Utorak, Veljača 28, 2017

Sociedad Geográfica de Lima

Tragično istraživanje rijeke Huayabamba braće Seljan (1922)

Prijevod: Saša Salaj

 

“Peru je poznat samo do određene točke; a još uvijek postoje u njemu ogromne površine četvornih kilometara koji su još uvijek potpuno neoskvrnjeni, jer su malo poznati civiliziranom čovjeku ili zemljopisnoj nauci; tako je bilo, s većim dijelom okruga Pachiza i prostranom dolinom Huayabambe, u predjelu Loreta i Madre de Diosa, koje su da kažemo, u stvari, najudaljenije, najbogatije i najmanje nastanjene u državi.

Doktor Antonio Raimondi, na strani 12. svoje opće karte Perua, prikazuje ih kao «neistraženu regiju», u drevnom riječnom predjelu Loreta, onom u koritu rijeke Huayabambe koji su stvorili pritoci rijeka Pajaten i Jelache i glavnih pritoka: Huambo, Huansanache, Catenia i Lanlan, koja se nalazi prikovana između provincija San Martin, Moyobamba, Chachapoyas, Cajamarquilla, Patas i Celendin.

 

Spomenuto korito koje je pripadalo riječnoj zoni gotovo u cijelosti, bilo je otkriveno i istraživano od 1685. do 1801. od religioznih franjevaca, a koji su ondje osnovali nekoliko mjesta i indijanskih naselja, koji su zbog epidemija boginja, zbog udaljenosti, najezda divljaka i drugih uzroka, kasnije napušteni, te su time dali povoda da se definitivno izgube trgovina i industrija za vrijeme 19. i 20. stoljeća.

Toliko je bila važna ova oblast, da je 1871, dok je predsjednik bio pukovnik Jose Balta, ponuđena novčana nagrada milijun sola za istraživački odbor koji bi prvi prošao čuvenom dolinom Huayabambe, o čemu su postojale nejasne vijesti i izviješća više ili manje čudesne, o njenim bogatstvima i stanovnicima. Gospodin Juan Rebaza, žitelj provincije Pataz kao i gospodin Carlos Miller iz Huallage pripremili su se da se natječu za tu nagradu; pobijedivši na natječaju, prvi, nakon tisuću incidenata o kojima se ne može pričati, a kojemu je dodijeljena spomenuta novčana premija, jer je politika, koja sve pokvari, imala vezu s time.

Godine 1884., loretanac gospodin Roque del Castillo,  rodom iz provincije Moyobamba, i guverner okruga Pachisa, tokom mnogih godina, krenuo je za svoj račun i po svojoj želji da bude koristan u provinciju Huallaga, gdje je bio ugledan žitelj, u jednu seriju istraživanja u spomenutom hidrografskoj  udolini, posljednje od kojih je imalo tragičan kraj jer je na njoj njegov sin Don Juan de Dios umro blizu mjesta Condomarca, kuda se uputio na svom drugom putu (sada je to provincija Cajamarquilla).

Tokom mjeseca siječnja 1874, švicarski inženjer Arturo Wertheman, istražio je dolinu Huayabambe  smještenu na jugo istoku unutrašnjeg predjela Amazone, ušavši kroz Corchamal i izašavši po najlošijem i vrletnim putem po imenu Jalca.

Prvog siječnja 1835., istraživačka ekspedicija Smith-Lodge Ascaratea, doplovila je na utjecište velike rijeke Huyabamba, pritoke Huallaga, na čijoj lijevoj obali i u blizini ušća nalazilo se tada naselje Lupuna, i Pachisa na 10 km (dvije lige) više u unutrašnjosti, krstareći rijekom Huayabamba.

Porječje je ostalo takvo do 1903. godine, godine u kojoj je naš propali sudrug i školski drug German Torres Calderon, koji je bio poslanik provincije Cajabamba, u 13 tomu našeg Buletina, objavio studiju  pod nazivom «Plovni put Huayabambe», na kraju ju je iskoristio kao sredstvo komunikacije između provincija Patas i onih uz Huallagu i visoku Amazonu; studija koja je kružila, što više, u posebnoj brošuri.

