Utorak, Veljača 28, 2017

Fawcett i Seljan – nacrt za usporednu analizu (autor Mladen Postružnik)

Fawcett 

Engleski pukovnik Percy Harrison Fawcett rođen je 1867. godine, a nestao je u prašumi 1925. godine. Bio je istraživač i avanturist koji je 19 godina proveo u prašumama Južne Amerike, kako je sam zapisao “najmračnijeg kontinenta čovječanstva”. Život je posvetio traženju mjesta koje je nazvao “Z”, kako je sam zapisao “poradi bolje identifikacije”. Fawcett je ustvari došao u posjed starih izvješća svećenika Raposa u kojima se opisuje zemlja i gradovi “bijelih ljudi crvene kose i neobično napredne civilizacije”.

Fawcettovi bijeli ljudi odgovarali su legendama Inka, i ranijim predajama, o “virakochama”. To su bili visoki bijeli ljudi, bradati i puni inteligencije, prijateljski, koji su prenosili znanja narodima Južne Amerike.

No, dok su u Daenikenovim knjigama ti ljudi letjeli na “vimanama” i bili izvanzemaljci, Fawcett je smatrao da su oni ljudi europskog podrijetla i da žive u dubinama brazilske prašume. Vremenom im je našao i podrijetlo.

Fawcett je poduzeo osam ekspedicija u 19 godina. Osma je bila kobna. Nije se vratio.

 

Ono što je sve te godine “vuklo” Fawcetta na put je maleni bazaltni idol do kojeg je došao u Engleskoj, a čije podrijetlo mu je objasnio jedan medij putem metode “psihometrije”. Psihometrija je sposobnost ljudi da držeći u rukama predmet objasne njegovo podrijetlo i mjesta na kojima se nalazio.

Fawcett je bio povučen opisom napredne civilizacije. Ona je nastala propašću Atlantide. Preživjeli Atlantiđani su se, mislio je Fawcett, preselili u Južnu Ameriku, gdje su preuzeli ulogu naprednih, bijelih savjetnika mnogih kultura.

I doista, ne samo Inke, nego i ranije kulture tih prostora pričale su o “virakochama”. Povezanost nekih zapisa u kamenu, pismena i glifa, pokazivali su svezu sa Europom i drevnim narodima tog kontinenta. Tko je to jedini mogao načiniti? Atlantiđani, povezani s Europom i prepoznati i opisani još kod Platona! Narod koji je trgovao s Europom, bio dio nje, a onda nestao u kataklizmi oko 8.000 godina prije Krista.

Vjera u Atlantidu, iščitavanje Platona, bilo je doista u modi krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi. Oni koji su se bavili spiritizmom i okultnim vještinama doista su u to vjerovali. Vjerovali? Vjerovali su pukovniku Fawcettu kada je nakon jedne ekspedicije ustvrdio da je osobno vidio diplodoka (životinju iz doba dinosaura) dugog 80 stopa (oko 25 metara), te mnoge neotkrivene vrste životinja i biljaka.

Ostatak priče nakon nestanka pukovnika Fawcetta je poznat: do 1996. godine bilo je 16 priznatih i opisanih ekspedicija s ciljem potrage za njim, neke od njih opisivale su pojave letećih tanjura (UFO), posjeta podzemnim gradovima itd.

Snimani su i dokumentarci, naučno-fantastični filmovi, te su se mnogi trudili da tijekom vremena legenda o nestanku P. H. Fawcetta nadmaši onu Indiane Jonesa. Čak su autori i te američke filmske fikcije uzeli neke dijelove životopisa čuvenog engleskog istraživača za svoje svrhe u nastavcima holivudskog blockbuster serijala.

Pukovnikov sin Brian pedesetih je i šezdesetih godina objavljivao nevjerojatne podatke iz njegove «autobiografije», tako da se na kraju uloga i značaj P. H. Fawcetta uzdigla na razinu cirkuskog artizma.

No, ako se vratimo originalnom Fawcettu, te ga usporedimo s našim originalnim Seljanom, dobivamo frapantne sličnosti i poveznice. To sam ponajprije našao u posljednjim pismima dvojice istraživača.

