Srijeda, Siječanj 18, 2017

Mladen Kuka, predsjednik CEIK "Braća Seljan":

JAZOVKA

(Tekst je napisan i tiskan u časopisu Speleo Zin 1994. godine. Objavio ga je 15. srpnja 1997. godine časopis "Karlovački politički zatvorenik", glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika Karlovačke županije)

Kuka na Jazovki

Sredinom osamdesetih godina (20. st.) karlovački su planinari vrlo aktivni na Žumberku.

Hrvatska Švicarska kako još nazivaju Žumberak, prepuna je planinara, ali i špiljara. Svaka speleološka akcija upravo počinje a i završava, po starom dobrom običaju, u birtiji slučajnim razgovorima s mještanima o špiljama...

Da sam tada razmišljao kao policajac, a ne kao planinar ili špiljar, trebalo mi je već tada postati sumnjivo zašto sam, kad god sam s nekim u Sošicama započeo naivan razgovor o špiljama i jamama, kod ljudi nailazio na nervozu, preskakanje teme ili na šutnju.

Tada mi nije bilo ni na kraj pameti da svojom naivnošću, odnosno prevelikim speleoistraživačkim entuzijazmom, otvaram zapravo duboke rane stanovništva Sošica i otkrivam jednu od najstrože čuvanih državnih tajni, odnosno jednu od najstrašnijih i najkrvavijih drama i stradanja hrvatskog naroda.

Priča je započela 1975. u gostionici "Žumberčanka" u Sošicama. Razgovor što sam ga vodio s jednim tamošnjim čovjekom (XY) tekao je otprilike ovako:

MK: Čuj stari, jel tu negdje u blizini ima kakva jama ili špilja?

XY: Ima ti tu dosta jama, ali jedna o kojoj ti ne smijem pričati je gadna.

MK: Zašto mi ne smiješ pričati? (Mislio sam reći: zašto mi je ne smiješ pokazati?)

XY: Tu ti je za vrijeme rata, ali i poslije, završilo (misli na jamu) puno ljudi, ni krivih ni dužnih, pa ne bih želio da mi se i samom isto dogodi.

MK: Kaj bi ti se moglo dogoditi? Tko je koga tu bacao, poznato je da se takve stvari događaju u ratu.

XY: Partizani su vozili na kamione ustaša i domobrana, a neke su i pješke vodili gole i bose po snijegu vezane žicom. Kad su ih dopeljali do jame, tu su ih tukli batovima i oni su padali u jamu. Znali su ih po četvero svezati žicom, prvom pucali u potiljak, a on je ostale žive povukao u jamu. Prijatelju, Kupčina je krvava tekla.

MK: (Mislio sam u sebi: opet fantazija, pa gdje je Kupčina od Sošica). Reci mi gdje je ta jama?

XY: Kod Sopota.

MK: Kako se zove?

XY: Jazovka.

Popili smo još nekoliko rundi, ali pobližu lokaciju, ili nešto što bi me moglo dovesti do te jame nisam saznao. Godine idu, a meni je "buba u uhu".

1979. godina

U privatnom sam posjetu kod jednog od najpoznatijih karlovačkih planinara g. Ivana Otta. Inače, g. Ott je u to vrijeme bio "opasna" osoba. Umirovljen prije vremena jer je bio tajnik Matice hrvatske. U to sam vrijeme valjda bio jedini u Karlovcu s kim je želio iz planinarskih krugova kontaktirati, pa i "prebiti" po koju pametnu o politici. Pamtim i bilježim sljedeći razgovor:

MK: Gospodine Ivo, recite mi molim Vas, postoji li uopće jama Jazovka? Vi ćete to, kao izvrstan poznavalac Žumberka sigurno znati. (Ivo Ott bio je koautor s prof. Kellerom vodiča "Kroz Žumberak i Žumberačku goru").

Ott: Moj Mladene, to što si o Jazovki uspio saznati je istina. Tu dramu hrvatskog naroda dobro zapamti, ali nemoj o njoj nikome pričati, jer bi ti se mogle dogoditi ružne stvari. Ali zapamti, jednu smo "Jamu" opjevali, drugu nismo, ali će jednog dana i ona (Jazovka) biti opjevana...