Godine 1913. godine mlada braća i inženjeri Hrvati Seljani (Mirko i Stevo) koje poznajemo, koji su čitali s punim zanimanjem navedenu brošuru i upoznavši se, dakle, o važnosti spomenute regije, organizirali su u SAD-u ekipu za kolonizaciju s hvale vrijednim ciljem da istraže,  iskoriste i nasele spomenuto, koja je nazvana «Američko Peruanska Korporacija»; a koji su, fatalno i na žalost, daleko od izvršenja svog cilja, tamo tragično umrli.

Već smo rekli da su religiozni franjevci bili prvi otkrivači doline Huayabambe i njenih pritoka, gdje su osnovana naselja Jesus de Ochaneche, Jesus de Montesion, Jesus de Pajaten, San Buenaventura del Valle, Santa Rosa de Huambo, a Pachisa koja je osnovana 1789. kad su ostali već nestali, a i danas postoji.

Za vrijeme 1676. godine, otac Francisco Jose de Araujo, s urođeničkim poglavicama osniva indijansko naselje Jesus de Ochaneche; kako je bio star, pobožnjak je umro, a nadležnost je prešla na plemenske poglavice i uvažene  mješance spomenutog naselja;

nakon što ga je na tih način umirio i bez upotrebe sredstava nasilja, već samo onim pomirljivim, jedini koji je mogao staviti crkvu u svrhu, odredio je ponajboljima predstavnicima boravište Jesus de Montesion, smještenog između rijeke Aspur, koja predaje svoje vode rijeci Huallagi; a  mješancima je namijenjeno naselje San Buenaventura el Valle.

Devet godina nakon tog datuma, ili možda, 1685., redovnik istog reda, Alejandro Salazar, iziđe iz grada San Juan de la Frontera de los Chachapoyos i prodrijevši kroz veličanstvenu planinu stigao je do rijeke Huambo, pritok Huayabambe, otkrio je prostranu i plodnu dolinu i vratio se domorocima Cheduas, Alones i Choltos u tri različita naselja, onima koji su ostali tako privrženi katoličkoj vjeri s titulom “Predsjednika de Santa Rosa del Huambo”.

Disciplinski časnik inženjera Pedro Beltran u svom dnevniku o putu koji je poduzeo da bi ponovo obišao rijeke Pachitea i Ucayali, potvrđenog 1843. godine, kaže sljedeće: «Stari narod Pajatena smješten je na 6 dana plovidbe, uzvodno rijekom Huayabamba, koji je jedan od velikih pritoka Huallage; i kako je, smatra spomenuti gospodin Beltran, bio uništen 1801. godine od strane jednog župnika iz Pachise koji ju je spalio namjerno, da bi kaznio tako pobunjeničke stanovnike koji ga nisu željeli slušati». I istražujući željno ime spomenutog župnika tako osvetljivo kao malu pokornost karitativnoj doktrini Isusa, pregledali smo «Peruanski Almanah» od 1801. godine liječnika Gabriela Morene, no na nesreću nismo tamo našli traženi podatak.

Carlos Miller, već spomenut, koji je bio doprefekt  Huallage 1871. godine i koji je proputovao cijelo naseljeno područje  pod njegovom oblasti, kod izvršavanja svoje administrativne posjete, već nam je govorio o misijama u Pajatenu.

Godine 1814., stanovništvo Pajatena nestalo je kao autonomna cjelina od popisa koji je organizirao te godine prvi biskup de la Diocesis, iz Maynas, Fra Hipolito Sanchez Rangel y Fayas, gdje  nalazimo ovaj dio: »ujedinjeni narodi Pachisa, Pajatena i Solapache - 1500 građana i 1504. (?) sveukupno 3004 stanovnika.» (5. tom iz kolekcije Službenih Dokumenata iz Loreta liječnika Larrabure y Correa, str. 180.)

