Srijeda, Siječanj 18, 2017

Mladen Postružnik - Snovi istraživačaEkspedicija 1913 – Zaključak

BILO JE TO 12. SVIBNJA 1913.

 

No, priča još nije gotova. Moramo doprijeti do zaključka.

Zato, nastavimo sa Mirkovom ekspedicijom dalje uz pomoć još dva izvora: izvješćem Geografskog društva u Limi iz 1922. godine i raspravom o mogućim otkrivačima Gran Pajatena povjesničara Ocampa.

U poglavlju posvećenom Gran Pajatenu, Ocampo piše o “mogućim otkrivačima”. Prvi je Inka Tupac Yupanqui iz 15. stoljeća, koji je prešavši Maranjon otkrio kulturu Chachapoyas. Radilo se o ljudima koji su jednako spretno kao i Inke obrađivali metale i kamen. Vjerojatno zato Inke nikada nisu uništile tu civilizaciju, već su se na neobičan način u nju infiltrirali.

Od 1541. do 1543. istraživač Juan Perez De Guevara obilazi područje Huanuca i San Martina, te dolazi u mjesto Rupa Rupa (za koje danas znamo da se nalazi pokraj Tingo Marie) i imenuje Pajaten kao lokalitet. Inače, Rupa Rupa se spominjao kao mjesto gdje je Mirko Seljan poginuo, no čini se da se prije radi o ljudima iz Rupa Rupe koji su bili u pratnji Seljana, nego o samoj lokaciji njegove pogibije.

 

U Kronici Perua Cieza De Leon piše o Pajatenu kao lokalitetu u kojem postoje hramovi, kružne građevine, ornamenti i grobnice. Vjerojatno je upravo ta knjiga inspirirala Mirka Seljana na ekspediciju u ove dijelove Perua.

Najveći dio Ocampova poglavlja posvećen je Mirku Seljanu, za čiju ekspediciju Ocampo kaže da datira iz travnja 1913. Logično, jer zadnja je pisma Mirko pisao 30. ožujka, te istaknuo da za koji dan ide dalje. Uz dozvolu Geografskog društva iz Lime oni su krenuli u okolicu grada Juanjui, kako bi izveli ekspediciju u Gran Pajaten i okolno područje. Dakle, sve priče o trasiranju staza bile su samo pokriće i mogućnost pribavljanja financija, a pravi Mirkov cilj prema Ocampu je bio upravo Gran Pajaten o kojem su postojali vjerodostojni zapisi, ali nitko osim Inka ga nije vidio.

Nažalost, pritom su počinjene dvije kobne greške: odabran je teži smjer sa strane Jelache, te krivo vrijeme u kišno doba.

Mirkova ekspedicija se sastojala od 8 ljudi, koji su od 10. travnja 1913. kanuima putovali niz Huallagu, potom Huayabambom do Rio Jelache (Gelache). Nakon četiri dana oni su stigli do mjesta Santa Barbara, na hacijendu Antonija Lopeza. Iz drugih se izvora zna da je Lopez bio Seljanov prijatelj, a uloga mu je bila da ekipu dopuni povjerljivim ljudima. Šest dana kasnije, ekspedicija od 17 ljudi u dva kanua kreće na put, predvođena Julianom Chispom, indijankom koja je jedina znala put.

19. ili 20. travnja ekspedicija je krenula prema kanjonu Huansanache. Tamo su na lokalitetu Crisneja oformili logor. Crisneja je mjesto gdje slapovi ne dopuštaju daljnju vožnju. Ocampo piše da je Seljan ostavio iza sebe ogromno blago u zapečaćenom sanduku u kojem su bile livre sterlinga, zlatnici, dijamanti i slično. Točna lokacija sanduka nikad nije utvrđena.

Je li sanduk došao Stjepanu u ruke, a on je tada morao proglasiti brata mrtvim? Je li Stjepan tražio sanduk, a ne samo brata? Je li u Grand Hotelu ostalo dovoljno love i dragocjenosti? U kasnijem razdoblju Stjepana nalazimo situiranog, ne i prebogatog, pa je najvjerojatnija verzija da je ipak nešto pronašao i sačuvao.

U Crisneji (a tom je toponimu najvjerojatnije Mirko dao ime Puerto Gundlach) Mirko Seljan odlučuje skrenuti, dakle pokušava upravo ono što je i u današnje vrijeme vrlo teško, a tada još niti jednom istraživaču nije pošlo za rukom: uputiti se preko Anda do oceana. I to preko Bolivara, kako je i planirano. No, u Ocampovoj knjizi, a niti igdje drugdje nema objašnjenja za ovo skretanje.

No, treba se opet vratiti na Rio Jelache i za taj pothvat im je u to vrijeme kiša trebalo 20 dana. Na obale rijeke stigli su oko 10. svibnja. I tu dolazi do tragedije: istraživači nemaju snage prijeći rijeku. Juliana Chispa i Patrick O’Higgins doznaju da je očajanje na vrhuncu i da Mirko želi poubijati sve članove ekspedicije i izvršiti samoubojstvo. Juliana je uspjela pobjeći, a iz logora na Rio Jelache čuju se pucnji. Mirko Seljan nikad nije izašao iz prašume…

Prema originalnom izvoru na španjolskom jeziku, izračunavanjem kretanja ekspedicije, bilo je to 12. svibnja 1913.

