Seljan za koje sam našao u literaturi da su tu u hrvatskim klubovima održavali domoljubne večeri i predavanja sa svojih putovanja pred više od sto godina. No nakon više od sto godina nakon boravka braće Seljan u tim krajevima podataka je vrlo malo ali u svakom slučaju i tu smo saznali nešto novog a vezano za naš već šesnaestgodišnji projekt “Tragom braće Seljan” kojim se bavi CEIK Braća Seljan.

Putokaz

Za početak naš nas je domaćin odveo u posjet utvrdi Fuerte Bulnes koji su Čileanci sagradili 1843. god. i na taj način faktički prisvojili Magellanov prolaz. No već 1848. god. vojni guverner Jose de los Santos Mardones preselio je to naselje 60-ak kilometara sjevernije na ušće rijeke Las Limas gdje su uvjeti za život bili daleko bolji. Nakon razgleda utvrde ljubazni domaćin sugerirao nam je da posjetimo otok Magdalena i pritom nas počastio sa ulaznicama besplatnom plovidbenim kartama kao i ručkom u Hrvatskom klubu. Tom prilikom poklonio sam Hrvatskom klubu Karlovački leksikon i turističke prospekte Karlovca i Karlovačke županije. Dragom domaćinu poklonio sam i neke sitnice iz bogate povijesti CEIK-a.

Groblje

Hrvatsko groblje u Punta Arenasu

Porvenir i otok Magdalena

No zbog lošeg vremena ipak smo još jedan dan proveli u Punta Arenasu pa smo tek treći dan krenuli brodom na malo drugačiju rutu. More je bilo mirnije pa smo prvo preplovili Magellanov prolaz i stigli u Porvenir, mali gradić od 5,500 stanovnika smještenog na obali  Ognjene zemlje (Tierra del Fuego). Porvenir u prijevodu znači Budućnost, a i tu su Hrvati ostavili neizbrisiv trag.

Otok

Naime, u potrazi za zlatom i početnim otkrićima Hrvati masovno naseljavaju taj otok koncem 19 stoljeća i jedni su od prvih doseljenika. Nakon obilaska grada i njegove okolice i posjeta Hrvatskom klubu vratili smo se u Punta Arenas i nastavili plovidbu na otok Magdalena. Otok je to veličine 85 ha a svjetska je atrakcija zbog velikog broja Magellanovih pingvina koji tu povremeno obitavaju. U špici „pingvinske sezone“ skupi se na tom mjestu preko 140.000 tih dragih stvorenja.

Kuka i stvorenja

Na povratku u Punta Arenas more i nije bilo baš nešto gostoljubivo tako da smo se jedva vratili na kopno. Užasna mi je bila svaka pomisao da bi mogao opet proživljavati terapiju sa aerodroma u Santiagu kada nam je zbrisao avion i tu terapiju proći još jedanput. No sve se je ipak dobro završilo i slijedio je planinarski dio naše čileanske priče.

Puerto Natales

Sljedećeg dana otputovali smo u 250 km sjeverozapadno u grad Puerto Natales inače polaznu točku za posjet najpoznatijem čileanskom  nacionalnom parku Torres del Paine smještenog na čileansko-argentinskoj granici. Uostalom biti na granici Čilea i nije tako komplicirano, jer ta južnoamerička zemlja zemlja koja se pruža u smjeru sjever jug u dužini od 4630 km na svom najširem djelu proteže se u dužini od 430 km. Puerto Natales službeno je osnovan 1911. god. a najveće skupine doseljenika uz Nijemce, Engleze, Velšane bili su naravno pogađate i Hrvati.

Pedro Pivčević

Sa Pedrom Pivčevićem u njegovoj željezari

Zaslugom i preporukom našeg dragog konzula Rudija Mijača stupili smo u kontakt sa našim uglednim  zemljakom Pedrom Pivčevićem inače uspješnim poslovnim čovjekom i vlasnikom ferreterie (željezarije) Pivčević u ulici Bulnes 613. Vrlo srdačan i prijazan čovjek kao uostalom i čitava njegova familija koja nas je počastila sa finim pršutom (dalmatinska tehnologija) i opskrbila sa korisnim informacijama o predstojećem putu u nacionalni park Torres del Paine koji je bio pred nama. Za uspomenu sam im ostavio svoju knjigu „40 godina navrhu“ i nešto karlovačkih turističkih promidžbenih materijala.