Godine idu, a ja nastojim saznati što više, ali ne ide. Svaki izlet na Sošice trošim i na rekognosciranje terena na području Sopota. Ljudi na terenu ne žele o Jazovki ni razgovarati, a kamo li otkriti lokaciju. Zaustavljamo ljude, vrlo rijetke, ali rezultata nema – oni bježe od nas. Obraćam se  i nekadašnjem veterinaru iz Krašića, Ivanu Sušiću, koji me upućuje na neke adrese. Ljudi šute i ne vjeruju mi. Odgovori su standardni: Ja znam gdje je Jazovka, ali Vam ne želim reći, jer su one koji su o tom pričali batinali komunisti u Sošicama.

Uskoro me uznemiruju telefonom i prijete mi.

Danas ne bih želio niti od sebe, a niti od svojih prijatelja stvarati špiljare-heroje zbog radnji koje su se odvijale u vrijeme komunizma, prilično prije demokratskih promjena, jer pošteno priznajem, nije nas vodio nikakav politički motiv već jedna obična speleološka radoznalost.

Prolazile su godine, a naša želja za istraživanjem Jazovke i dalje je rasla. Interesantno je to da su za razgovor o toj temi bili raspoloženi oni Žumberčani koji nisu bili iz Sošica, ali interesanto je bilo i to da se i kod mladih ljudi, rođenih poslije pokolja, odnosno poslije Drugog svjetskog rata, osjećao strašan strah pri svakom spominjanju te teme. Svoje akcije rekognosciranja terena u blizini sela Sopote naročito smo intenzivirali koncem osamdesetih, i naša želja za otkrivajem Jazovke postajala nam je iz dana u dan sve veća opsesija.

No, i dalje nije bilo nikakvih rezultata, ali na tome području pronalazimo nekoliko jama pored kojih smo godinama prolazili, ali upravo zbog straha mještana koji su tu živjeli nismo imali nikakvu informaciju o njihovu postojanju. Te jame koje nisu u speleološkom smislu imale neku veliku vrijednost djelovale su na nas da nastavimo s istraživanjima na tome terenu. Po nekim informacijama koje smo dobili, ulaz u jazovku je zabetoniran, a sama jama je zatrpana, tako da ne postoje šanse da je pronađemo.

Kasnije se pokazalo da je to bila laž s namjerom da nas se skrene s pravoga puta. Naši boravci na terenu nisu prošli nezamijećeno i počele su nam se događati neke vrlo neugodne stvari, a što je najtragičnije od naših "prijatelja" iz Karlovca. Osobno sam doživljavao prijekore, kao i moji prijatelji, a sve u stilu: "Igrate se vi dečki s vatrom, a Kuka vas gura u veliku glupost".

Naivno sam (smo) to tada shvaćao kao iskrene prijateljske savjete ljudi koji se brinu o nama, međutim danas (a i nešto prije) shvatio sam da se radilo o ljudima koji su bili odani sluge bivšeg režima koji su se bojali za vlastitu sigurnost, a čiji bi položaj mogao biti ugrožen i zbog samog poznanastva s nama. Tada su mislili tako, ali od kada je Jazovka postala nacionalno svetište i simbol patnje hrvatskog naroda, busali su se o prsa svojim hrvatstvom, a usta su im bila puna hvale o našem podvigu i poznanstvu i prijateljstvu s nama. Kasnije su na toj istoj Jazovki nama branjenoj, tužnog pogleda palili svijeće...

No, kako kaže naš predsjednik Tuđman, vrijeme je pomirbe svih Hrvata, pa i sam smatram da čak i takvima treba oprostiti. To je ipak kršćanski, a sve neugodnosti koje su nam priuštili i sve neprospavane noći koje smo doživjeli s našim obiteljima neka idu njima na dušu i na njihovu "hrvatsku savjest".

Sopote 22. siječnja 1989.

Makar je bio siječanj, vrijeme je izrazito toplo i mi smo u kratkim rukavima. Dolazimo na zavoj ispod Jazovke (današnje parkiralište), ali ne znamo da smo blizu rješenja enigme koja se zove Jazovka. Ekipa je u sastavu: Dražen Rade, Vlado Marić, Veljko-Zenta Zatezalo, Viktor Pavlić, Mladen Kuka. Tražimo, pretražujemo, spuštamo se u jednu pliću jamu ali opet ništa. Dečki se vraćaju do auta, legendarne Marićeve plave Lade-karavan, piju finu kruškovu rakiju koju je donio Viktor i spremamo se za Karlovac. Dečkima se više ništa ne radi, a meni vrag ne da mira i krenem kroz gustiš uzbrdo. Mislim u sebi: idem još malo prolunjati, a oni su i tako zaokupljeni gablecom i rakijom pa neće još neko vrijeme gnjaviti s povratkom.