I zbog toga nas ne čudi da ime Pajaten ne postoji u zemljopisnom imeniku Perua doktora Mariana Felipe Paz Soldana (Lima, lipanj 1877.) niti ima dokument o porijeklu u topografskom riječniku pokrajine Loreto potpukovnika Juan Wilkins de Mattos (Parra, 1874.) ni u “Zemljopisnom rječniku” Perua Germana Stiglicha (Lima, 1918.); jer tri navedena djela obrađuju samo zemljopisnu sadašnjost, u kojoj ona zajednica leži u krilu povijesti, točnije; ono što nas jako čudi da se ono, isto tako ne  može naći u “Zemljopisnom povijesnom rječniku zapadnih indijanaca” autora pukovnika Antonia de Alcedo i Herrera, Madrid, 1778., koji obrađuje upravo prošlost tih krajeva. Posebni slučaj propusta koji nam objelodanjuje da spomenuti rad bez sumnje boluje od mnogih manjkavosti, kao i svi ljudski radovi, pa tako i ovo već izneseno, a kao rad je drugi u vrsti, dok je prvi je bio onaj od  pobožnog jezuita Juan Bautista Colettija.

U “Zemljopisnom kazalu” koje uključuje arbitražu granica između Perua i Ekvadora (tzv. Peruanska obrana), Madrid 1907., nalazimo s tim u vezi slijedeće podatke:

«Pajate, (tako je tiskano) naselje, pripojeno onom iz Pachisa koji je pripadao općoj vojnoj oblasti Maynasa.»

«Pachisa, naselje smješteno nedaleko utoku rijeke Huayabamba u Huallagu, koje danas pripada provinciji s istim imenom okruga San Martin.»

«Huambos, kraj smješten na sjeverozapadu grada Cajamarce, je za vrijeme kolonijalnih vremena tvorio dio sudske oblasti ovog imena.» i

«Huambos, naselje koje pripada oblasti Chota».

 

***

 

Tko su bili braća Mirko i Stevo Seljan? Dva mladića bili su austrijski injženjeri (iz Hrvatske) koji, s crnog kontinenta, koji je bio prva scena istraživanja, u donjem Sudanu i centralnoj Africi, stigoše u Ameriku s imenom odlično poznatim, na poljima smjelosti i zemljopisne znanosti; čiju turističku nestalnost, česte smrtne opasnosti koje su ondje našli, avanture svih vrsta s hotentotima i čimpanzama i potvrđenim otkrićima u živim i slikovitim oblicima, isti ti nam se obraćaju, na jednoj konferenciji koju su održali u “Zemljopisnom društvu” 1911. godine.

Na kontinentu Kolumba, posjetili su Paragvaj, Argentinu, dio Perua i Brazila, u posljednjem obišli su države San Pablo, Rio de Janeiro, Matto Groso i Para, proučavajući geološko i geografsko formiranje, s gledišta  plovidbe, trgovine i industrije.

Godine 1905. dva brata Seljan i doktor Francisco Pammer  (sva trojica hrvatskog podrijetla) istraživali su, s puno uspjeha, rijeku Xingu koja je jedna od glavnih pritoka desnog sliva Amazone; a brazilska država Matto Grosso je jedna od najtajnovitijih, najprostranijih i najbogatijih  u Brazilu. Istraživanje rijeke Xingu injženjera Seljan –Pammer, stiglo je upravo da se uključi u onu koju je vodio u istoj dolini doktor Carlos von Steinen, od 1884. – 1887. godine.

Sjedinjenje dviju gigantskih hidrografskih porječja Amazone i rijeke Plate, u Južnoj Americi, uvijek je bio problem koji je intenzivno zaokupio s više od jednog motiva brazilsko-argentinsku vladu, te geografe i Akademiju obiju republika; i zato, vidimo da, u lipnju 1905. godine, brazilska vlada povjerava proučavanje tako značajnog problema inžinjerima Seljan, koji su potpisali u  Cuyabi,  glavnom gradu države Matto Groso, Brazil, 29. lipnja 1905. godine, važan ugovor za njih.

Spomenuti ugovor bio je ratificiran vrlo brzo od strane Zakonodavne skupštine spomenute države 4. rujna 1905. godine, zakonom br. 421, od 22. rujna navedene godine.

