Ponedjeljak, Veljača 20, 2017

Putovanje Afrikom – mojim očima

Piše: Željko Car

Afrika

 

Kao član CEIK-a Braća Seljan bio sam na tri ekspedicije po Africi, Južnoj Americi i Europi a putovao sam i sam po SAD-u. Teško je o tome pisati poslije oštrog oka i pera Mladena Postružnika, koji je na tu temu izdao nekoliko knjiga, a sve je bilježila kamera profesionalnog snimatelja Dražena Ostrmana te Mladena Postružnika i Mladena Kuke što je rezultiralo nastankom dokumentarnih i putopisnih filmova. Osim toga svi članovi fotografirali su ljude, krajeve i događaje, a dio fotografija i tekstovi prije svih Mladena Kuke i dr Srećka Božičevića objavljeni su u raznim novinama i časopisima. No svaki čovjek doživljava na svoj način i vidi stvari svojim očima.

Često me ljudi pitaju zašto uopće putujemo? Zar nije ljepše u sigurnosti i toplini doma čitati putopise, gledati dokumentarce?  Da, ali tamo smo bili mi, razgovarali smo s ljudima, osjetili ljude i podneblje, te dobro i teškoće na vlastitoj koži,  mi smo istraživali, učili i bili radoznali. Ako mislimo da je sve istraženo grdno se varamo. Svako putovanje je novi doživljaj, a mi smo na njih išli sa jasno određenim ciljem. Osim toga putovanje nam je u krvi. Ljudi me pitaju: «Tko vas tamo dočeka, tko organizira putovanje?» Nitko, ne putujemo agencijama. Informacije prikupimo pred put a onda se snalazimo na terenu. Sve je život, ništa nije namješteno, sve je spontano i u tome smo bolji od velikih redakcija koji plaćaju vodiče koji odabiru, krajeve i ljude za priču .

Pošto se o razlozima naših putovanja već detaljno govorilo, kao i o Mirku i Stjepanu Seljanu na to neću trošiti previše riječi osim najnužnijeg. O putovanju Petrograd-Pariz osim pokojeg članka u novinama nije ništa objavljeno.

Za vrijeme putovanja unatoč svih teškoća vodio sam dnevnik. Često sam ga pisao uz oskudno svjetlo baterije, shrvan umorom i na kraju snaga, na kamenu u Andama, u pijesku afričke pustinje ili na sjedalu kombija. Stoga je to na neki način dokument koji opisuje što se događalo iz dana u dan, te raspoloženje među nama. Naravno, to su prije svega događaji u mojoj neposrednoj blizini.

 

Kako se pripremiti?

Da bi prenio atmosferu i događaje sa i pred putovanje, poslije dužeg vremena uzimam u ruke fotografije, dnevnik i podsjetnik o raznoraznim obavezama i zadaćama. Atmosfera pred put je radna i užurbana sa stanovitom dozom nervoze i stresa, u žargonu prava ludnica. Mjesec dana prije to izgleda ovako: naći sponzore, jer novaca nikada dosta, sređivanje viza i putnih karata, izrada logotipa ekspedicije, izrada majica, kapa i ostalog, nabava promotivnog materijala Hrvatske, Karlovca, županije i sponzora, kompletiranje osobne opreme, kompletiranje zajedničke opreme, prikupljanje informacija o zemlji i o ljudima koji bi nam mogli pomoći, cijepljenje od zaraznih bolesti, predavanje dr. Boška Milankovića o boleštinama koje tamo vladaju, kako se hraniti, što piti i kako sjediti a da se ne dobije SIDA na što smo posebno upozoreni, posebno osiguranje u slučaju bolesti ili nesreće, konferencija za tisak, prijevoz do aerodroma…

Osobno sam bio zadužen za zdravlje ekspedicije kao i za logistiku (prije svega iće i piće) pa sam morao pobrinuti se za lijekove i sanitarni materijal.  U tome su mi pomogli dr. Boško Milanković, dr. Željko Maršić, ljekarnici iz Mačekove ulice i karlovačke bolnice. Od njih sam  dobio popis lijekova, a u razgovoru sa njima grupirao sam ih po namjeni: antibiotici- lijekovi protiv upalnih procesa, lijekovi za regulaciju probave, lijekovi za lokomotorni aparat, kreme i puderi protiv sunca, žuljeva i nadražaja kože. Posebno mjesto zauzimao je LARIAM  - preventivni lijek protiv malarije, te tablete za dezinfekciju vode. Dr. Milanković dao mi je za Afriku i serum protiv bjesnoće koji se sastoji od dvije ampulice, a koje se moraju držati na temperaturi oko nule. Kupio sam posebnu termosicu upravo za serum u nadi da ću ga moći ohladiti u kakovom naselju, ali bio je to samo sanak pusti. Osim toga imali smo i uobičajene lijekove protiv temperature, za smirenje, protiv bolova, vitamine, zavoje, alkohol, škarice, toplomjer, nožiće, iglice i šprice itd. Da je pristup bio dobar pokazalo se tijekom putovanja jer sam ta znanja i pristup koristio u praksi. Tijekom puta postao sam i mehaničar, vulkanizer i što je god trebalo.