Već sam i sam umoran i zaustavljam se na malom platou. Primjećujem pukotinu cca. 10 x 30 cm. Sagnem se i počnem klimati jedan veliki kamen i zaključujem daje on neprirodno navaljen na tu pukotinu. Nemam snage da ga maknem. Dozivam ekipu i oni mi se pridružuju, istina, vrlo ljuti što sam ih prekinuo u jelu i piću. Odmičemo kamen. Nakon dužeg inzistiranja dečki su donjeli bunt lojtri, koje spuštamo u jamu. Zenta se spušta do kraja ljestvi, ali ne dolazi do dna jame, a zbog loše rasvjete niti ne vidi dno. Isto se događa i Draženu. Ništa još ne znamo i ne vjerujemo da je to Jazovka. Kraj je dana, a mi smo zadovoljni što smo pronašli jamu koja ima neku perspektivu za istraživanje. Na sastanku odlučujemo da idući vikend nastavljamo istraživanje te jame.

Sopote, 29. siječnja 1989.

Turobno maglovito "hladetinasto" jutro. Krećemo na isto mjesto. Ovaj put u sastavu: Viktor Pavlić, Vlado Marić, Branko Šavor, Hrvoje- Rele Korais, Željko-Crni Obradović, Mladen Kuka.

Postavljamo jamu i uskoro se u nju spuštamo: Crni, Rele, Branko i ja. Ono što smo vidjeli na cca. 30 metara dubine nazivamo najjednostavnije strava i užas. Kosti, žice, štake, okviri od naočala, sve je smiješano. Stotine ili tisuće ljudi na ovom je mjestu završilo svoju životnu priču. U jednoj udubini u stijeni vidim kostur koji odaje izgled čovjeka koji spava. Gospode, pa tu jebilo i ljudi koji su još bili živi na dnu ovog pakla. Pretpostavljam situacije u kojima si živ čovjek želi smrt, ali je pitanje kako je i kada ona došla. Gledamo se i šutimo. Ništa mi nije jasno. Nije mi jasno da ljudi na ovakvom mjestu završavaju svoj život, niti da postoje takvi monstrumi koji su ih na takvom mjestu i na takav način otpremili na onaj svijet. Branko vadi aparat i učini nekoliko snimaka, kao dokaz da je ovo okrutna zbilja, a ne ružan san, makar bih od sveg srca želio da je obrnuto. Izmolio sam "Očenaš" prekrižio se i rekao:"Što god da ste radili, ovakav kraj niste zaslužili". Nakon toga smo izašli iz jame, a u meni su bili pomiješani osjećaji neizmjerne tuge, ali i nekog zadovoljstva što je ipak nakon gotovo pola stoljeća neko posjetio te jadnike i odao im počast makar na ovako ilegalan i skroman način, Zbog njih, zbog njihovih najbližih, zbog nas.

Godine su prošle, ali slika Jazovke ostala je čvrsto urezana u naša sjećanja. Stara latinska poslovica kaže:"Ne mogu zaboraviti ono što hoću, sjećam se i onog što neću".

Takvih je bilo čak i među nama

Ne mogu a da za kraj ove svoje priče ne spomenem još nešto. Svi smo nakon ovog jezivog otkrića i šoka nosili u sebi određeni strah i traume. Ne zbog politike, jer naš motiv u ovom otkriću nije bio politički, već zbog spoznaje da među nama žive takve nemani koje su kadre činiti takva zlodjela, ali što je još gore da postoje ljudi koji nalaze opravdanje za ovakav zločin.

Jedan od nas, iz naše ekipe doslovce me je napao nekoliko dana nakon ovog stravičnog otkrića riječima:" Ovo nam nije trebalo, zapamti Kuka, nikad me ne spominji da sam ikada bio na tom mjestu, a ja ću pokušati izgladiti stvar tako što ću na jedan prihvatljiv (pitam se za koga prihvatljiv) način objasniti jednom prijatelju iz Državne bezbjednosti da je ovo naše otkriće puka slučajnost". Danas, šest godina poslije ovog stravičnog otkrića razmišljam i postavljam si pitanje, je li i taj naš "prijatelj" bio istinski zaljubljenik u istraživanje špilja i jama, ili je bio ubačen među nas da špijunira u ime, na sreću, propalog režima, ili se jednostavno, čisto ljudski, samo prestrašio i u svojoj panici činio takve korake, jer je sasvim slučajno poznavao nekog iz takve službe i na taj način želio zaštititi sebe, a možda i nas ostale???