 

U zadnjem pismu majci sa Tingo Jelache 1913. godine Mirko Seljan kaže:

"Moje je vrijeme vrlo odmjereno. Tri sam dana pisao kilometarske članke na konzulat u Chicagu i za vladu, a za pisanja navaljuju moskiti da zaista treba mnogo strpljivosti za zdušnu korespodenciju. Ti ćeš iz toga moga pisma vidjeti da svaki čas prekidam. Do danas Ti mogu samo reći da moja ekspedicija, usprkos silnim poteškoćama, pobjedonosno napreduje i da sam za pet do šest dana s najopasnijim poslom gotov. Ostavljam iza sebe silnu Torrent rijeku (torrent je bujica- op.a.), koja u 24 sata šest metara naraste i opet opada. Kroz brda i doline odlazim zapadu da prešavši preko visokih Cordillera siđem u dolinu Maraniona, otkud vode dobri putovi i željeznica k moru, a odavle trebam 4 ili 5 dana parobrodom do Lime.

(...) Tako sam otkrio nepoznato pleme Aringona - Indijanaca. U mojoj pratnji nalazi se i Indijanka Julijana, koja posreduje između mene i svoje crvene braće. Otac te indijanke je poglavica moćnog plemena Kuraka. Imadem pratnju od 14 momaka, a njihove Mauserove karabinke ulijevaju poštovanje crvenokošcima, jer tima se šumskim đavolima ne smije nikada vjerovati. Toliko za danas. (...)"

Mirko Seljan je ovdje sin koji umiruje majku. Ali, i istraživač pun optimizma, nadomak uspjeha. No, to su i posljednja pisma prije smrti. Zadnja koja je uspio odaslati iz prašume, sa Rio Jelache (ili Gelache). Pribojava se «šumskih đavola», ali vjeruje pratnji.

Zavirimo u pismo bratu, datirano istim datumom kao i pismo majci:

"Ekspedicija napreduje do danas izvanredno dobro. Oluje i kišetine biju nas svaki dan, a rječine nabujale poput naše Kupe u Karlovcu. (...) Dolina Huayabambe je raj zemaljski, jednom riječi za naše zemljake kao stvoreno, za malo godina može svaki kolon biti bogat gazda. Sutra se nadam stighuti u Puerto Billinghurst, a koncem svibnja biti u Cayamarquilleu slijedeći put u Limu, dok će Cromer s jednim Amerikancem proširiti moju eksploriranu stazicu. Drvo za fabrikaciju hartije zove se janchama, a ima ga poput trave na livadi. Gume u množini, a i inih đakonija prašume ne fali za poduzetnog čovjeka. Našao sam pijeska, pa mi se čini da obiluje zlatom, neka se to istraži u Chicagu, zato ću poslati primjerke (...)"

Dok je prvo pismo manje zanimljivo u smislu opisa same ekspedicije, u pismu bratu, koji mu je bio i najintimniji poslovni partner, Mirko otkriva više. Težak put odjednom kao da je svršen, zove ga "eksplorirana stazica". No, važnost je stavljena na prirodne izvore: drvo, gumu, zlato. Kao da time u par riječi (jer teško je pisati opširnije što vidimo iz prvoga pisma) razotkriva mogućnosti koje otkriva put u unutrašnjost San Martina! Svjestan je bogatstava okoliša, ali opet je tu optimizam oko samog cilja ekspedicije.

Cromer i Page su trebali proširiti stazicu, ali, ono što Mirko ne kaže, jest da se najprije moraju susresti jer njih dvojica idu odozgo ususret Mirku.

Nešto ranije, 5. prosinca 1912. Mirko je iz Pachize uputio opširno pismo Franji Bučaru. Između ostaloga kaže:

"Mislim da sam nervozniji od Vas, jer sam prilično istrošio fizičke i inetelktualne sile, a i želudac ne probavlja onako kako bi morao, pa je zdravlje malo mlitavo, a i prilično sam osijedio, jer dolazi jesen žića ... Dok vi u krugu Vaše cj. obitelji veselim srcem pozdravljate mladoga kralja i novo ljeto, ja ću slaviti usred prašume, pod vedrim nebom obasjanim čarnim zvjezdicama južne polutke. Vi ćete se gostiti puranom i kapljicom rujnog vina, a kod mene biti će pečenja od tapira, divljih kokošaka i čuturice ljute kapljice spravljene od sladorne trske, koja će, od usta do usta, oživiti uspavane živce i učvrstiti veze prijateljstva koje sam sklopio s Don Antoniom, glavarom indijanske naseobine Cholones".

Pomalo gorak završetak pisma jednog istraživača kojeg kasnije, u težoj situaciji, nalazimo optimistom punim snage. Odgovor je – našavši se konačno u prašumi Mirko je bio puno samouvjereniji sagledavši općenito sve uvjete. Iako je bilo kišno razdoblje, on je uvidio da to može izvesti, ali to još više govori u prilog činjenice da je napokon bio savladan malaričnom bolešću, koju nije predvidio, niti ju je priželjkivao.