Uglavnom, zadnjih dana pred put nije uopće dosadno jer osim posla i kondicijskih priprema treba nabaviti i osobne stvari. Čitam sa popisa od 26 stavki: štrikovi i zamke, gamašne te posebna penjačka oprema, odjeća i obuća, foto aparati, kamere i filmovi, baterije, pribor za higijenu, nož i pribor za jelo, piće, hrana i napici (nek se nađe), vreća za spavanje. Ne možete ni zamisliti kako loš izbor kratkih gaća koje stežu bedro u znoju i prašini, bez vode, mogu izazvati žive rane. Osim toga, treba kompletirati i zajedničku opremu: šatori, užad, karabineri, decenderi, penjački pojasevi i ostala penjačka oprema, lonci i kuhala , baterije, kompas, zemljovidi, GPS, upaljač itd…  I na kraju, sve to treba zgurati u ruksak koji smo nosili sa sobom u zrakoplov  kao osobnu prtljagu, i u transportnu vreću koju je imao svaki član te jednu zajedničku vreću za cijelu ekspediciju. Moram reći da nismo poštovali limite o težini, ali valjda su vidjeli s kim imaju posla pa nisu bili sitničavi. Kad krenemo na put tada odahnem i za mene zapravo započne odmor, jer sve nabrojane obaveze, a uz njih i radne i privatne su prava robija. Čitajući dnevnik, listajući fotografije ozari se lice, bude se sjećanja, krećem ponovno u daleke i nepoznate krajeve, u teškoće, opasnosti i izazove koji te dovode do limita, koji oslobađaju adrenalin. Krenimo zajedno.

 

Ekspedicija «Tragom braće Seljan po crnom kontinentu»

Pripreme za ekspediciju počele su početkom 1999 godine. Cilj ekspedicije je jasan: sto godina poslije braće Seljan doći u Seljanville. O Etiopiji sam se raspitivao kod dr. Tilahuna Legesse s kojim sam studirao na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, a koji je rođen u blizini Addis Abebe. Suhoparno to izgleda ovako: Federalna demokratska republika Etiopija, cca 60 milijuna stanovnika, oko 1,2 milijuna km2, službeni jezik amaharski uz 80 lokalnih jezika, uglavnom kopti i muslimanske vjere, GDP oko 180 $. Etiopija je tada bila u ratu s Eritrejom. Na tim visoravnima rođena je prije 3,5 mil. g. Lucy, prvo poznato ljudsko biće. Godina ima 13 mjeseci i to 12 po 30 dana, a trinaesti mjesec 5 ili 6 dana. Koriste julijanski kalendar pa smo se pomladili za 8 godina. Valuta je etiopski birr.

Kenija ima oko 580 000 km2, cca 30 mil stanovnika  uglavnom katoličke i muslimanske vjere. GDP oko 400 $. Nacionalna valuta je kenijski šiling.

Od bolesti na tim prostorima ima malarije, kolere, žute groznice i AIDS-a. Stoga smo cijepljenje obavili u Karlovcu, a od žute groznice u Zagrebu. Tada sam se prvi puta tiho zapitao: kuda ja to idem? Možda je to trenutak kada kolebljivi odustanu?  Tjedan dana prije puta počeli smo piti i  lariam  koji je za nas u Muenchenu nabavio glavni sponzor tvrtka IRT. Iz Rima stigle su nam etiopske vize, a kenijske se za 50 $ rješavaju na ulazu u zemlju. Stari ekspedicionisti poučili su me da trebam napraviti poseban remen sa džepićem za novac. On je doista i napravljen i nosio sam ga ispod gaća. U torbici oko pojasa (ali uvijek ispod majice) nosio sam putovnicu, avionske karte i nešto novca. Nešto novca bilo je i u hlačama, po teoriji ako me i opelješe nešto će negdje ipak ostati. Kada se plaća uvijek treba imati pripremljen sitan novac. Uglavnom sve su to bile mjere opreza ali i posljedica predrasudi o zemljama u koje odlazimo. A te zemlje svakako ne spadaju u sigurne ali takove sitnice nisu zapreka do cilja pravim ekspedicionistima. Sjećam se da je pred put  vladala velika užurbanost. Morao sam završiti poklon za pokojnog kardinala dr. Franju Kuharića, koji će doći u lipničku župu radi krizme. Bio je to sat s posvetom. Završio sam ga 1 sat prije polaska i za to vrijeme morao sam se istuširati i spremiti stvari.

Naši polasci su standardni. Prije putovanja slikanje ispred rodne kuće braće Seljan na Gazi. Uz novinare, obično nas isprate i gradski oci. Tako je bilo i ovaj put, jer sutra se odlazi.

Članovi ekspedicije bili su: vođa Mladen Kuka, zamjenik vođe i novinar Mladen Postružnik, snimatelj Dražen Ostrman, geolog dr. Srećko Božičević, kuhar i logistika Mladen Dijačić-Diki, logistika Krunoslav Mihić, herbarij i rude Dominik Pavičić i briga o zdravlju i logistika Željko Car.

Na put smo otišli u subotu 19.lipnja u 17 sati a vratili se u petak 9. srpnja, 1999.g. oko ponoći. Evo izvadaka iz mojih zapisa...

 

Carev dnevnik

Subota, 19. lipnja. - Karlovac-Ribnik-Šentilj-Graz –zračna luka Beč

U 17 sati  krenuli smo ispred Croatie put Ribnika, gdje smo nakratko stali pred Starim gradom. Bilo je tu nešto jela i pića, jer staro pravilo prekaljenih ekspedicionista glasi: uzmi dok ima. Nas osmoricu  kombijem IRT-a vozio je Mladen Strukan-Štruc, a tu je bio i Opel kadet IRT-a. Preko Krškog, Šentilja i Graza oko 1 sat u novom danu došli smo na bečki aerodrom.

 

Nedjelja, 20. lipnja - Beč-Amsterdam-Nairobi

U 7,15 iz Beča letimo u Amsterdam, a u 11 sati za Nairobi. Strahovali smo radi naše velike prtljage, no sve je prošlo u redu. Jedino je Mihić morao predati svoj nož. U čekaonici za let susreli smo i osjetili malo Afrike, jer većina putnika su bili Afrikanci. Leteći iznad Europe kroz more bijelih oblaka vidjelo se zelenilo. Prolazeći iznad Afrike, u početku prevladava svjetlo smeđa boja sa rijetkim zelenim krpicama. Pred kraj, zelenila ima više. Pred sumrak, ispod sebe vidjeli smo zlatni odsjaj vode i sunca na zalasku. Tada nismo razmišljali da je to naš cilj Turkana ili Rudolfovo jezero, u čijoj je neposrednoj blizini cilj ekspedicije Seljanville. Promjena dana u noć bila je vrlo brza. Nakon 7000 km i 9 sati leta u daljini ukazala su se svjetla Nairobija. U 20,05 dodirujemo Afriku. Čeka nas 20 ugodnih stupnjeva i mnoštvo. Za 50 $ dobivamo vize, nakon čega Kuka i Postružnik odlaze tražiti prijevoz do grada, a mi čekamo oduzeti Mihićev nož. Nasuprot nas nalazi se hodnik čija se vrata povremeno otvaraju. Kroz njih nakratko vidimo mnoštvo koje nas čeka nudeći prijevoz, noćenje, safari ili suvenire. Gomila koja kao da nas želi progutati. Shvatili smo odmah - kora kruha  ovdje je jako tvrda.