Kad je stigla u Cuyabu hrvatska znanstvena misija, opskrbljena svim potrebnim dijelovima za izvršenje njihove važne zadaće, 25. ožujka 1906. nije ju mogla izvršiti, na nesreću, jer se razbuktala pobuna u navedenom glavnom gradu a predsjednik  gospodin Antonio Paz de Barros je tragično poginuo, a revolucionari, “manu militari” su prisvojili vlast, i sav materijal spomenutog povjerenstva; zbog čega, a to je vidljivo u ovom slučaju, od strane besprijekorne više sile ostvarivao se početak važne  parnice za odštetu, za štete i škode koje su ostvarene u takvoj ekspediciji.

Za žaliti je, dakle, da je matogroska revolucija buknula u toj državi baš kada su braća Seljan počeli izvršavati svoje obveze; jer, ubojstvom osobe guvernera te države, tako zanimljivog u izvršenju onog ugovora, bio je uništen opstanak glavnog sponzora; a prisvajanje vlasništva koje su učinili revolucionari cijeloj ekipi spomenutog pothvata, lišilo ih je stvari koje su trebali da bi pothvat izveli do kraja; a sve su te okolnosti bile fatalne zapreke nepremostive za dovršenje napomenute obveze.

Godine 1909. braća Seljan i grad Buenos Airos izdali su brošuru s imenom «Vlada Ujedinjenih Država Brazila i hrvatska znanstvena misija», gdje se precizno iznose veze s onim ugovorom; isti se nalazi u Biblioteci Društva na poštovanje svojih autora.

Kada su se spustili na Paru, nakon ekspedicije na Matto Grosso i rijeku Xingu, mislili su zadržati se neko vrijeme u spomenutoj državi, bilo da su ju dobro poznavali, budući je bila toliko bogata kao i prostrana, bilo da su na odmoru nakon nekog vremena, jer su stvarno trebali takav odmor nakon takvog umora, bilo s hvalevrijednom namjerom da tamo održe predavanja, s poštovanjem prema prijeđenim zonama i njihovom velikom bogatstvu, prenoseći javno odjednom svoje utiske dobrih turista, što su oba inženjera bili.

Braća Seljan, na listi članova Geografskog društva iz Lime ne postoje kao neke ličnosti unatoč što je Mirko cijenio svoju publiku, kako smo već ustvrdili, izkazavši nam poštovanje jednom važnom konferencijom o svojim istraživanjima unutrašnjosti Centralne Afrike; ali, isto tako, oni su bili dopisni članovi Povijesnog i Zemljopisnog društva u Beču, Austrija, nacije iz koje potječu, i onog u državi Parani, Brazil, za koju je Mirko imao posebnu sklonost.

Braća Seljan, s opremom za službu, stigli su u Peru 1911. godine, i sredinom te godine uspjeli su od naše naše vlade dobiti jedan ogroman šumoviti teritorij s obje strane rijeke Huayabamba, u okrugu Pachisa, provincije Huallaga, departmana San Martin, sa ciljem da ga koloniziraju, s jasnim uvjetom da ga nasele imgrantima iz Europe ili Sjeverne Amerike i brinuti se za njega do određenog vremena, otvarajući putove u njemu i postavljajući nad rijekom Maranon viseći most od žice koji će povezivati plodne doline koje tvore obje rijeke (to se odnosi i na rijeku Huallaga). S takvim naslovom teritorijalnog vlasnika, dozvoljenim kao «sub conditione» (pod uvjetom), braća Seljan su se dali na putovanje u SAD u traženje kapitala; i tamo su organizirali po malo, važan sindikat, koji se vodio pod imenom «Američko-Peruanska korporacija», kako smo već rekli, s prebivalištem u Čikagu, i kroz koju su preneseni veći dijelovi njihovih prava ali, uvijek su sačuvali svoje učešće u spomenutom sindikatu, naziv kolonizatora. Premještaj je bio sankcioniran, na svoj način, od strane Ministarstva javnih radova, najvišom odlukom od 30. rujna 1912. godine; i malo zatim, braća Seljan su se premjestila u Limu gdje su započeli pripremama na ekspediciju rijekom Huayabamba i njenim pritokama, hrabri kakvi su bili da uđu u one nepoznate i neznane šume koje su morali naseliti unutar naznačenog roka iz svoje koncesije, razvijati poljoprivredu, istraživati šumska bogatstva istovremeno s njihovom trgovinom i riječnom plovidbom u unutrašnjosti.