Torres del Paine, raj na zemlji, pa skok do Perua

Torres del Paine (u prijevodu Plavi tornjevi) je nacionalni  park smješten u najjužnijoj čileanskoj regiji Magellanes y de la Antartica Chilena na površini od 242.242 hektara. Kažu da je to i jedan od najljepših parkova na svijetu. Prekrasne su vizure u kojima se plava jezera i snježni planinski vrhunci smjenjuju filmskom brzinom na prostorima omeđenim subpolarnim šumama i patagonskim stepama. Od životinja koje ovdje obitavaju spomenut ćemo ljame, gvanako, kondora, lisice, pa čak i pume. Godine 1978. UNESCO je Torres del Paine proglasio rezervatom biosfere.

Torres del Paine

Torres del Paine

U stvari, granično je to područje sa Argentinom, na čijoj se strani nalazi nacionalni park Los Glacieres kao pandam našem čileanskom  cilju, kojeg godišnje posjeti preko 100.000 posjetitelja sa različitim afinitetima. Podatak o broju posjetitelja nekoj prirodnoj ili kulturnoj znamenitosti sam po sebi i nije ništa posebno, ali kada slični podatci o milijunskim posjetima postanu nešto sa čime se hvale ministarstva turizma ili pojedine vlade onda to stvarno smatram idiotizmom bez konkurencije. Uostalom dali je itko  ikada čuo za neku ozbiljnu studiju o tome koliko ljudi može bez ozbiljnih posljedica za prirodu i okoliš boraviti na nekom lokalitetu. Ekonomija i zaštita prirode nikad ne idu ruku pod ruku sa „carrying capacity“ - tabu tema je to za sve turističke kvazi-eksperte. Svaka slučajnost sa nekim našim istovremenicima je namjerna i nije slučajna.

Ekspedicija

Kuka

Nakon 130 km ugodnog puta autobusom dolazimo na ulaz u nacionalni park. Tu izlazimo iz autobusa na obaveznu edukaciju - odnosno predavanje - o pravilima ponašanja na tom strogo zaštićenom mjestu. Ukratko, dozvoljeno je boraviti isključivo na mjestima koja su za to predviđena. Paliti vatru ne smijete nigdje, smeće morate nositi sa sobom i nigdje ga ne odlažete, morate se pridržavati satnice i izvan satnice koja je predviđena ne smijete lutati po parku, već biti stacionirani na za to predviđenim mjestima. To sve mi je to kao nekakvom prirodnjaku sasvim jasno i  OK, ali jedino što mi „ne ide pod kapu“ su cijene. Doslovce sve košta i to na jedan vrlo lukav i prefrigani način.

Tri tenora

Daj 30 zelembaća (dolara USA) za ulaz, 20 za prijevoz, kupi vodu za 10, plati kartu 10, noći u domu za 50, u šatoru za 20 (ali su svi placevi zauzeti) itd. itd. Naoko sve je sića, ali dnevno skuriti između 100-150 dolara je kruta zbilja i realnost. Ponavljam već prije izrečeno da je Čile užasno skupa i organizirana zemlja sa jako malo mogućnosti improviziranja i muljanja. Prvotni užas zamijenio sam uključivanjem svih moždanih vijuga , odnosno kako nešto izpetljati „malo jeftinije“ ili još bolje za badava. To mi je na kraju i uspjelo tako da sam nažicao nekog meterologa da nas primi u službeni šator i to za badava. Jedan siroti planinar je također učinio istu stvar i uvukao se kod  nas ali mislim da mu je to prisjelo zbog mojih zvučnih efekata koje proizvodim u snu. Kako i moji suputnici posjeduju iste muzičke kvalitete siromah je imao besplatan koncert od „3 karlovačka tenora“ i po izjavama mojih kolega koji imaju ipak malo slabiji san od mene bio je na rubu plača. Prijatelju ne vrijedi ti ovdje ona uzrečica: „Vidjela žaba gdje se konj potkiva pa i ona digla nogu“. No u tim situacijama nikog ne žalim jer tvrdim da tko je istinski umoran taj i spava. Uostalom i stara narodna kaže da hrču oni koji imaju čistu savjest.