*****

Treba li se čuditi što je Seljan boravio u šumi oko mjesec dana? Ne, poznate su novije ekspedicije koje financiraju poglavarstva obližnjih gradića, a koje su trajale oko 50 dana. A nisu imale za cilj tako udaljeno područje. Podsjećam i na već spomenuti put Pene Meze, koji je trajao 180 dana.

Godinu dana kasnije, ekspedicija koju je predvodio don Gregorio Lopez tražila je blago koje je ostavio Seljan. Ta ekspedicija pronalazi kosture, što su pripisali Mirku Seljanu i njegovim prijateljima. Ocampo ne spominje je li u toj ekspediciji bio i Stjepan Seljan, ali je očito da je posljednja Mirkova ekspedicija bila izuzetno tragična, te da je, tvrdi Ocampo, njegovo istraživanje otvorilo vrata Gran Pajatena i drugih lokaliteta. Dakle, Lopezova potražna ekspedicija je već treća koja se spominje u literaturi. Zanimljivo, Mirka Seljana je tražilo jako puno ljudi…

Ocampovi zapisi mijenjaju sve poznato o posljednjoj ekspediciji Mirka Seljana. Iako je u tim krajevima boravio već i koji mjesec prije, očito pripremajući teren, finale njegova istraživanja odvijao se od 10. travnja 1913. Prije toga, poslao je svoje poznato pismo, a sada konačno možemo reći, uz veliku točnost prema Ocampovim zapisima, da je Mirko Seljan tragično skončao 12. svibnja 1913., ne mogavši prijeći Rio Gelache ili Jelache.

Toliko Ocampo. Posvetimo se sada izvješću Geografskog društva u Limi koje je 1922. priredio Jenaro Herrera, nakon brojnih zahtjeva obitelji i prijatelja poginulih istraživača. Njegovo izvješće je svojevrsna ekspertiza, forenzički nalaz o tome što se zapravo zbilo. On nije nimalo senzacionalan, ali je realan i vjerojatno najtočniji prikaz cijelog događaja. Taj tekst objavljujem u prilogu u cjelini, a to je prvi puta da se on prezentira hrvatskoj znanstvenoj i ukupnoj javnosti.

U prvome dijelu dokumenta Herrera nam daje iscrpan prikaz otkrića u području rijeke Huallaga i kasnije provincije San Martin. A potom prelazi na ekspediciju Seljana, koje naziva austrijskim inženjerima iz Hrvatske i prilično točno iznosi povijest njihova rada.

Zanimljiva crtica je da su Pammer i Seljan istraživali tok rijeke Xingu, mjesto koje je kasnije bilo vezano uz rad pukovnika Fawcetta, koji je godinu nakon pisanja izvješća Geografskog društva o Seljanima, 1925. godine (dakle dvanaest godina nakon Seljana) nestao u tom zagonetnom području između Bolivije i Brazila.

Općenito, sličnost sudbine Mirka Seljana i pukovnika Fawcetta zapravo je nevjerojatna. O sličnosti njihovih posljednjih pisama načinio sam tekst koji sam objavio u knjizi “Od Pacifika do Atlantika”. Kao što ćemo vidjeti, ta poveznica dvojice istraživača ima i dodatnu dimenziju.

Herrera potom unosi novine, nikad spomenute u Hrvatskoj: konačnu potvrdu da se 1912. godine radilo o dvije ekspedicije. Prva je bila Seljan-O’Higgins sa ciljem Pajatena i proboja dalje do Bolivara (Cajamarquille), te druga (obično spominjana kao Lezcanova), a koju su zapravo vodili čikaški inženjeri Cromer i Page. Izvješće ne spominje O’Donella. Potonja ekspedicija morala je prijeći Ande preko Pataza (što smo uradili mi 2001. godine), spustiti se na Huallagu i spojiti se sa Seljanom u misiji Pajaten. Dakle, u Pajatenu, ali ne i Gran Pajatenu.

Greška u orijentaciji razlog je pogibelji, veli Herrera. Opis Seljanove ekspedicije razlikuje se od već poznatoga u sljedećem:

-         Herrera tvrdi da su sudjelovala oba Seljana, što nije točno, ali je moglo doći do zabune jer je trebao sudjelovati, ali je iznenada otputovao u SAD, što Geografsko društvo nije moralo znati,

-         domorotkinja nije Juliana Chispa, već punim imenom Juliana Rodriguez Cartagena

-         da je Mirko Seljan osnovao naselje Saposoa, kasnije glavni grad provincije Huallaga, dok je boravio više mjeseci na tome području,

-         da je Roberto Pinto, načelnik provincije, u travnju primio kartu nacrtanu u Puerto Billinghurstu, odakle su upućena i zadnja pisma,

-         da je karta datirana 4. travnja 1913., a taj je datum mogao nastati dopisivanjem kada je karta mijenjala vlasnika, krivim prisjećanjem vremena njezinog dobivanja,

-         da je Lezcanova ekspedicija bila ustvari potražna koja je krenula iz Pataza na Pampu San Juan (područje između Bolivara i Huayabambe), što je teže vjerojatno jer nije bilo načina komunikacije u tim krajevima, preko kojih bi Lezcano znao da se Mirko izgubio,

-         te da je ekspedicija Cromera i Page-a (Lezcanova) zaglavila upravo na području Pampe San Juan, na andskim grebenima.