Dvije su se ekspedicije otpravile da bi potvrdile, s punim uspjehom, ovo važno istraživanje. Prvu su vodili hrvatski inženjeri Seljan (Mirko i Stevo), i Patricio O’Higgins, Amerikanac, koji su morali stići iz grada Huanaco, spustiti se rijekom Huallaga do njenog ušća u pritoku Huayabambe, krstareći njome dok ne bi došli do udaljene misije Pajaten; a druga, pod vodstvom američkih inženjera Williama Cromera i Guillermo Page-a morala je poći iz mjesta nazvanog Capellania, spuštajući se provincijom Pataz, prijeći nagibe istočnog planinskog lanca koji tvori «divortium aquarum» (razvodnicu) između korita Maranona i Huallage, krenuti tom rijekom i krstariti njome do utoka u Huayabambu, da bi se na kraju spojili s prvom ekspedicijom u staroj misiji Pajaten. Obje su otprave nosile instrumente potrebne da na kraju skiciraju opću topografsku kartu i onu zbirnu, jako detaljnu, obzirom na spomenutu nepoznatu i ogromnu oblast.

Skupili su se, dakle, na ulasku u dolinu Huayabambe s raznim točkama ali i zajedničkim među sobom; a obje su ekspedicije nakon niza nesretnih okolnosti , propale na isti način, kako ćemo vidjeti, žalosnom greškom u orijentaciji.

Oblasti strme i nedirnute kao ove, naravno koje nisu mogle biti prijeđene a da se ne savladaju mnoge teškoće i velike opasnosti, koje predstavljaju divlje životinje, otrovnice kojih tamo ima u obilju, oni isti divlji domoroci, koji nastanjuju njene obale, bolesti, nedostatak hrane, struja, vrtloga i brzica njenih rijeka pa do karakteristične prirode tla, dovoljno krivudavog i neravnog koji izgleda da se raduje u otežavanju avanturistima koji ju prelaze po prvi put, skupljajući sve svoje nevolje i trpljenja nad njima; bez da su bili dio smanjenja bilo koje neukrotive energije onih dva mlada Hrvata koji se nisu obeshrabrili ni jedan tren u postizanju svog obećanja, niti mladosti i odvažnosti spomenutih sjevernoameričkih injženjera  za koje nije postojala riječ nemoguće i čija čvrstina volje je bila točno u direktnom odnosu prema istim opasnostima koje su predstojale; a efikasni oslonac koji im je bez sumnje bila kravarica Juliana, koja tjerana ljubavlju, učinila s njima stvarna čuda i izvrgavala se teškoćama s dvostrukim saznanjem da ima urođeno znanje kojim je djelovala i govorila quechuanski jezik pa do dijalekata domorodaca te regije, kojima se obraćala.

Prva ekspedicija krenula je iz Lime sredinom srpnja 1912. godine uzevši poznati i često upotrebljavan put za La Oroya-Cerro de Pasco-Huanaco, u koji grad su stigli 16. kolovoza, s kapitalistom- yenkijem Carlosom T. Gundlachem, koji je mislio tiskati utiske sa svoga čuvstvenog puta u jednoj knjizi koju su obećali bogato ilustrirati fotogravirama, koja bi trebala odgovarati temi «Od Pacifika do planina Huanaca»; od tuda za vrijeme mjeseca studenog spustili su se rijekom Huallaga do luke Tingo Maria, otplovivši kasnije do Juanjuia, koji je smješten na lijevoj obali spomenute rijeke i krstareći istom rijekom ušli su u Huayabambu, stigavši do luke Pachisa, 2. veljače 1913. godine gdje su reorganizirali svoju ekspediciju koja se sastojala od 15 osoba i domorotkinje Juliane Rodriguez Cartagena, koja je odlično poznavala tu regiju i koja se prema pričanju već bila zaljubila u jednog od braće Seljan.