Napokon stiže i nož. Službenica na izlazu samo je mahnula rukom. Prošli smo hodnik koji je dijelio dva svijeta: jedan iz kojeg mi dolazimo, svijet obilja i objesti i afrička stvarnost, svijet očaja i siromaštva. Otvarajući vrata ulazimo u to grotlo. Počinje navlačenje i povlačenje. Svi ti nešto nude. U prvi čas si zbunjen, tužan i šokiran. Ali da bi opstao moraš biti odlučan i grub. Inače te nema. Nekako pronalazimo Kuku i Postružnika te Davida koji nas za 20 $ vozi do hotela Meridian. Smjestili smo se po sobama, zapravo apartmanima koji se sastoji od spavaće sobe,dnevne sobe sa TV –om, kupaonice i WC- a, a moj prvi cimer u afričkoj noći je snimatelj Dražen Ostrman.

 

Ponedjeljak, 21. lipnja - Nairobi

Točno u 5,20 odmah ispod nas začulo se snažno i prodorno «Allah aghbar». U prvi tren nisam shvatio što se to događa u rano jutro. U 6,20 rodio se dan, a u 6,30 izišlo je sunce. Tada smo vidjeli da je u našem dvorištu džamija. Radilo se zapravo o natkrivenom izbetoniranom prostoru koji je na kraju imao mali toranj sa zvučnicima. Iz ptičje perspektive vidio sam da se ljudi odmah na početku izuvaju i odlaze u unutrašnjost. U blizini, naslonjene na obližnje zgrade nalazile su se kartonske kućice slične psećima, samo nešto duže. Nisam znao čemu služe dok se iz njih nisu počeli izvlačiti ljudi. No i za nas je počeo novi dan, pa nisam o tome stigao razmišljati.

Došao je jučerašnji znanac David te Marija koji nas kombijem odvoze u grad. Pokazuju nam plac i odvoze pred svoj ured u centar. Dok Kuka i Postružnik pregovaraju o prijevozu do etiopske granice, mi sjedimo na zidiću pred zgradom i promatramo. Svuda je puno ljudi, a osobito  puno ima uniformiranih. Svaka banka ili bolja trgovina ima svoje čuvare. Neki imaju oružje a neki drvene palice.. Prolaznici su odjeveni evropski,  neki imaju kapice ili su žene zakukuljene. Prilaze nam djeca, starci, slijepi, bogalji, žene sa djecom i prose. Nisu prenasrtljivi, jer ovo je ipak poslovna četvrt sa puno organa reda. Postružnik i Kuka vraćaju se razočarani. Nisu obavili ništa jer traže 500 $ po glavi. Valjda zbog toga jedemo PPK nareske i kruh  pa šećemo po gradu. Poslovni i uređeni dio Nairobija veličine je četvornog kilometra. Žile kucavice su Kenijata i Moya avenije. Voze lijevom stranom, a zanimljivost su semafori koji su samo radi dekoracije, jer nijedan ne radi. I oni imaju svoje političare i tajkune, a statusni simboli su Toyota Land Cruiser i Nissan Patrol. Izvan poslovne četvrti počinju slamovi, a to je život na asfaltu pun neizvjesnosti i bola.  Navečer, Kuka se žalio na mučninu a Mihić na glavobolju. Dobivaju šumeće vitaminske tablete.

 

Utorak, 22. lipnja - Nairobi

Ujutro odlazimo na Massai market koji se nalazi oko kilometar od hotela i održava se svaki utorak. Nisam im objašnjavao da je i u Ribniku sajmeni dan utorkom. Radi se o ledini 100x50 m koja se uzdiže iznad ceste, a na njoj svoje proizvode prodaju žene glasovitog Massai plemena. Kupujem koplje za 21 $, maske, bubnjeve, narukvice od slonove kože, figurice i slično. Prava cicija pokazao se Kuka koji im je cijenu skidao i 10 puta.

I danas glavna preokupacija je kako doći do Moyalea. Kuka i Postružnik odlaze do etiopske ambasade, a kasnije sa pilotom Mihićem do aerodroma (Wilson field) ali -  rezultata nema. Ima zapravo, ali imamo premalo dolara. Nakon toga ponovno obilazimo grad. Odvode nas na poslovni toranj odakle se vidi panorama. U neposrednoj blizini prekriven jutom, nalazi se neboder američke ambasade oštećen pred koji mjesec bombaškim napadom. Nismo slutili da je tim činom počela nova era terorizma.

U tom dijelu grada su neboderi, parkovi i avenije napravljeni po planu i svrsi. Izvan toga drugi svijet. Blizu hotela, prema prometnom terminalu  htio sam fotografirati brijanje na ulici. Pobješnjeli crnac počeo se silno derati te uzeo koplje s kojim me počeo juriti. I dok je Ostrman vikao «Zbog tvog slikanja će nas još i ubiti!» brzinom svojih nogu našao sam spas. Večeramo u hotelu ribu i pomfri. Držimo se savjeta: sve mora biti dobro termički obrađeno, ne jedu se salate, a pije se iz  boca tekućina u kojima je CO2, ne koriste se kocke leda. Voće i povrće jede se ako je u kori. Tu je svakako i pivo.