Herrera dodaje da su tijela Amerikanaca pronađena, a tijela iz Seljanove ekspedicije nisu. Također, Herrera tvrdi da putnici nisu umrli od domorodaca, već od gladi, iscrpljenosti i bolesti nakon 50 dana lutanja. (napomena: nešto manje po Ocampu, koji spominje i datume).

Najvjerojatnije je i to da je Herrera zamijenio Stjepana Seljana i O’Higginsa, te kasnije navodi da su umrla oba brata Seljana. Juliana je po njemu bila zaljubljena u Amerikanca, a ne u Stjepana (jednog od braće Seljan, kako kaže Herrera).

Ustvari, najintrigantnije je spominjanje karte koju je primio načelnik Pinto, a koja možda nije ona karta koja je danas u londonskom muzeju. Postoje li dvije karte?

Kako je karta uopće dospjela u Englesku? Gdje je karta za čiji original kapetan Dyott kasnije tvrdi da je još u rukama domorodaca?

Herrera jasno naznačava njezin put: pronašao ju je zrakoplovac, kapetan Dyott, Englez i kasniji tragač za pukovnikom Fawcettom. Dakle, isti je čovjek 1918. tragao za Seljanom i sredinom dvadesetih za engleskim istraživačem. Dyott je još jedna poveznica dvojice ljudi iste sudbine.

Kraljevsko zemljopisno društvo u Londonu danas čuva kartu Seljana od 30. 3. 1914. (!), što je nemoguće jer bi značilo da je Mirko poživio još cijelu godinu. No, taj datum stoji na karti bez mogućnosti da se utvrdi je li rukopis Seljanov, a podrijetlo ove greške ili dodatka nemoguće je utvrditi. Vjerojatno je netko kartu dopunjavao nakon zlosretne sudbine ekspedicije. O tome svjedoči ucrtan križ s mjestom pogibije. Najinteresantnije bi bilo vidjeti drugu i (navodno) nekoliko dana kasniju kartu Mirka Seljana koja je negdje u peruanskim provincijskim arhivama ili u privatnim rukama. Ona se samo spominje, ali njezina se lokacija nezna.

I ne samo to, Herrera spominje daljnje dokumente i izvješća koja tek treba donesti u Hrvatsku, što je budući naš posao. No, ako je suditi po zbrci s kartama, očito je da će taj postupak biti jako težak.

*****

Vratimo se analizi naših početnih pretpostavki o Mirkovoj smrti. Sada ću ponovno, na kraju istraživanja još jednom valorizirati sve realne opcije koje smo postavili na početku:

DOMORODAČKA PRETPOSTAVKA: Smrt od Hibitosa posve je malo vjerojatna jer smo pokazali na temelju drugih izvora da se spomenuto pleme, poznato po puhalicama, kao uostalom i mnoga amazonska plemena, nalazi sjevernije do mjesta Mirkove pogibije. Priče o ispijanju mozga, smanjivanju glava i sličnim folklornim elementima posve su neutemeljene, jer ovi indiosi ne rješavaju upade bijelaca na svoj teritorij na taj način. Štoviše, iskusan istraživač poput Mirka Seljana, suočivši se sa desecima raznih plemenskih naroda Etiopije, Kenije, Brazila, Paragvaja, Bolivije i drugih zemalja nikada ne bi dopustio da ga domorodac smatra neprijateljem, ili, ne bi dopustio da ga domorodac iznenadi.

No, jedan svjedok iz Juanjuija, Daniel Guzman Vasquez, koji ima 96 godina (bilo je to u vrijeme našeg posjeta 2006. godine), te je u vrijeme nestanka Mirka Seljana imao samo dvije godine, tvrdi: Mirko Seljan se grubo ophodio s indiosima. Njegovu je ocu, koji je vozio čamac, izgovarao grube naredbe i prijetio oružjem.

Vasquezova priča ide i dalje od tih općenitih ocjena; ispričao mu ju je otac koji je bio tamo. A ta obiteljska predaja kaže da Mirko Seljan od početka nije vjerovao indijanki Julijani. Njihov odnos nije bio dobar, premda je ona trebala biti vodič, odlučivati koji je to najbolji način za dolazak do Bolivara. Već na lokalitetu Crisneja sukobila su se mišljenja, a Seljan je potom naredio da se ide na Rio Jelache. Zašto?