Tamo su čekali nizak vodostaj rijeke Huayabamba da bi ju na kraju prokrstarili lakoćom u periodu s malo vode; a kako je vrijeme prolazilo bez vijesti o obje ekspedicije poduzeta je onda istraga udesa; koje su rezultirale da je inženjer Mirko, koji je osobno osnovao naselje Saposoa, glavni grad provincije Huallaga, 17. veljače,  zatražio od njenog načelnika gospodina Roberta F. Pinta svu pomoć koju je trebao da bi otplatio svoje istraživanje; postojale su, štoviše, dva ureda za guvernere Juanjuia i Pachise, na kraju su se ovi, sa svoje strane, pridružili u punoj misiji; 18. travnja je doprefekt primio plan istraženog predjela od strane spomenutog inženjera u dolini Huayabambe, prikaz prijeđenih razdaljina i prikaz sjećanja koje pojašnjava, naslovljen na najvišu vlast. Došavši do predjela pod nazivom Tingo de Jelache, smješten na lijevom rubu spomenute rijeke, svi dokumenti koje je gospodin Pinto poslao na mjesto njegovog udesa, s datumom 18. travanj; a, na isti datum, odnosni doprefekt je primio Mirkovu kartu s datumom 4. istog mjeseca, napisanu u predjelu koji je isti krstio imenom Puerto Billinghurst, smješten na utoku rijeke Huansanache u Huayabambu; gdje je, kako se čini, okončao spomenuti inženjer riječno istraživanje, nadajući se slijedećeg dana, petog, započeti svoje putovanje kopnom u dolinu Maranjona, prešavši istočne klance što je vodeni razlaz između udoline Huallage i one rijeke između naselja Cajamarquilla i Uchumarca; nakon čega, nije bilo više vijesti o navedenom istraživaču. A da bi se pridružio drugoj ekspediciji znao je da je ona pošla iz provincije Cajabamba, s inspektorom za obuku gospodinom Alejandrom S. Lezcano; koji su napredovali od tuda gore do Patasa u potrazi za Pampom de San Juan i tražeći nestalu ekspediciju u Pajatenu; a od tuda i s datumom 20. ožujka su se vratile životinje sa sedlima prema gradu Cajabamba, na što su ekspedicionisti odlučili nastaviti svoje putovanje pješke, prema zapadnim šumama okruga San Martin; potpuno oskudijevajući u podacima o onom što slijedi; zbog čega se doprefekt Huallage obratio guvernerima Uchise i Juanjuia, tražeći od njih sve vijesti koje su mogli imati o potonjem.

Na strani 33, 31. toma našeg Buletina je zabilježen članak s nazivom «Predjel Huayabambe» inženjera Artura A. Cuadre, prikazan kao plan, koji je bio rezultat istraživanja koji je spomenuti profesionalac načinio u navedenoj oblasti, krajem mjeseca rujna 1913. godine, ili otprilike 6 mjeseci nakon lošeg ishoda navedene ekspedicije. Prema njemu, ekspedicija sjevernoameričkog injženjera Cromera doplovila je samo do Pampe de San Juan, gdje se u veljači navedene godine, čini se, izgubila bez da je itko stigao do predjela nazvanog Santa Rosa del Huambo i do starih misija Pajaten, kojima su morali proći; a ovo posljednje je bio kraj navedene ekspedicije i dogovoreno mjesto sastanka s prvom otpravom.

Nakon proteklog vremena znamo da je 41 stanovnik Čikaga, država Ilinois, SAD, 30. srpnja 1913. godine donijevši  tamo vijesti o opetovanim i čestim istragama koje su se vodile u Peruu nakon što se otkrilo počivalište američkih injženjera gospode Cromer i Page, koji su se izgubili u prošlog ožujka u šumama provincije Huallage; iskazali su svoje zadovoljstvo putem kolektivnog dokumenta, potpisanog od njih i dostavljenog Vladi u Preuu, Geografskom društvu i građanima zemlje posebno, za  istaknutu iznesenu obvezu za tako pohvalnu ideju da obiđu počivalište spomenutih; izrazi zahvalnosti koje nam je prenijeto od strane Američkog poslanstva iz Lime s datumom 8. listopada iste godine. Note koje su razmijenjene između našeg znanstvenog centra i spomenutog Američkog poslanstva po istom predmetu (a sve su predmeti koji nas hvale) bili su objavljeni na stranama 202 do 207 XXX toma Buletina.