Nakon večere odlazim sam do pošte koja je zapadno od hotela. U prolazima koračam preko beskućnika koji tu spavaju. Htio sam telefonirati doma, ali me odatle upućuju u međunarodni komunikacijski centar, a mislim da mi se pridružio i Dominik. To mjesto udaljeno je oko pola sata. Radi se o uredu sa telefonskim govornicama. Službenice biraju broj i spajaju. Veza nije nikako uspostavljena sa Europom. Čekao sam do kraja radnog vremena, do 19 sati, ali bez uspjeha. Rekli su mi da ću bolje sreće biti sigurno sutra ujutro, odmah u 7.

Kad sam izišao iz ureda, već je bio mrak. Iako je bilo rasvjete, istog časa postao sam meta. Ovaj prodaje safari, ovaj narukvice, ovaj slonovaču. Počelo je potezanje za rukav, zaklinjanje, preklinjanje, hodanje za mnom čitav kilometar. Nije me bilo strah, nisam o tome ni razmišljao. Pokazao sam im da ih mrzim i da sam opasan. Tek tada sam ih se otarasio. Kada sam došao u Meridian doznao sam da su uspostavljene neki kontakti radi prijevoza. Tada nismo znali da sa kamionskog terminala koji gledamo sa našeg prozora konvoji kreću i prema Moyaleu. To smo doznali koji dan kasnije kada smo zaglavili u Bobisi.

 

Srijeda, 23.lipnja -  Nairobi-Isiolo

Odmah ujutro odlazim telefonirati. Iako sam došao kad je manja zagušenost opet nisam uspio. Izgleda da interkontinentalne veze uopće ne funkcioniraju. Odlazimo na City market (tržnicu). Oko oronulih zgrada postavljeni su štandovi. Svuda je težak miris poluraspadnutih riba, mesa i namirnica. Nas to ne zanima već izvorni i uporabni predmeti. Kupujem bubanj, maske, 2 skulpture i karabash (izdužena posuda od tikve za mlijeko) za 25 $.

U međuvremenu kupujemo i safari šešire. Svoj dajem Kuki u nadi da ću ga kupiti negdje kasnije. U 11,30 dolaze Patrick i Sammy i ukrcavamo stvari. Radimo 2-3 kruga  oko centra tražeći gume. Nismo ni slutili da će nam upravo te gume zagorčati život. Prije puta Patrick je imao 101 rezervu. Kada smo krenuli i kad je trebalo, nije bilo nijedne. Ugodnog dana kenijske zime, vozač Patrick, asistent vozača Sammy i nas 8 napuštamo dvomilijunski Nairobi i konačno u 12,30 krećemo put Isiola. Za razliku od nekih nisam se sekirao zbog kašnjenja jer sveto afričko pravilo glasi: »Zaboravi na vrijeme i preciznost ili biraj neke druge zemlje».

Uz nas, još 8 velikih ruksaka i 9 transportnih vreća na krovu Nissanovog kombija. Isprva su 2 trake u dolasku i odlasku, a kasnije dobra asfaltna cesta. Oko Nairobija trava je žuta, a kasnije ima više vode i zelenila. Vidimo banane, kavu, kukuruz, farmu ovaca i  veliki povrtnjak. Teren je brdovit, a kasnije je skoro ravnica. Prolazimo ekvator, a vidimo i putokaz prema Mt. Keniji. Zelenila je opet manje uz karakteristično nisko drveće i crvenu zemlju koja će nas pratiti cijelim putem.

U 18,30 stižemo u «hotel» Bomen u 320 km udaljenom Isiolu. U Isiolu žive uglavnom muslimani. Nazovi-hotel je opasan visokim zidom u čiji je vrh ubetonirano mnoštvo razbijenih boca. S kombijem ušli smo u dvorište te tvrđave, nakon čega su se vrata zatvorila, a u dvorištu su ostali čuvari naoružani palicama. Večerali smo u restoranu u kojem je sve skromno, gotovo spartanski, ali vrlo čisto. Bila su to dobro ispečena jaja s pomfrijem. Na katu, malo izdvojeno od soba, kao na nekoj galeriji, istuširali smo se. Cimer mi je bio Diki. Došao je Kuka i rekao da ima naznaka da nas hoće napasti. Pitao me, koliko ću ih moći srediti? «Dva, možda tri» - kažem. Kasnije u noći čuli su se krikovi. Naravno, Kuka je fingirao napad. Malo nam se digao adrenalin, a onda smo se svi nasmijali.

 

Četvrtak, 24. lipnja - Isiolo-kvar kod Archer's Posta

Budim se u zoru i s balkona promatram Isiolo. Mir. Kao da se ništa ne događa. Sunce je nisko na obzoru i sve se prelijeva u njegovim zlatnim bojama. Samo su ptice zaposlene u svojoj svakodnevnici. Oko 7 doručkujemo kuhano mlijeko, kobasicu, mljevene mlince i jaja. Za doručak i spavanje plaćamo 10 $. U 8 spremni smo za put. Patrick traži da mu platimo gorivo jer nema novca. Vadim dolare jer su novci za hranu, piće i zajedničke potrebe kod mene. O tome vodim knjigu (šalabahter) rashoda i prihoda. Kuka i Postružnik negoduju, ali pristaju. Što drugo i možemo. Krećemo. Nakon par kilometara prestaje asfalt, a na cesti zapreka od zubaca. Prve sekunde tu se stvorilo 10 ljudi, druge 100 a treće 1000. Ta situacija uvijek se ponavljalala. Počinje trgovina plemenskih vođa koliko treba platiti. Općenito, postoje državni zakoni ali možda su i jači plemenski, koji se rješavaju nagodbama. Mi smo to rješavali upaljačima, kemijskim olovkama, brošurama i slično.