Ako se Mirkova rukom crtana karta preslika na današnje suvremene karte, otkriva se zapanjujuća istina: ona vrlo malo odstupa od topografske istine toga kraja. Bitne Mirkove rijeke doslovce se preslikavaju na one stvarne, snimljene satelitom. Mirko je bio vrstan kartograf, sve bez nama danas poznatih pomagala!

I bio je bijesan, jer je na početku slušao indijanku Julijanu, koja je krivo shvatila njegovu zapovjed da ih vodi prema gradiću Bolivaru (tada Cajamarquille). Ona je odabrala zaobilazniji put koji je većinom koristio kanjon Huayabambe, te je skretao prema sjeveru da bi se potom vratio južnije do Bolivara. Mirko je tražio topografski najlakši put, ali i put koji ima najmanje strmine i uspone. On je taj kraj gledao očima inženjera, domorotkinja ga je gledala očima prašumskoga vodiča.

“Nećeš na taj način stići tamo kamo ideš” – navodno mu je rekla Juliana. A nije shvaćala da on traži najblaži uspon, što mu je pružao Rio Jelache, te kasnije i njegova pritoka Rio Bombonaje.

Tu se izgubilo važno i dragocjeno vrijeme. “Ir a Jelache” (Idem na Jelache) – suho je zapovijedio Mirko Seljan. On je jednostavno morao biti razočaran, a nije želio odustati. Ta dvojnost mišljenja vjerojatno je zbunila domaće ljude u pratnji, mahom odabrane u Pachizi, na farmi Antonia Lopeza i u Tingo Jelache. Oni su sigurno više povjerenja imali u Julijanu negoli u bijelce.

Hibitosi naravno nikad nisu bili u pratnji ekspedicije (pogotovo ne naoružani puškama tipa Mauser), niti su na bilo koji način sudjelovali u priči. I danas zaposjedaju i žive na istim područjima na kojima su bili prije stotinu godina, uz vrlo male ili nikakve kontakte s civilizacijom. I ima ih vrlo malo.

Prema Vasquezu, dolazak na Jelache bio je kraj. Tu su se pratitelji pobunili, te umjesto da nastave nekoliko dana uz Rio Bombonaje, spustili su se niz Rio Jelache u Tingo Jelache (što je moglo trajati najviše pet do šest dana). Prema Julianinim riječima, bijelci su bili očajni, čuli su se pucnji i to je bio kraj. I ona se vratila u svoje selo, ustvari na bijedno imanje koje se nalazilo tek nešto nizvodnije od Tingo Jelache, na rijeci Huayabambi. Kažu da od te pustolovine više nije bila ista, razgovarala je sa životinjama i pokazivala neobične sposobnosti. Umrla je krajem pedesetih godina 20. stoljeća.

Možda u odnosima bijelaca i domorodaca i leži uzrok propasti ekspedicije, ali ne na onaj način kako se kasnije prikazivalo; radi se o neslaganju u trasiranju puta, koje je bilo kobno u tom smislu što je izgubljeno dragocjeno vrijeme, što su se istrošile snage i zalihe, što je zavladalo nepovjerenje. Skretanje na Crisneji uz Mirkovo fanatično ustrajanje dopunili su tragičnu scenu.

Usput, nameće se još jedna dvojba. Dakle, Mirko Seljan je svoju ekspediciju opremio u Pachizi, a dodatne je ljude uzeo na farmi Antonia Lopeza, čovjeka kojem je vjerovao. No, ako već nisu šumski indiosi, je li Lopez bio taj kojeg je zaintrigirao nekakav sanduk s blagom, pa je dao ubiti Seljana? Povezano je to s onom pretpostavkom žrtve. Pitanje je samo: zašto bi to dao učiniti nakon 50 dana lutanja? Ili je cijela ekspedicija bila izmišljena, a Seljan je likvidiran još u Tingo Jelache? A onda, sve su svalili na domoroce…

To najvjerojatnije nikada nećemo znati, jer kriminalistička istraga nakon stotinu godina nije vjerojatna niti moguća. Ipak, prije ili kasnije našao bi se netko tko bi ovu pretpostavku ispitivao, možda čak i peruanska vlada. A to nije bio slučaj.

 

NARKODILERSKA PRETPOSTAVKA: U vrijeme početka dvadesetog stoljeća kokain, kao destilat biljke coca bio je na Zapadu poznat, legalan i cijenjen kao anestetik. Kasnija uporaba prirodnih i sintetičkih droga zadržala se u medicini do naših dana (morfij, terapisjko korištenje marihuane), s tim da se proizvodnja kokaina kriminalizirala tek desetljećima kasnije, a suzbila se nije nikada, pa niti danas. No, u vrijeme Seljana bila je posve legalna proizvodnja sa vrlo malenim profitom (upravo zbog te legalnosti), te za posljedicu nije imala opremljene mafijaške skupine koje bi nadzirale teren i likvidirale znatiželjnike i bijele namjernike pod optužbom da su federalni agenti, istražitelji i policajci.