Evo sada nekoliko citata iz knjige engleskog istraživača P.H.Fawcetta, koji je, poput Mirka, nestao u zelenom paklu Južne Amerike. On piše:

"Jedna je stvar sigurna. Između vanjskoga svijeta i tajni drevne Južne Amerike pala je koprena, a istraživač, koji hoće kroz nju proniknuti, mora biti spreman da se uhvati u koštac s teškoćama i opasnostima koje će njegovu izdržljivost staviti na krajnju kušnju. Sva je prilika da mu to neće poći za rukom, ali ako mu ipak uspije - ako bude imao dovoljno sreće da se probije kroz teritorije divljaka i da se vrati živ - taj će čovjek moći neizmjerno obogatiti naše ponavanje povijesti".

Koje su to tajne Južne Amerike koje traži Fawcett? Odgovor naslućujemo u sljedećim odlomcima:

"Razvikano bogatstvo toga kraljevstva, koje je bilo poznato pod nazivima Ambaya, Paititi, Emin i Candire i dalje je uzbuđivalo španjolsku pohlepu. Iako su svi ti pothvati završili katastrofalno, a ljudi koji su ih poduzeli nisu se dočepali basnoslovnih bogatstava, urodili su time da su osnovane misije i da se postiglo barem nekakvo poznavanje geografije unutrašnjosti Perua. Godine 1654. Fray Thomas Chavez razbudio je uspavani entuzijazam, iznesavši da su ga Indijanci u Mojosu položili u visaljku, nosili ga trideset dana, zatim dvanaest dana vozili u kanuu, a onda opet nosili dvadeset i jedan dan kopnom u Paititi, kamo je već glas o njegovim liječničkim sposobnostima stigao do ušiju cara Musua".

"U Čileu kruži legenda o Ciudad de los Cesares - Gradu careva, koja je veoma slična legendi o El Gran Paititi".

Paititi? Pajaten? Sličnosti i legende, ali nesumnjivo je da oba istraživača tražeći različito, ciljaju na isto. Fawcett je usmjeren na blago, ne samo zlato i dragocjenosti, već na otvaranje povijesti. Mirko radi povijesni posao – otvara prostore eksploriranjem novih puteva.

 

SeljanFawcett

 

Posegnimo još malo za Fawcettom da to učvrstimo; posljednje pismo Fawcetta 29. svibnja 1925. supruzi govori:

"Trudim se da pišem, ali to je spojeno s velikim teškoćama zbog cijelih legija muha koje čovjeka napastuju od zore do mraka, a katkad i svu noć! Najgore su one sitne, koje su manje od glavice pribadače i gotovo nevidljive, ali ubadaju kao moskiti. Vazda oko nas kruže oblaci tih muha. Dodijavaju nam i milijuni pčela i sijaset drugih insekata. Te užasne životinje posve prekriju čovjeku ruke i tjeraju ga u ludilo. Čak ni mreže na glavi ne pomažu. A što se tiče mreža protiv moskita, ti se štetnici čak i kroz njih provlače. (...) Nadam se da ćemo se probiti kroz ovaj kraj za nekoliko dana ... Mene po cijelom tijelu grizu ili bodu krpelji i piumi ... Dosad smo imali hrane u izobilju, a nismo morali ni pješačiti, ali ne znam kako će to dugo trajati. Možda će nam u kraju u koji idemo ponestati hrane za tovarne životinje. Ne mogu se nadati da ću to putovanje izdržati bolje od Jacka ili Raleigha, ali sam ga morao poduzeti. Breme godina osjeća se unatoč poletnome duhu. (...) Ne moraš se bojati da će biti neuspjeha".

Sličnosti? Mirku za pisanja navaljuju moskiti, Fawcett opisuje muhe, krpelje i drugu gamad. Mirko se žali da je istrošio fizičke i intelektualne sile, Fawcett spominje breme godina. Mirko jesen žića. Fawcettu je 58 godina, Mirku tek 42. Bojazni su jednake, ali i uvjeravanja voljenih da će sve proći u redu. Mirko Seljan tješi majku, Fawcett suprugu, iskazujući fanatično uvjerenje da neuspjeha neće biti. Oba istraživača nalaze se u istoj poziciji, identičnoj do tragičnih detalja. Fawcett se nalazi u Brazilu 1925., u potrazi je za legendarnim Raposovim gradom, sjedištem stare civilizacije i mogućim mjestom nalaza velikih blaga. Zove ga «Z». Seljan je službeno u potrazi za putem koji povezuje rijeke, unutrašnjost sa oceanom, dočim na karti ima ucrtan Pajaten, sjedište carstva iz mitova.