Vrhovna vlast sa svoje strane, naredila je poglavarima San Martina, gospodi Bruno J. Varga i Julio Chavez Cabello koji je naslijedio prvospomenutoga, da poduzmu opsežna istraživanja po završetku  istraživanja počivališta i sudbinu četvorice nestalih ekspedicionista, koji su, čini se izgladnjeli, bolesni i zalutali nakon više od 50 dana lutanja po unutrašnjosti netaknutih šuma, umrli, više od gladi, izmorenosti i umora, nego od kandži tigra ili ruku divljaka iz plemena Cheduas, Jitipos (Hivitos ili Hibitos?), Choltos i Cholones koji su ih nastavali; plaćajući tako svojim životima veliku smionost, ostavljajući prikraćen, na nesreću, jedan poljoprivredno- industrijski i kolonizacijski pothvat koji je trebao ostvariti ogroman napredak, razgranatost koja je nosila i gradove i s kojima je računala skrivena i daleka provincija Huallaga.

U Arhivi Vrhovne vlasti moraju postojati mnoge informacije koje su nesretna braća Seljan slali povremeno, o raznim etapama i smjerovima istraživanja, srazmjerno kako su napredovali, pa tako i  jedan važan kroki o logorovanju nazvan «Tingo de Jelache»; a onaj koji želi dobiti čak i više važnih detalja one tragične ekspedicije,  može pročitati admnistrativne spise prefekta San Martina gospodina Julio Chavez  Cabello iz 1914. godine, koji u spomenutom službenom dokumentu potvrđuje da su braća Seljan umrli tamo od gladi ili bolesti; strašna pretpostavka koja se još istražuje više prema nalazima, koji slijede tako žalosnom uspjehu, raznih upotrebnih predmeta koji su ostali iza nesretnih putnika; i s potpunim nedostatkom vijesti o njima za vrijeme svih pet godina koje su protekle nakon tako žalosnog rezultata.

Isto se dogodilo s injženjerima jenkijima W.L.Page i W.M.Cromer koji su bili članovi iste ekspedicije, na drugoj od njenih sekcija, s tim da, nakon 10. ožujka, nisu više stigle vijesti o njima.

Uz tako žalostan uspjeh istrage ostala je nepoznanica za razjasniti i ona za spoznati, zasigurno, koji je bio uzrok koji je proizveo taj tragični rasplet. Jesu li nesretnim slučajem umrli spomenuti inženjeri ili zbog gladi? Umrli su zbog bolesti? Ostavili su tamo svoje kosti kao čin čudne ljudske volje, kao ubojstvo na primjer, da bi im ukrali novac koji su oni nosili?

Engleski pilot gospodin M. Dyott, kapetan koji je bio jedan od vodećih osoba britanskog zrakoplovstva u posljednjem svjetskom ratu… a kojeg smo upoznali u Iquitosu tijekom 1918. godine, kako proučava najbolje predjele koje nudi Loreto za zračna putovanja između Pacifika i Amazone, stigao je u ovom istraživanju do provincije Huallage i tamo pronašao skicu istraživanja doline Huayabambe,  oblikovanog istoimenom rijekom i njenim brojnim pritokama, koji je odveo nesretnog Hrvata Mirka Seljana u Tingo de Jelache, 30. ožujka 1914. godine u omjeru 1:500.000; kojoj danas dajemo jednu vinjetu graviranu kao ilustracija te studije a čiji original je ostavio gospodin Dyott Kraljevskom zemljopisnom društvu u Londonu, a ljubaznošću ovog znanstvenog centra kopija je poslana u Zemljopisno društvo u Limi čemu smo odista zahvalni.