Da se ekspedicija Seljana odvijala sedamdesetih ili osamdesetih godina 20. st. ta bi pretpostavka bila vrlo ozbiljna a vjerojatno i najrealnija.

 

PRETPOSTAVKA ŽRTVE: Temelj za pretpostavku žrtve su indicije koje su iznijeli ponajprije hrvatski pisani izvori, da je Mirko Seljan sa sobom u prašumu ponio sanduk pun različitih dragocjenosti: zlatni novac, vrijednosnice, nakit i drago kamenje. U vrijeme bezakonja u divljini malo pametnjakovića takvo što nosi sa sobom. Pogotovo, kada se svrha i potreba nošenja takvih stvarčica ne nazire ni u najsmionijim pretpostavkama.

Da, u vrijeme Mirka Seljana nije bilo kreditnih kartica, ali je činjenica i to da se pratnja angažirala još u naseljenim mjestima, da se plaćalo gazdama i vlasnicima drugih ljudi (feudalcima, posjednicima), pa se tako nisu baš olako vukli sanduci u šumu. Sanduci koji bi bili teret i problem.

Dakle, iako se na jednom mjestu tvrdi da su Seljani svoje dragocjenosti pohranili u famoznom Grand Hotelu u Limi, poslije se tvrdi da škrinja putuje u prašumu. Čemu to?

Najveći značaj škrinje s blagom braće Seljan vidim u činjenici da se je učinilo sve, pa i pomalo lagalo, da se Mirka što prije proglasi mrtvim, pa da se stave ruke na ostavštinu. Jer Mirko je u tom dvojcu braće nesumnjivo bio lider, vlasnik i posjednik. Njegovim odlaskom koji je bio evidentan, samo se nametnulo pitanje nasljedstva. A nasljednik je bio Stjepan Seljan. Jedini problem – trebalo je dokazati da je čovjek poginuo u prašumi.

Promotrimo i dodatne infromacije: Herrera u izvješću Geografskog društva kaže  sljedeće, da je naime Mirko Seljan, nakon što je utemeljio naselje Saposoa, od njegova guvernera Pinta tražio svu pomoć “kako bi otplatio svoje istraživanje”. Za čovjeka koji u prašumu nosi blago – to je u najmanju ruku neobično. Dakle, škrinja je ostala u Limi.

Kasnije Herrera dodaje da je propast ekspedicija stajala osim života i propast kapitala potrebnog za takav kolonizacijski pothvat. Dakle, neki novac je nestao. Kamo?

Nažalost, sudeći prema gorljivosti Stjepana Seljana da se Mirka konačno proglasi mrtvim, a ne i nestalim, očito je da je takva ostavština mogla postojati. Sjetimo se – Stjepan Seljan je prikupljao fondove. U isto vrijeme on se pobrinuo da informacije odu u dva smjera: prema Hrvatskoj da je učinjena ekspedicija traženja i da su pronađeni posmrtni ostaci Mirka Seljana, ista informacija prema SAD-u i peruanskim vlastima uz nadopunu da je i Stjepan Seljan nestao. Potom je samo trebalo uzeti ono što je ostalo i otići iz Perua. Ili, ako američki bogataši nisu dali novac, trebalo je opravdati zašto projekt neće uspjeti. I zašto oni neće zaraditi.

Stjepan Seljan je nakon propasti ekspedicije učinio baš to. Primio se putovanja i opravdao se. Je li to za osudu? Naravno da nije, kada uzmemo u obzir vrijeme u kojem se to događalo. Stjepan Seljan je učinio samo ono što je mogao i morao. No, ti su postupci uzrokovali pogreške u faktografiji koje smo rasvijetlili.

Kolika je bila vrijednost koju je mogao uzeti Stjepan Seljan? Znajući njegov kasniji život možemo to sa relativnom sigurnošću utvrditi. Kako je još oko četiri godine lutao svijetom (i pritom radio), a napokon u Brazilu kupio plantažu, očito je da se radilo o svoti koja je morala biti nadopunjena da bi se kupila ta zemlja, sagradila i opremila obiteljska kuća. Uz kasnije nalaze u rudnicima Ouro Preta i prihoda od plantaže, kapital se povećao toliko da je Seljanovoj djeci omogućio mirno školovanje u Belo Horizonteu i životnu startninu koju mnogi u Brazilu nisu imali. Moglo je to biti tadašnjih nekoliko tisuća livra sterlinga, koje se i spominju u peruanskim izvorima. Ali, ponavljam, sve to nije bilo pravo bogatstvo…

Drugi dio pretpostavke žrtve, da su se indiosi iz pratnje mogli osjetiti ugroženi u prašumi u nevjerojatno lošim uvjetima (nabujale rijeke, insekti, glad, bolesti, nedostatak vode) – puno je realnija ideja. No, riješiti se ubojstvom bijelog lidera koji ih goni naprijed ipak nije vjerojatno. Naime, ako već nisu vjerovali Seljanu, indiosi su morali vjerovati gazdama koji su ih zaposlili na projektu i naredili im da se brinu za Seljana. Ubojstvo ne bi “prošlo”, jer trebalo je i dalje živjeti u kakvoj-takvoj civilizaciji. Rješenje je bilo pobuna, pa zatim i bijeg od tog luđaka što ih goni.