Uglavnom, stvar je završila tako da smo se vratili prema Isiolu, u garnizon kenijske vojske jer je zbog upada Somalaca cijeli put vrlo nesiguran. Za 120 $ dobili smo oružanu pratnju dvojice kenijskih vojnika koji su potpisali da će nas žive i zdrave dopratiti do kenijsko-etiopske granice. Vojnici Mark Rono i Pius Bonaya bili su korektni i dijelili sa nama dobro i zlo svih tih dana.

Na put krećemo ponovno u 10 sati. Nedugo nakon toga bušimo zadnju lijevu gumu. Montiramo rezervu, susrećemo Turkana pastire omotane slikovitim tkaninama tamno crvene i plave boje i naoružane kopljima . U ruci nose nešto kao mali drveni stolčić, ali to je zapravo «jastuk za glavu». Htio sam ih razoružati sa 10 $ po koplju ali nije prošlo. Ubrzo ispušta rezerva, no dovlačimo se u Archer's Post. Tu nas ostavljaju, a u obližnji nacionalni park s vozačem odlazi i Ostrman tražeći gumu. Slikam teleobjektivom na 50-tak metara. Ljudi se ne daju slikati jer im se tako «uzima duša», a ako se već uzme, neka se bar nešto plati.

Tu živi Samburu pleme. Obučeni su u jarko crvene i žute boje a imaju na sebi i dosta nakita. Do katoličke misije na uzbrdici vodi prašnjavi crveni put. Pojavjulje se misionar i kaže da nas ne može primiti u zgradu jer je puna bolesnika. Šalje nam bokale sa žutim sokom. Čekamo u dvorištu u kojem su pred par mjeseci Somalci ubili župnika Talijana. Na zidu su vidljive rupe od metaka, a odmah pored je i njegova grobnica.

U međuvremenu stiže i kombi i polazimo. Uskoro vidimo majmune babune, žirafe i antilopice zvane dik-dik, veličine malo većeg zeca.. Oko ceste raste akacija i trnje visoko par metara, toliko da iznad viri samo malo žirafine glave. Cesta je suha crvena zemlja koja će nas pratiti cijelim putem. Vožnja tako opterećenim kombijem brzinom od 30-40 km izgleda kao da ste na vibratoru. No uskoro je i to završilo.

U 17 sati ostajemo definitivno bez gume. Još za dana pojavio se neki Holanđanin s Land Roverom, čovjek koji u ovoj nedođiji postavlja keramičke pločice. Uzeo je rezervnu gumu da ju odveze do sela Serolevija i zakrpa. Došla je i noć. Vojnici su nas upozorili da se ne udaljavamo od kombija jer ima hijena i leoparda.

Na toj poziciji, nedaleko pogibije talijanskog misionara dočekali smo prvu noć na otvorenom. Vojnici su legli u prašinu pored kombija, a pod glavom im je bila puška. Par metara dalje u vreći za spavanje ležao je Diki. Ostali su se tiskali u autu. Naslonio sam se na kombi i na stojećki odmarao. Oko pola noći stigao je prvi konvoj. Konvoj znači da se nekoliko vozila grupira i da ima oružanu pratnju. Pokušali smo napumpati gumu, ali koliko unutra - toliko van. Inače, to je slijedeće pravilo: okolo se tiska mnoštvo ljudi koji niti znaju niti imaju sa čime pomoći. Sammy nas je napustio s konvojem, jer kako je rekao - da vrati gumu koju je odnio Holanđanin. Nije rekao s kim ni kako. Skužili smo da se prestrašio za svoju guzicu.

Sat kasnije u daljini čuo sam brujanje, koje je bilo sve glasnije. Kamioni su došli do nas i ugasili motore. U donjoj etaži vozi se stoka, obično koze. Iznad je pregrada. Odmah iza kabine su ljudi i prtljaga, a unazad roba. Mi smo razgovarali na hrvatskom. Na vrhu, stajao je crnac ovijene glave turbanom. Skočio je pred nas i rekao: «Ja Oranga, ja bila UNPROFOR». I krene priča. Hrvatska Kostajnica, Hrvati dobri, Srbi loši… Stresem se i danas kada se toga sjetim.

Nažalost, ni oni nam nisu mogli pomoći. Ubrzo odlaze. Gledam mjesec i nebo koje je sjajnije nego kod nas. U  daljini čuje se zavijanje hijena i pokoja ptica. Pred  jutro su nas posjetile hijene kružeći oko nas. Vojnici su osjetili i miris lavova, ali nitko nas nije dirao. Perem ruke i lice u par kapi vode iz čuture. Prije jela obavezno bih suputnike dezinficirao s jakim dezinficijensom Plivaseptom ili alkoholom. No, ovog  puta nisam imao te brige jer nismo imali što jesti, a nareske smo čuvali za gora vremena. Nadali smo se da ćemo tijekom puta moći kupiti konzerve ribica, narezaka, kruha ili slično. Ali ljudi su toliko siromašni da si to ne mogu priuštiti,  pa te robe jednostavno nema.

 

Petak, 25. lipnja - Serolevi –Marsabit

Ujutro terencem stiže Sammy sa rendžerima i vulkanizerom. Kamenom brusi zračnicu i krpa isčupani ventil.

Dolaze i pastiri plemena Samburu. Za 10 $ kupujem koplje i slikam ih . Na sebi imaju sandale, od koljena do slabina zamotani su u jarko crvenu tkaninu koju presjecaju crne crte. Iznad slabina su goli, a oko vrata nalazi se ogrlica. Tu su i naušnice, te ispod pazuha karabash-tikvica za vodu ili mlijeko. Kosa im je vrlo kratka. Koplje je za oko pola metra više od njihove vitke i visoke figure. Cijelim putem sretali smo takve pastire. To su isključivo muškarci. Njihove vitke figure i usporeno hodanje odaju samo jedno, oni su zapravo gladni i tako racionaliziraju energiju. Velika je sreća jesti jednom na dan. Za razliku od njih žene i djevojčice nose na leđima ogrjev ili vodu. Nismo vidjeli niti jednog muškarca da radi te poslove, pa ćemo ta zlatna pravila donijeti doma i ponuditi ih i feminističkim udrugama.