Mirkova je sudbina poznata. O daljnjoj Fawcettovoj sudbini saznajemo iz pisma misionarke Marthe Moennich, koja je dugo živjela na području rijeke Xingu gdje je istraživač i nestao. Godina je 1937., a ona zaključuje:

"Skupina Indijanaca pratila ih je nekoliko dana iza rijeke Kuluene. Kad im se istrošila zaliha manioce i beijua, stali su ih Kalapali govorom znakova zaklinjati da se vrate u njihovo selo, dajući im na znanje kako je beznadan svaki pokušaj da se prodre u jedan kraj u kojem ih čeka sigurna smrt. I sami su Indijanci bili već silno propali i nisu mogli dalje. Ali, jednako nepokolebljiva duha i unatoč svojoj fizičkoj iscrpljenosti, izazvanoj neopisivim tegobama, otac i sin pošli su dalje, bez hrane, bez lijekova, bez rezervne odjeće. A onda je nastupio kobni trenutak. Ja i moja tri prijatelja razabrali smo na temelju dramatične demonstracije Indijanaca plemena Waura, da umorstvo nije plod izdaje, već osjećaja u kojem se pomiješala samilost s gnijevom zbog izazivanja. Samilost bijaše izazvana spoznajom Indijanaca da te ljude ionako neizbježno čeka smrt, a srdžbu činjenica što oni nisu poslušali njihov dobronamjeran savjet".

Dugogodišnje dvojbe oko Fawcettove smrti razriješene su; ubili su ga, zajedno sa sinom, pratioci čije savjete nije slušao, i koji su željeli spasiti sebe ubijajući one koji su ionako osuđeni na smrt. Fawcett je prije polaska na posljednju ekspediciju rekao, a njegov kroničar zapisao:

"Ako se ne vratimo, sjećam se da je govorio, ne želim da ekspedicija za spašavanje pođe da nas traži, jer to bi bilo previše opasno. Ako uza sve moje iskustvo ne budemo mogli izvršiti taj pothvat, onda nema mnogo nade da bi ga itko drugi ostvario. Upravo je to razlog zašto neću da dam točne podatke o tome kamo idemo. Bez obzira na to hoćemo li se probiti do cilja i hoćemo li se vratiti ili ćemo tamo ostaviti svoje kosti da istrunu, jedna je stvar sigurna: rješenje zagonetke drevne Južne Amerike - a možda i cijeloga prethistorijskog svijeta - možda će se naći, kad ti drevni gradovi budu pronađeni i podvrgnuti naučnim istraživanjima. A ja znam da ti gradovi postoje..."

Prethodni nalaz Machu Picchua pokazao je da je Fawcett u pravu, odnosno, vjerojatno je on upravo na temelju toga nalaza kasnije poticao vjerovanje da će i u brazilskim ravnicama naći drevne gradove. Na tom je poslu nestao, odnosno bio ubijen. Ili je stradao u okolnostima sličnim Mirkovoj smrti: malarija, gubitak snage, malaksalost i sumnja u sve i svakoga. Pucnji.

Je li čudno što dvojica istraživača, jedan 1913., drugi 1925. imaju iste impresije onoga što rade, iako su polazišta i želje toliko različite? Ma, poprište je isto, skoro identično, Mirkovo je samo nešto strmije i obiluje bujicama. Ali, ta sličnost iskustva, ta «povezanost lica u svemiru» kako bi rekao pjesnik Ujević – to je ono što, uz lik kapetana Dyotta, vrijednoga tragača što je tražio obojicu, čini sudbinu dvojice istraživača jednakom. Jednako svijetlom i jednako fatalnom.

Misteriozna slika je rijesena!

Je li ovo zadnja fotografija Mirka Seljana?

Mirko Seljan ?

U dokumentarcu Alejandra Guerrera "Los reynos del bosque", fotografija je korištena kao ilustracija priče o Mirku Seljanu. No, čovjek u bijelom i sa tipičnom kolonijalnom kacigom koju su koristili Englezi, je li to Mirko Seljan? Ili je ovo sličica iz filma kapetana Besleya? Misterij još uvijek izaziva pozornost istraživača...

No, CEIK je riješio i ovu nedoumicu. Uskoro objavljujemo identifikaciju slike i osobe u bijelom.

 


 

Tko je na slici?

PROČITAJTE OVDJE !