Kamp

Svoj boravak u Torres del Paine morali smo zbog ranijih prevozničkih zavrzlama kratiti ali ono bitno mislim da smo ipak imali prilike doživjeti i vidjeti. U dva dana boravka uspjeli smo propješačiti preko 50 km pod punom opremom prekrasnog, ali istovremeno i izuzetno teškog terena, družili smo se sa lamama (na svu sreću ne i sa pumama), planinarili, plovili po jezerima i u stvari prošli dobar dio znamenitog i atraktivnog  doble W puta. Ukratko, naš boravak u ovoj prelijepoj i skupoj zemlji bližio se je kraju.

Ljepota prirode

Vraćamo se u Punta Arenas naš konzul Rudi Mijač nam uručuje Priznanja za prolaz kroz Magellanov prolaz. Pakiramo stvari i spremamo se za Peru odnosno drugi dio južnoameričke avanture. Veselim se od srca ponovnom dolasku u najljepšu zemlju na Svijetu, naravno poslije Hrvatske. Veselim se i ponovnom  susretu sa mnogim dragim peruanskim prijateljima kao i nastavku rada na projektu Tragom braće Seljan koji sam započeo sa Mladenom Postružnikom i ostalim prijateljima iz CEIK-a još davne 1997 godine.

Dolazak u Peru (tko uopće broji koji mi je to put)

Probajte odgonetnuti zašto put od Punta Arenasa do Santiaga traje 10-ak sati? Ne znate? Pa, iz jednostavnog razloga što nam je u dolasku zbrisao avion u Santiagu za Punta Arenas pa smo ovaj put odlučili doći na aerodrom 5 sati ranije (uostalom naša je agonija opisana u prvom feljtonu). Tko se jedanput opeče taj i na hladno puše. Bolje da mi čekamo avion, jer on nas sigurno neće. Znanstveno dokazano na vlastitoj koži!

Let je protekao prilično ugodno, čak smo unatoč recesiji dobili i nešto za pojesti. U prijepodnevnim satima došli smo u Limu i sad počinje stara priča. Taksist traži 40 dolara za nas i našu prtljagu da nas odpelja do Lime. Ja ne pak dam više od 10 i takovim jednosatnim ritualom započinje moj svaki ama baš svaki dolazak u Južnu Ameriku. "Našli" smo se na 20 dolara jer sam već i samom sebi postao blesav i dosadan sa takvim cjenjkanjima. Znaci starosti ? Ne znam. Možda.

Sobu na Mirafloresu rezervirali smo preko mog dragog prijatelja biskupskog vikara, misionara, monsinjora, prelata i Počasnog člana CEIK-a braća Seljan don Drage Balvanovića. Don Drago kojem i samo ime govori da je riječ o dragom čovjeku, inače i utemeljitelju župe Sv Leopolda Mandića u Limi, koju sa jednakim veseljem posjećuju i Hrvati i Peruanci. Čovjek je to koji nam je bio od neizmjerne koristi pri svakom našem boravku u Limi. Susret sa tim velikim čovjekom za mene je uvijek veselje i veliki doživljaj a time je započeo i naš kulturološki dio ekspedicije u Peru-u.

Drago Balvanović

Sa paterom Dragom Balvanovićem u Limi

Herman Štiglić

Na putu po Peru-u zadao sam si dva ključna zadatka. Prvi je bio susret sa Jaimeom Stiglichom unukom znamenitog Hermana Štiglića mornaričkog kapetana Peruanske vojske. Zašto? Herman Štiglić bio je suvremenik braće Seljan u Limi i osoba koja je bila sudbinski vezana za našu dvojicu karlovačkih istraživača. Mirko Seljan misteriozno je nestao 1913. godine u Peruanskoj prašumi na zadaći pronalaska najboljeg puta kojim bi prometno kopnom spojio Pacifik i Atlantik. Trasa puta trebala je ići od Pacifika, prelaskom Anda plovidbom po Amazoni i njezinim pritokama, novoistraženim putevima kroz prašumu do Atlantika. Posao je to bio koji je Mirko trebao obaviti za peruansku vladu.