Slične probleme sa pobunama savladavao je svojevremeno i legendarni Kolumbo, kad je plovio prema Novom Svijetu, ali savladao ih je i ostvario svoje otkriće. Pobuna mu nije bila najveća i najvažnija prepreka na putu. Mnogi drugi istraživači imali su isti problem. Vrlo često je “ostavljanje na cjedilu” bilo kobno za njihove živote.

 

PRIRODNA PRETPOSTAVKA – Doista, ta prirodna pretpostavka zapravo je i logično najrealnija. Znajući doba godine u kojem je Seljan prelazio Ande, a bio još uvijek u prašumsko-kišnom području, znajući konfiguraciju i osobine terena (nabujale rijeke), te znajući bolesti s kojima se mogao susresti – ova je pretpostavka nešto najrealnije što se može naći pri rasplitanju svih okolnosti.

Nedostatak hrane, bolesti, prirodne prepreke, dug boravak u teškim uvjetima – sve to je ona prva prijetnja svakom istraživanju ovih krajeva.

 

MISTIČNA PRETPOSTAVKA – Veliko otkriće? El Dorado? Silna blaga i ljudska pohlepa? Moguće, ali do dana današnjega nije valorizirano, jer istraživanja ovih krajeva – nema. U arheološkom su smislu te padine San Martina ona prava terra incognita.

No, znajući druge arheološke priče o otkrićima, malo je vjerojatno da su naši istraživači iz Mirkove ekspedicije naletili na El Dorado sa zlatnim pločnicima i krovovima.

Godine 1911. Hiram Bingham je našao Machu Picchu, ali njegova vrijednost nije bila izražena zlatom, već kulturološki i arheološki. Sve na što je mogao naići Mirko Seljan, a mi tvrdimo da je i nailazio, ali nije stigao znanstveno obrađivati, čak ni priopćiti svoja otkrića, svakako bi bile zidine i zgrade u kojima bi se tek nakon dugotrajnog i sustavnog kopanja naišlo na vrijednosti. A devedeset posto nalaza ne bi bilo od zlata niti bilo kojeg dragocjenog materijala. Jer, kultura Chachapoyas nije obilježena zlatom, poput kulture Inka. Današnji nalazi su uglavnom od drveta, neplemenitih metala i keramike.

No, mistika uvijek godi. Pa je lakše reći da je Mirko doista nabasao na grad od zlata, nego da je umro neromantičnom smrću, primjerice, od kakve infekcije ili malaksalosti.

 

FANTASTIČNA PRETPOSTAVKA – U toj pretpostavci da je Mirko preživio, da se odmetnuo među indiose, da je na razne fantastične načine iz svog skrovišta (splendid isolation) umjetninama i dokumentima davao znakove da je živ – sadržane su priče o svim istraživačima koji su nestali, zaglavili ili poginuli.

Nakana takvog izbjeglištva sasvim je strana ponašanju i Seljana ili bilo kojeg istraživača, jer on želi postići uspjeh, a uspjeh je povratak i objava civilizaciji o osvajanju novih pozicija čovječanstva. A, sve da je to i učinio, kako se vremena mijenjaju i stvari padaju u zaborav, i on bi jednoga dana mogao izaći iz okrilja nekog svojeg novog identiteta. Bijalac uostalom ne prolazi nezapažen niti danas u ovim krajevima. Ta promjena identiteta i život nakon “smrti” često se veže za poznate osobe, najbolji je primjer Elvis Presley koje Amerikanci i dan danas viđaju na stotinama mjesta.

Od toga čak realnije zvuči priča sa izvanzemaljcima! Ali do njezinog utemeljenja u realnosti, osobno za razliku od Daenikena smatram da treba jako puno sasvim opipljivih dokaza. A ovdje postoje samo puste legende. Sirene da i ne spominjem.

 

AUTODESTRUKTIVNA PRETPOSTAVKA – Zamislite Mirka Seljana kao samoubojicu. Čovjeka koji se i prije toga susretao s bezizlaznim situacijama, opasnostima i teškoćama. I baš 1913. on popušta u, doduše ekstremnoj, ali situaciji s kojom se više ili manje već susretao. Pun optimizma u posljednjem pismu, Seljan baš tada odlučuje ubiti ne samo sebe, nego i cijelu pratnju…

Da bi čovjek došao do samoubojstva, mora doista imati takove samoubilačke predispozicije i nagone. Cijeloga života Mirko Seljan je bio pravi desperado, kojem to nije padalo na pamet čak niti onda kada ga je zbog prodaje oružja Burima tražilo pola Britanskog Imperija. Susreti s opakim domorocima u Africi (narod Mursi primjerice), revolucija u Mato Grossu gdje mu je propala oprema i sva sredstva za ekspediciju, pa ni potucanje brazilskim prašumama – sve to nije ga pomaklo za milimetar. Bio je čovjek snažna duha.