Nije čudno, kad najbolju djecu dovedu u trening kampove, daju im jesti i piti i uz silnu motivaciju postaju prvaci i rekorderi. O tome mi je govorio i naš pratilac Mark Rono iz čuvene obitelji atletskog prvaka i svjetskog rekordera Henrya Ronoa. Sa 8.08 na 3000 m s preponama bio je samo 5-ti u svojoj pokrajini, ali je dobio posao i kruh u vojsci. Atletika i nogomet je možda jedini način da se iziđe iz gladi i bijede, a Afrika će biti nepresušni izvor talenata.

S takvim mislima krećemo u Serolevi. Dok se majstor bavi našim gumama mi pijemo sokove i pivo. Sokovi se hlade u badnju koji je zatvoren jutenom krpom. Od jučerašnjeg doručka nismo ništa jeli. Pregovara se sa rendžerima da nas voze dalje, ali bez uspjeha. Inače su vrlo ljubazni. Gledam njihova naselja. Dvorište od 30-40 m omeđuje trnje i šiblje. Po obodu je 4-5 okruglih  kuća, promjera 5-6 m napravljenih od pruća, stabljike slične kukuruzovini, lišća i blata. Jedna kuća je od muškarca, a u ostalima su njegove žene s djecom. Naime, jedan muškarac ima 4-5 žena. Eto, dobar običaj daleko se čuje.

U podne napokon krećemo. Vidimo impala antilope, ptice slične noju, divlje pure i jarebice. Prolazimo Merille gdje s trbuha skrivećki slikam tzv. restoran sa vanjskim pećima od blata. Tu kupujem i vodu, ali nažalost ništa za jelo. Litra vode košta dolar. Prolazimo i Laisamis. Napokon u sumrak, oko 19 sati dolazimo u Marsabit. Kao da je na kraju svijeta. Ulazimo na parkiralište hotela Jey Jey centar,  koje je opasano visokom željeznom mrežom. Večeramo govedinu tvrdu za zube polomit, ali poslije 36 satnog posta sve je odlično. Nismo bili ni pretjerano gladni, pa zaključujemo da čovjek ni sam ne zna koliko može. Zapravo, sve je stvar glave. Ostrman se skompao sa vojskom i policijom i u muslimanskom Marsabitu  našao Tusker pivu. I dok smo ga mi već prežalili, pojavio se kasno u noć, naravno s pivom. Tu smo sreli i Australca koji putuje biciklom zajedno sa svojom crnom suputnicom. Kada ona nije mogla dalje, poslao ju je kamionom, pa nas pita da li smo je negdje slučajno sreli. Noć je bila vjetrovita i ugodna, pa smo zaspali k'o zaklani.

 

Subota, 26. lipnja - Marsabit-Bobisa

Ustajemo već u 6. Dani se u 6,30 a odmah slijedi doručak. Uzmi, dok ima. Hotel plaćamo 5 $, večeru sa pićem također 5 . Spremni smo za polazak u 7,30. Opet imamo probleme sa gumama . Petljamo sa njima na benzinskoj, a u posao se uključujem i sam. Kupujemo zalihe i to 6 l vode, kekse, kruh. Ukupan račun16 $. Polako krećemo. Prolazimo blizu sela vojnika Bonaye. Kraj postaje sve više pustinja. Prevladava siva boja a raštrkano kamenje gotovo je crno. Kada pogledaš dalje crnilo se spaja i izgleda kao neka druga zastrašujuća planeta. Vidimo i duboki krater. Dr. Božičević nas poučava i kaže da se vide horizontalni sedimenti što upućuje da je udubina nastala erozijom a ne vulkanom.

Dr. Božičević , kao geolog sada je na svome. Nalazimo se na najstarijem tlu Zemlje. Uzorke kamena kao i bilja skuplja Dominik Pavičić, student geografije. U laganoj nizbrdici slijećemo sa makadamske ceste. Iako je okolo debelo kamenje prolazimo bez težih posljedica. Izguravamo kombi nekako na cestu. Na lijevoj strani je pastir sa stadom koza koje pasu valjda sam kamen, jer naokolo nema ničega. Dečko nije pokazao nikakav interes prema nama, iako su tu prolasci ljudi rijetki. Štoviše, htio se što prije maknuti. U daljini ispred i desno, u pustinjskom pijesku ugledali smo zelenilo stabala i velike niske zgrade. Tada nismo znali da će to biti jedno od najljepših iskustava u Africi-pleme Gabra ili Gebre i oaza Bobisa. Polako smo ulazili u pustinju Gal Gal, a guma je stalno polako ispuštala. Dovukli smo se do od Nairobija 680 km udaljene Bobise. Odmah uz cestu nalazilo se u pijesku omanje drveće, preciznije grmovi. Svi su ostali, samo Diki, Kuka, Patrick i ja odlazimo u 500 m udaljenu radionicu katoličke misije. Kako glavnog vulkanizera nije bilo, morao sam se posla prihvatiti sam. U gumi je bilo potrgano čelično pletivo koje je bušilo zračnicu. Zakrpao sam nekoliko rupa, no više nije bilo ljepila. Rekao sam Kuki: «Ovo se samo zove guma».

Pošto je pred nama bila pustinja odlučili smo ostati u Bobisi. Na povratku prema cesti vidjeli smo 250 m duboki bunar sa koritima za napajanje stoke. Na pijesku pored ceste već se krpenjačom igrao nogomet. Ostrman mi je ispričao da su ih djeca ispočetka gledala sa pristojne udaljenosti. Nakon toga, počela su pljuvati i prati svoju kožu da postanu bijeli. Kada nije išlo, sprijateljio ih je nogomet krpenjačom.  Djeca Bobise su prelijepa, motorika im je izvanredna a brzo i uče naše riječi. S tugom mi je prošlo glavom da im je 99 % sudbine zapečaćeno mjestom rođenja.