Neposredno pred smrt (nestanak) na tom zadatku Mirko Seljan otkrio je znameniti Gran Pajaten, arheološko nalazište kulture Chachapoyas. Nažalost to njegovo otkriće nikada nije zabljesnulo kao otkriće Machu Picchua koje je poentirao Amerikanac Hiram Bingham 1911.god. nakon jednog slučajnog požara. No to je očito sudbina i prokletstvo malih naroda, pogotovo ako ste k tome i usisani u neku trenutnu državnu tvorevinu, a Amer je ipak Amer. Godine 1914. Stjepan Seljan krenuo je u potražnu ekspediciju za bratom Mirkom a u pratnji mu je bio spomenuti Herman Štiglić u to vrijeme poručnik Peruanske vojske. Epilog je poznat.

Desetak godina pokušavao sam doći u kontakt sa nekim od potomaka Štiglića i to mi je ovaj put konačno i uspjelo. I opet ponavlja se stara priča kao i sa Seljanima a to je da se o tom velikom čovjeku  malo ili gotovo ništa ne zna u Hrvatskoj. Koliko uopće Hrvata zna da je Herman bio veliki istraživač poriječja Amazone i autor dvadesetak znanstvenih knjiga, da je napisao dva rječnika, da su mu Peruanci podigli bistu u luci Callao (Lima) i da se njegova bogata istraživačka ostavština nalazi u mornaričkom muzeju u istoimenoj luci?

Sa Jaime Stiglichem

Jaime Stiglich

Simbolično je i to da su se upravo u luci Callao zadnji put oprostili braća Seljan pred Mirkov odlazak na njegov put bez povratka. Nije li sramota da  Peruanci odavna znaju da je Mirko Seljan jedan od pionira istraživanja Gran Pajatena i pokrajine San Martin? Hermanu Štigliću Peruanci dižu spomenik. A u Hrvatskoj? O braći Seljan do  pojave CEIK-a znalo se je malo bitnog, recimo išta, a o Štigliću uglavnom ništa!

O samom Hermanu Štigliću napisat ću zasebnu kolumnu, a za sada se zadovoljimo našim prvim susretom sa njegovim unukom Jaimeom inače uspješnom poslovnom čovjekom i dugogodišnjem peruanskom veleposlaniku. Jaime nas je primio u svom stanu, a na sastanak nas je dopratio moj dragi dugogodišnji prijatelj hrvatskog porijekla, aktivni general peruanskog zrakoplovstva Zdenko Teply Batagelj. U srdačnom višesatnom razgovoru Jaime mi je pružio mnoge važne informacije o svom djedu, poklonio mi neke korisne dokumente i potom nas odvezao u luku Callao gdje smo također saznali mnoge korisne informacije o Hermanu.

Na kraju radnog djela g. Jaime Stiglich počastio nas je sa ručkom a kontakt sa tim interesantnim čovjekom nastavio sam i po povratku u Hrvatsku. Nakon prikupljanja daljnjih informacija o životu braće Seljan i posjeta hrvatskim poslovnim ljudima sa kojima sam već više godina u kontaktu, upoznao sam Zlatka i Dražena sa nekim znamenitostima Lime koje sam već dobro upoznao za vrijeme mojih mnogih ranijih boravaka u tom gradu.

Cajamarca

Spremamo se na put u Cajamarcu posljednju Inka prijestolnicu. Do ovog prelijepog Andskog grada na visini od 2750 m gdje je Pizzaro 1532 godine sa samo 177 vojnika porazio vojsku od 15000 Inka putujemo busom 12 sati. Ni dan danas nije previše jasno kako je šačica Španjolaca uspjela doslovce izmasakrirati toliku vojsku Inka ratnika. Vojni analitičari tvrde da je“kvaka“ bila u tome što su se Inke bojale konja, odnosno šezdesetsedmorice Pizzarovih konjanika. Kroničari bilježe da je na strani Inka bilo između dvije i deset tisuća mrtvih.

Visoravan

Za otkup cara Atahualpe Pizzaro je tražio od Inka otkupninu u zlatu i srebru. Tzv. sobu otkupnine (El Cuarto del Rescate) Inke su trebali napuniti zlatom do visine dokle je Atahualpa mogao dosegnuti mačem. No iako su Inke izvršili svoj dio nagodbe, nikad više nisu vidjeli svog Cara. Pizzaro ga je pogubio 1533 god na glavnom trgu.

U Cajamarci sam bio prvi put 2001 godine za vrijeme najslavnije CEIK-ove ekspedicije Gran Pajaten tako da svoja ranije stečena znanja o arheološkim znamenitostima ovoga kraja nesebično prenosim na Dražena i Zlatka.