Je li na Rio Jelache, te na Rio Bombonaje bilo tako gadno? Vjerojatno jest, ali ako je uopće i dolazilo do ideja, pa i izgovaranja takvih suicidalnih i ubojitih nakana – razlog je morao biti drugačiji.

 

*****

Uz sve ove pretpostavke, koristeći se pomalo metodama Sherlocka Holmesa ili Herculea Poirota, čovjek može eliminirajući pretpostavke doći do biti. Naše istraživanje dalo je rezultat u obliku kombinacije nekih od spomenutih i sada razloženih pretpostavki.

U cijeloj priči zaintrigiralo me jedno: što se doista moglo dogoditi u posljednjem logoru Seljanove grupe? Indijanka, neposredni svjedok zbivanja, pobjegavši iz logora poslije je tvrdila da je čula pucnjavu. Prije toga je Mirko bio nepovjerljiv, u stanju nekog ludila, a u ekspediciji su se sukobljavali. Što je mogao biti razlog? Ruševine? Blago? Ljubav?

Ništa od toga. Najvjerojatnije rješenje tih pucnjeva je medicinske prirode, baš kao i najvjerojatniji uzroci zadnjeg čina propasti Mirkove ekspedicije: malarija. I indijanka je potvrdila da su bijeli ljudi umrli od močvarne groznice, što također navodi vjerodostojno Herrerino izvješće.

A zašto je Herrerino izvješće možda najvjerodostojnije. Prije svega pisao ga je čovjek iz Perua, s domaćeg terena. Nisu ga pisali ni senzacionalistički novinari (i sam naš legendarni Fra-Ma-Fu bio je preteča žutila na svoj socijalni način), niti prijatelji obitelji na temelju pisama Seljana ili drugih izvadaka, niti znanstvenici zainetersirani samo za etnološki i znanstveni rad Seljana.

Herrera je predstavnik nacionalnog geografskog društva, a na raspolaganju su mu bili nama sigurno nepoznati dokumenti, svjedočenja, vladini papiri. I drugo: Herrera je itekako bio zainteresiran dati ovo izvješće u objektivnom svjetlu. Zašto? Pa zato jer je izvješće tražila skupina vrlo bogatih, moćnih i uvaženih Amerikanaca iz Chicaga, zainteresiranih da saznaju što se u prvome redu dogodilo njihovim sunarodnjacima. Herrera im nije mogao pričati basne. U to je vrijeme, kao i uostalom i danas, Peru bio stjecište interesa američkoga kapitala. Ni Herrera, ni bilo koji predstavnik vlade i vladinih tijela i agencija nije omalovažavao američke interese.

Vratimo se malariji, koja ima oko 120 poznatih oblika (lakših i smrtonosnih). Naime, ova bolest, vrlo česta u ovim krajevima pogotovo u doba kiša, u svom jačem obliku ima jedan neobičan efekt. Osim vrućice, dakle temperature, malaksalosti i općeg teškog stanja organizma, u oboljeloga izaziva halucinacije – osjećaj progonjenosti, nepovjerenje prema suputnicima, stanje slično PTSP-u. Nije rijedak slučaj da oboljeli, ako je naoružan, potegne oružje bez razloga. I ubije suputnike, a oni potom ubiju njega. Što su okolnosti teže, prilika da će se takvo nešto dogoditi je veća.

Malarična groznica perfidni je ubojica. Bolesnik dobiva sulude ideje iako nikada nije bio sklon tome. Što ako je Mirko Seljan, pa možda i dio suputnika obolio od malarije i potegao oružje?

Indijanka Juliana kaže da se upravo o tome pričalo. O’Higgins joj je rekao da bježi jer da će Seljan sve njih pobiti. A koji smišljeni i perfidni ubojica o tome priča onima koje je nakanio ubiti? Priča, ako je u stanju u kojem se zbog malarije našao Seljan.

Dobivamo upravo ono što je opisala indijanka: obračun u logoru, ali ne iz želje da se pljačka, već od malarične groznice i njezinih teških psihičkih posljedica. Malarija je vrlo moguća u doba kiša u tim krajevima. Nju može pospješiti oslabljenost organizma, a Mirko je osim gladovanja na toj zadnjoj (skretanjem i neslaganjem produženoj) ekspediciji, punih 14 godina živio iscrpljujućim životom istraživača. Eto, to je ta tajna stradanja Mirka Seljana.

Kako je i novac bio u cijeloj toj priči, jasno je i da je trebalo naći “krivce”, da su se interesi isprepleli, a tajne skrivale. Potrudilo se i dati puno maglovitih informacija. Pisalo se na razne načine, koristilo počesto kontradiktorne podatke. Nije se moglo drugačije, jer do naših ekspedicija nije bilo terenskog istraživanja.