Upoznajem se sa Markom Konchorom koji je šekutor u katoličkoj crkvi. Sa njim smo Postružnik i ja  razgovarali  dugo u noć pred crkvom u Bobisi. Ima 5-ero djece i ženu Mariju. Vodi me u svoju skromnu, ali urednu kuću. Koliko se sjećam, ima samo jednu prostoriju u kojoj su stol i kreveti. Zidovi su ožbukani zemljom, a po zidovima su svete slike. Molio me da mu kupim coca colu, jer on i njegova djeca nikad je nisu probala. Nisam je tada kupio, a sutradan, u pokretu nije bilo vremena. Žao mi je zbog toga i danas. Znam da coca cola kao simbol jednog svijeta sigurno neće usrećiti Marka jer bi je samo jako želio, a ne bi je mogao imati. Bio bi zbog toga svakako nesretniji. Africi treba pomoći da unapređuju svoje, ali i sami moraju htjeti više.

Gabre su nomadi i pasu stoku do 100 km okolo oaze. Kada ponestane vode, vodu donose devama 120 km daleko. Kiša nije padala  u travnju ove godine, od travnja 1998., ali  možda nešto padne u listopadu. Od kako su katolici, žene se sa 18, a djevojke sa 14-15 godina. O ženidbi pregovaraju roditelji 2-3 godine, a može se dogoditi da se mladenci upoznaju na svadbi. Dečki ne smiju ljubovati sa curama već eventualno s udovicama. Ako se to ipak dogodi, izoliraju ih do 40 godine, kada se mogu oženiti. Nisu sretni kada djevojke odlaze na školovanje u Nairobi. Znaju da će ih izgubiti, a pleme tako slabi. To najbolje znaju po svojem stadu, jer točno znaju koliko životinja mogu zaklati a da stado ne oslabi. Kako jednostavna i jasna ekonomija.  Postružnik i ja pričamo djeci priče o snijegu. Slušaju bez riječi. U pustinji Bobise doživljavamo jedinstveni zalazak sunca, spajanje njegovih zraka  sa bojom pijeska i stablo agacije na horizontu. Pod krošnjom akacije nalazim odbačenu japanku od devine kože.

Kao što sam već rekao, noć provodimo u miru i ugodnom razgovoru kod crkve sve do ponoći.  U toj predivnoj noći kod prijatelja - izgubio nam se Ostrman. Našli smo ga s vojnicima i domaćinima kako ćaskaju i pijuckaju pivo. Ispričao mi je da je izgubio sunčane naočale koje je našao dječak i odmah ih vratio. Čudo u Africi. Bobisa je općenito najljepše što smo doživjeli u Africi. Ljudi su gostoljubivi, pošteni i dostojanstveni. Srećko i Postružnik spavaju u kombiju a ostali na betonu u dvorištu crkve. Odlazim na počinak na lijevu stranu crkvenog dvorišta. Uvlačim se u vreću za spavanje. Predivna noć sa mjesecom i laganim povjetarcem. Preko tornja i križa te obrisa egzotičnog  drveta gledam na sjever. Moje oči i moje misli uprte su tisućama kilometara daleko. U posebnom sam emocionalnom stanju. Sutra je krizma(ferma) moje Ane. Pred jutro osjećam lagano bockanje pijeska. Vani je pješčana oluja, a uskoro i novi dan.

 

Nedjelja, 27. lipnja - Bobisa- kenijski Moyale

Ustali smo u 6 a u 7 trpamo stvari na Mitsubishi kamione. Uz njih po Africi vozi i Isuzu.  Ispod nas voze se koze i krave, a između je pregrada. Dominik, Postružnik, Mihić i ja smještamo se na prvi kamion, ostali su na drugom. Krećemo u 7,15. Odlazim sa tugom od ovih divnih, ponosnih i siromašnih ljudi. Smješteni smo u čeličnim cijevima ograđenom  putničkom prostoru, odmah iza vozačke kabine. Nakon 2-3 metra počinje teretni prostor.  Visoko je možda 3 –4 metra. Tu su i naši ruksaci i transportne vreće, a iznad svega moj krhki karabash. Cesta je široka 15-tak metara dijelom je makadam, dijelom zemlja. Nakon nekog vremena nestaju rijetka stabla. Nebo je plavo i nekako okomito prema zemlji, i na horizontu spaja se sa gotovo crnom bojom tla, bolje rečeno kamena, a koje povremeno prelazi u sivo žućkastu boju. Od Bobise do Turbija, prvog naselja ima 110 km.

Kamioni su mekani a vozi se kao na Afrika reliju. U toj pustinji rijetko vidimo pokoju kućicu nomada i deve. U daljini vidimo brdo ispod kojeg se smjestilo naselje Turbi, što znači 7 brežuljaka. U 10,15  dolazimo u selo, a mlada crnkinja nogom mi je polomila karabash. Bijesno sam je pogledao, jer mi se nije ni pokušala ispričati. Već sam ga htio baciti, no pokupio sam komadiće i spremio ih u vrećicu. Doma sam ga zalijepio i izgleda ko novi.

Prašina nam je u kosi i koži pa izgledamo kao crvenokošci. Silazim i kupujem vodu. Polazimo malo prije podne i provlačimo se prijevojem između brežuljaka. Uskoro je podne pa se u sebi  križam i molim Oče naš. Ima sve više grmlja  sličnog trnju i dopire nam do glave. Vidimo babune, kasnije deve. 13 je sati. Sada je vrijeme firme. Selim se mislima u Sv. Iliju u Lipniku. Vidim Anu, kumu Ivanu, Josipa i mamu Darinku. Sretno Ana, govorim u  sebi. Cane, Zdravko, Čaval, Jive i ostali okreću ražanj. Da mi je bar jedna kost.