Visoravan

Prije odlaska iz Cajamarce posjećujemo 20 km udaljeni arheološki lokalitet Cumbemayo na visini od gotovo 4000 m i grobnice Ventanillas de Otuzco. Uvertira je to pred odlazak u teško pristupačno i rijetko posjećeno Andsko mjesto Bolivar. To je ujedno i drugi cilj Peruanskog djela ove naše ekspedicije. Najvažniji terenski, jer radi se o mjestu u čijoj blizini su nestajale Seljan  - Higginsova, ali i Cromer - Page ekspedicija.

Ventanillas de Otuzco

Ventanillas de Otuzco

Zna li tko kako uopće doći do Bolivara (Cajamarquilla)?

Najvažniji dio naše ekspedicije trebao je biti dolazak u teško pristupačno andsko mjesto Bolivar (prije Cajamarquille). Lokalitet je to koji do sada nismo u svojim prethodnim ekspedicijama posjetili a imao je popriličnu važnost za posljednju Mirkovu ekspediciju 1913. godine. Također, mjesto je vezano i za Cromer Pageovu ekspediciju koja je tragično završila kao i Mirkova.

Maca

 

Peruanska verzija Mace Maradone

Obilazimo u Cajamarci desetak potencijalnih prevoznika ali bez uspjeha. Jedni vas šalju drugima, drugi trećima, treći onim prvima i nikada kraja. Nije mi jasno da niko nema pojma kako doći do Bolivara. Doduše i ja na tim putovanjima gubim orijentaciju, odnosno predodžbu o razdaljinama, no ipak zbunjuje me neznanje lokalnog stanovništva.

Tri puta dolazite u isti ured i službujući dva puta slježe s ramenima i tvrdi da nema nikakvog prijevoza do Bolivara, a treći put isti čovjek vas srdačno ljubi i grli i objašnjava da ima karte za redovnu liniju?! Redovnu liniju sam rekao?

U ponoć krećemo "redovnom linijom iz Cajamarce za Bolivar Toyotinim terencem. Mi dođemo sat prije, u terencu za 6 osoba već  ima 7 potencijalnih putnika. Smjestimo se nekako (nagnjetemo) i čekamo sat i pol polazak i umjesto da krenemo evo njih još petero. Nas trojicu premještaju u zadnji red , dodaju nam još dvoje supatnika koji nam sjedaju u krilo, ruksak mi stoji na glavi i ramenima i možemo konačno krenuti.

prijevoz

Vozimo se dobrih 100 metara i opet stojimo dok šofer tanka benzin i pumpa gume. Znate, to se nikako nije moglo napraviti dok smo se sabirali na stanici već ovako pretovareni sa ukupno 14 duša u prostoru predviđenom za 6. Put prvih nekoliko sati uopće ne kužim kuda vodi, jer je totalni mrak. Osjećam se stegnut ko da sam u pancerici (skijaška cipela) i jedino što osjetim  unatoč prehladi je kad netko prdne. U jednom momentu otvara se prozor i pomislih hvala ti Bože pustit će malo zraka, no razlog je bio što je dijete moralo rigati (sve u vožnji) i onda opet hermetičko zatvaranje prozora i plinska komora.

U jednom momentu nešto počne klepetati oko mene i pitam Zlatka šta se događa? Djetetu je iz kutije zbrisao golub i sad sirota životinja pokušava preživiti negdje između nas. Šofer je priča za sebe. Tijekom cijelog puta ždere koku (ne mislim  na kokoš već na opijat), vozi auto, priča sa 5 putnika, odjedanput vozi ko lud a makadamska cestica na kojoj nije predviđeno mimoilaženje uvijek sa jedne strane ima direktni slobodan pad od 1000 m.

radovi

Šteta što je počeo dan, ipak je bolje kada ne znaš kuda te "nakoketirani" vozač vozi. Ova strava od putovanja traje cca 12-14 sati i za to vrijeme zaboravite fiziološke potrebe. U stvari, problem pišanja a da ne govorim i o onom drugom, najbolje rješavate tako da uopće ne mislite o tome. Brojite ovčice, ne radite nagle pokrete, razmišljate o sexu i nogometu itd. Prvotni šok kasnije je prerastao u dobru zabavu i sočne komentare oplemenjene našim kulturnim folklornim narječjem.