Original, kaže kapetan Dyott, je zadržala jedna domorotkinja iz provincije Huallage, koja je potvrdila da su glavni vođe istraživači Huayabambe, braća Seljan, umrli tamo od močvarne groznice, napušteni u tom predjelu od svoje pratnje. Križ koji je ucrtan na skici označava precizno mjesto gdje su umrli. Tanka linija točkica koje označavaju rijeke Huambo, Jelache i Huyabamba su originalne pozicije rijeka označenih od doktora Antonia Raimondija u njegovoj Općoj mapi Perua, već prije spomenute.

Takva skica je dala priliku da se kritički osvrnemo na historiju otkrića te doline, na način da je biografija nesretne braće Seljan, obznanila, također, njihove istraživačke radove u Africi, Brazilu i Peruu, u onoj u kojoj su oba umrli u cvijetu mladosti i tragično, kao što su umrli njihovi drugovi Cromer i Page a kada je zemljopisna znanost, cijeneći njihovu energiju, očekivala mnogo od njih.

Zemljopisna ekspedicija u dolinu Huayabambe 1913. godine, stajala je, između drugih žrtava, života 4 mlada inženjera, a to su bili braća Seljan i američka gospoda Page i Cromer te potpunog uništenja kapitala skupljenog za takav kolonizacijski pothvat. No, neuspjeh nije trebao biti motiv za odustajanje; daleko od toga, treba inzistirati  na ponovnom pokušaju istraživanja s najvećom opreznošću, imajući u vidu strašno iskustvo koje je već doživljeno; u prvom redu kada raspolažemo s najvažnijim elementima za izvršiti ga s uspjehom, i s najvažnijim podacima cijelog stanja, bilo da su povijesni, zemljopisni  ili kartografski, da bi ju upoznali u cijelosti, koji je uvijek predstavljao veliki pothvat s velikim teškoćama za prevazići i kvaliteta isforsiranog je precizno napredovanje prevladavajući sve na uspješan način i  postupno do postizanja željenog cilja.

Veza provincija Pataz i Cajamarquilla s provincijama Huallaga i Alto-Amazonas, ili kako bi netko rekao, od bogatih planina i rudarskih lokacija s bogatom i plodnom šumom; plovidba unutrašnjošću rijekom Huayabamba i njenim pritocima je laka i brza nakon plićina, u većem dijelu njenih kaskada, velikih rukavaca i dubokih mjesta u njenom koritu, kao što imaju  rijeke Perene, Pasatasa, Caqueta i Madera; sjedinjenje korita Huallage i Maranjona velikim žičanim mostom koji je konstruiran preko potonje, u predjelu koji je bio najčvršći i pogodan i razvoj industrije i trgovine između četiri navedene provincije  a posebno u području Juanjia i Pachise one od Huallage su ostale pogodnosti koje potiču, kada najprije, to istraživanje, koje bi trebalo uspješno provesti, postupno, oprezno i metodski, taj poziv za prostranu budućnost, iz više od jednog motiva.

Oblast postoji nedirnuta, neumjerena, bogata i poticajna; smjer je već ucrtan; ideali postoje i mogu se ostvariti u cijelosti; jedino što nam treba je sposoban pilot koji bi ih vodio i ostvario u cijelom širenju i razvoju koji ona nosi. Na rad, dakle, vi koji ste odvažni, prodorni i vrijedni za okruge Loreta, San Martina i La Libertad, koji će biti tri okružja od kojih će koristi imati cijela Republika!

Lima, 20. travanj 1922.

JENARRO  HERRERA

Misteriozna slika je rijesena!

Je li ovo zadnja fotografija Mirka Seljana?

Mirko Seljan ?

U dokumentarcu Alejandra Guerrera "Los reynos del bosque", fotografija je korištena kao ilustracija priče o Mirku Seljanu. No, čovjek u bijelom i sa tipičnom kolonijalnom kacigom koju su koristili Englezi, je li to Mirko Seljan? Ili je ovo sličica iz filma kapetana Besleya? Misterij još uvijek izaziva pozornost istraživača...

No, CEIK je riješio i ovu nedoumicu. Uskoro objavljujemo identifikaciju slike i osobe u bijelom.

 


 

Tko je na slici?

PROČITAJTE OVDJE !