No, malarija (ili močvarna groznica) nije najbitnija stvar – već prije sam neslaganje između Mirka Seljana i Juliane Rodriguez Cartagena naznačio kao početak propasti, kao onaj bitni trenutak koji je unio nemir i nepovjerenje među ljude koji su 1913. bili u prašumi San Martina. U ta tri tjedna, iz dana u dan, propast je postajala izvjesnom, sve dok konačno nije došla.

I sve to ne umanjuje sva ona istraživačka djela Mirka Seljana.

*****

Istina je često skrivena i nejasna sve dok se ne pođe korak dalje u istraživanju. Dok se komadići ne prikupe tako da tvore mozaik istine. Dakle, datum 12. svibnja prema opisu Ocampa, malarična groznica po Herreri i neobični efekti malarije koje poznaje svaki peruanski liječnik, a koje su iskusili nebrojeni istraživači – to je pretpostavka koju smo označili najvjerojatnijom nakon skoro desetljeća putovanja tragom i u čast Seljana.

I to je taj doprinos istraživanju rada i života velike braće, a pitanje koje se nameće jest: je li vrijedilo uložiti toliko truda samo za to? Moj odgovor jest i bit će: svakako da, s time da se tek sada otvaraju mogućnosti za daljnja istraživanja. A to je ono najljepše…

Pravo pitanje jest sljedeće: koliko cijenimo i promoviramo svog Mirka Seljana, jednog od najbriljantnijih istraživača u 19. i 20. stoljeću. Pitam to u svjetlu činjenice da Englezi još uvijek slave svoga pukovnika Fawcetta, čovjeka manjih istraživačkih dosega od Seljana, ali slične sudbine i završetka.

U ovoj knjizi i prilozima pokazao sam da je Fawcett doista sličio na Seljana. Obojica su bili mršavi, asketski, beskompromisni istraživači, obojica ljudi sa vizijom, podlogom i pričom. Obojica su napisali skoro istovjetna posljednja pisma (vidi priloge), skončali bez groba i spomenika.

Fawcett je imao sreću što je pripadao “velikome” narodu: narodu koji je u jednome trenutku pod jednom krunom ujedinio šestinu Svijeta, koji je kolonizirao i osvajao, a svojim se pionirima znao odužiti. Mirko je pripadao “malome” narodu: Hrvatima koji su više bili raseljavani nego što su osvajali, koji su često ratovali za tuđe ineterese poput neke čudne Legije stranaca, koji su stvarali izvanredna postignuća, ali se nisu znali reklamirati pred velikim Svijetom.

Ali, Mirko je ponosan i u smrti: njegov narod nije kolonizirao i stvarao robove i sirotinju, nije nikada osvajao da osiromaši i ubije, nije krojio svjetsku povijest po svojoj mjeri. Mirko je u domorodačka sela dolazio kao “akim”, liječnik, kao prijatelj i poučavatelj, kao “virakocha”, učitelj i savjetnik.

Dok su Fawcettovi sunarodnjaci pokoravali, Mirko je crtao južnu granicu nikada pokorenog i mističnog etiopskog kraljevstva, prve i dugo jedine neovisne crnačke države.

Za razliku od Fawcetta, Mirko nije poginuo u potrazi za mističnim El Doradom, gradom punim zlata, već trasirajući cestu čije bi postojanje oživjelo i donijelo dobrobit ljudima Amazonasa.

Mirko Seljan, u vremenima koja dolaze, ostaje dobar čovjek dobrih nakana, ali velike realizacije ciljeva, pravi i neideološki uzor naraštajima koji će ubuduće živjeti u Hrvatskoj. Svim njezinim građanima, jer kao kozmopolit i putnik, Mirko nije razlikovao svoje sunarodnjake po etnicitetu i porijeklu, već po želji da se učini nešto više. U njegovo je vrijeme ta nesretna (kasnije je vrijeme pokazalo) južnoslavenska ideja bila nešto prirodno i pozitivno, ali uz sve prijateljstvo i blagonaklonost prema svim južnoslavenskim narodima, Mirko je svoja pisma uvijek završavao sa neobično domoljubnim, starćevićanskim pozdravom “Bog i Hrvati”.

U ovoj knjizi, promatran izvan ideologija, usko znanstvene analize njegova rada, kao istraživač, pionir i smion čovjek, Mirko Seljan, nadam se, ponovno živi novi život, a njegova Južna Amerika doima se kao nešto za što doista vrijedi i umrijeti…

Misteriozna slika je rijesena!

Je li ovo zadnja fotografija Mirka Seljana?

Mirko Seljan ?

U dokumentarcu Alejandra Guerrera "Los reynos del bosque", fotografija je korištena kao ilustracija priče o Mirku Seljanu. No, čovjek u bijelom i sa tipičnom kolonijalnom kacigom koju su koristili Englezi, je li to Mirko Seljan? Ili je ovo sličica iz filma kapetana Besleya? Misterij još uvijek izaziva pozornost istraživača...

No, CEIK je riješio i ovu nedoumicu. Uskoro objavljujemo identifikaciju slike i osobe u bijelom.

 


 

Tko je na slici?

PROČITAJTE OVDJE !