 

Spojiti Pacifik i Atlantik

Jedino veće mjesto kroz koje prelazimo je Celendin, a mala slikovita andska mjesta smjenjuju se kao na filmskoj traci. Prelazimo i legendarnu rijeku Maranjon koja je trebala biti jedna od važnijih prometnih etapa kojom je Mirko Seljan na svojoj posljednjoj ekspediciji trebao spojiti Pacifik i Atlantik.

Maranjon

 

Opet na Maranjonu, nakon 12 gudina i malo dalje...

Da se podsjetimo. Put koji  je Mirko trebao trasirati zamišljen je bio u svom početku trasom: New York-Panama 1300 milja, Panama - Pacasmayo 1350 milja, Pacasmayo-Cajamarca (Payaten) 160 milja, Payaten - Iquitos po vodi 250 milja, sveukupno 3060 milja. Dosadašnji isti taj put preko Atlantika iznosio je 5680 milja. Glavni financijer tog projekta treba je biti američki milijarder Gundlach i u tu svrhu osnovano je financijsko poduzeće "The american- peruvian corporation" ili "Sociedad Peruana - Amerikana". Početni kapital bio je 5.000.000 dolara, u Seljanovom djelu ekspedicije (američki) sudjelovao je kao izaslanik američkog sindikata ing. Patrick O' Higgins, a u ime Peruanaca ing Leczano. Nažalost sva trojica su tragično završili...

Bolivar

Nakon 14 sati puta prelazeći često puta Andske prijevoje na skoro 4000 mnv uz česta zastajkivanja zbog odrona zemlje (bar smo mogli obavljati fiziološke potrebe) stigosmo u Bolivar.

Prekrasno andsko mjestašce sa izuzetno dobrim i dragim ljudima. Sve je čisto, ljudi su dobri i prijazni i čudom se čudim što ih uopće drži na tom teško pristupačnom  mjestu? Nakon što smo uz finu peruansku pivu zalili i obilježili Zlatkov rođendan, obilazili smo prirodne znamenitosti mjesta i okolice, a ja sam znatiželjnu djecu podučavao kako se neke stvari zovu na hrvatskom. Nešto kao Mirko Seljan. Mislim da se moj prijatelj i vječni suputnik i supatnik Mladen Postružnik  prisjeća kako se i Mirkov rječnik (posebno neki pojmovi) i dan danas usmenom predajom prenosi s koljena na koljeno (peruansko) u nekim teško pristupačnim krajevima ove divne zemlje. Inače u Bolivaru su pred desetak godina vršili svećenićku službu i hrvatski misionari.

Bolivar

U ovom svom prvom dolasku u Bolivar uspio sam saznati i neke nove stvari vezane za otkriće Gran Pajatena i kako mu prići sa ove strane. Obilazio sam i lokalna groblja želeći pronaći i neke podatke o nestalim članovima (druga ekipa), također djelu Seljanove ekspedicije Cromeru i Pageu iz 1913 g i mislim da sam i tu na dobrom tragu. U svakom slučaju na ovo mjesto se zasigurno vraćam najvjerovatnije iduće godine jer i tu su što se tiče braće Seljan ostala još neka pitanja u zraku. Nadam se da se ovdje ponovno vraćam sa djelom članova iz ekspedicije Gran Pajaten iz 2001. god. a tu prvenstveno mislim na svog dragog prijatelja Mladena Postružnika sa kojim sam i započeo projekt "Tragom braće Seljan" 1997 god. a koji trenutno živi i radi u Guatemali.

 

Epilog

Svoju ekspediciju Patagonija - Peru završili smo  posjetima znamenitim arheološkim nalazištima u okolici Trujilla (Chan Chan kultura) pa 700 km pacifičkom obalom do Lime. Priča o dvojici naših slavnih sugrađana i ovom ekspedicijom rasvjetlila je do sada neke nepoznate detalje iz njihovog života. Mnoga pitanja su se i na ovoj ekspediciji otvorila i vjerovatno će u budućim istraživanjima CEIK-a braća Seljan dobiti i odgovore. Stoga doviđenja Peru, doviđenja svi dragi Hrvati Perua, vidimo se dogodine!

Chan Chan

 

Chan - Chan