Dolazimo do vojnih zapreka. Ponovno krećemo i zavijamo prema sjeveru, možda i sjeverozapadu, a počinjemo se i penjati. Tu gubim kapu sa znakom karlovačke županije ali gubimo i drugi kamion sa ostatkom ekipe. U 16,10 dolazimo u Moyale. Kamion staje u usjeku. Ravno ispred je granica Kenije i Etiopije i jedini granični prijelaz na 1000 kilometarskoj graničnoj crti. Vidimo fasade, natpise banaka i putničkih agencija. Sa 200-300 m izgleda dobro. Ali to je prvi i varljivi dojam.

Kada vas pošalju na službu u Moyale, to je kao kaznena ekspedicija. Stariji će razumjeti bolje, kao kada vas je bivša JNA slala u vojsku na albansku granicu. Sišli smo sa kamiona i skinuli stvari na obrov uz lijevi rub zemljane ceste. Stajali smo oko prtljage ili sjeli na nju, jer uskoro je došlo mnoštvo, a stvari se nikada ne napuštaju, ili dok jedni nose drugi paze. Brinulo nas je što nema drugog kamiona. Napokon, dolazi sat poslije nas. Pogađate, opet guma.

Land Rover policijskog službenika Dominika i mene odvozi desno u naselje i do hotela. Veću rupu ne možete ni zamisliti. Zgrada za koju nam je rečeno da je hotel ima kričavu ljubičastu fasadu, vododerine po putu su do pojasa, sve je krcato smećem. Dubina vododerina je takova da sam mislio da će se džip prevrnuti. Dočekala nas je i zavijajuća glazba te hladni pogledi koji vam poručuju da ste tu strano tijelo. Moyale je muslimansko mjesto.

Dva puta smo prošli oko zgrade i tražili ulaz. Na desnoj strani, odakle smo došli, nalazila se ograda od limenih ploča. U njoj bila su pola metra široka i možda metar i pol visoka vrata. Ispod je curila usmrdjela voda. Jedva sam ušao sa ruksakom, a da ne kleknem u vodu. Ušao sam u betonirano dvorište. Ravno, na 5 m bio je ulaz u WC. Ispred je stajala 2-litarska boca coca cole sa vodom. WC je bio čučavac sa izbetoniranim podom a rupa je bila  40-50 cm duga i 10 cm široka. Odmah lijevo bio je tuš. U jednom kotlu mogla se ugrijati voda, a na konopcima bio je zavezan izbušeni okrugli lim preko kojeg se lijevala voda. Kanta za zahvaćanje vode bila je napola prerezana guma sa konopcima. Kupanje danas nije bilo predviđeno.

Pristigli su i ostali pa smo počeli nositi stvari. Između tuša i WC-a, na lijevu stranu stepenice vode do soba. Na hodniku, na podu jedna je žena kuhala na plin. Upozoreni smo da smo među muslimanima i da moramo poštovati njihove zakone. S Mihićem smješten sam u sobu br. 14. Kada su otvorena vrata skoro me pokosio ustajani zrak. Soba nije imala prozor okrenut van, već prema unutra, na stubište.

Doznali smo da blizu radi menza vojske i policije. Po nas je došao džip i uputili smo se tamo. To je bila terasa sa zelenilom i drvećem. Pili smo i slušali našu glazbu, a u 20 h naručili smo i večeru u drugom restoranu. Bila je to kozetina ili ovčetina. Čekali smo do 10  a onda su nas pozvali. Opet čekamo, možda i sat i kada smo već mislili otići stiže kuhano meso sa rižom. Meso je bilo tvrdo, bez nekog posebnog okusa, a riža kao da je izgorjela. Pola nas je jelo a pola radije gledalo, na sreću domaćina koji su počistili ostatak. Račun za jelo i piće za 12 ljudi iznosio je 40 $.

Odlazimo u hotel. Sa Postružnikom stojim na uskom balkonu i razgovaram. Promatramo etiopski Moyale koji se smjestio preko udoline. Po svjetlima zaključujemo da je tamo bolje, jer ovdje su svjetla već ugašena. Najednom u kućici ispod hotela počinje neka strka. Prvo se čula svađa i lom, nakon toga dijete istrčava iz kuće na put i počinje bacati kamenje u kuću. Ali plač tog djeteta ostao mi je zauvijek u sjećanju. Ne znaš da li plače, laje, zavija ili rokće. Negdje iz dubine trbuha, ili još dublje iz njega izlazi silan očaj i jad. Došla je jedna žena, vjerojatno susjeda i toplim  glasom ga smirivala. Nikada prije ni poslije nisam doživio takav izljev jada. Krenuo sam u sobu. Znao sam da je prljava i puna raznih parazita. Dezinficirao sam ruke i na krevetu se uvukao u vreću za spavanje.

 

Ponedjeljak, 28. lipnja - Kenijski Moyale-Etiopski Moyale

Ustajemo u 7. Odlazim u trgovinu koja je preko ceste ispod Medine hotela. Odmah sa vrata osjeća se težak miris, nešto poput petroleja oplemenjenog smrdljivcem. Htio sam kupiti ribice u konzervi ali ih nije bilo. Ipak sam kupio vodu po standardnoj cijeni litra za dolar, te nekakve kekse. Izbor roba vrlo je mali. Osjećam se nelagodno.

Uskoro dolazi Land Rover i vozi nas prema graničnom prijelazu. Opraštamo se od vojnika pratilaca i dajemo im nagradu od 20 $ za dobro obavljen posao. Osim što smo sretno došli, njihovo prisustvo oslobodilo nas je harača i nepotrebnog stajanja na plemenskim barikadama, čega će u Etiopiji biti mnogo više.

Formalnosti na kenijskoj strani obavili smo dosta brzo. Koliko se sjećam, to su kartoni sa popisom opreme, kamera, foto aparata i slično. Terencem dovozimo stvari do etiopske granice i odlazimo do zgrade lijevo. Tena stilin Etiopija - zdravo Etiopija. Prostorija u koju smo ušli bila je velika. Dobili smo prednost pred domaćinima. Prvo, pregled putovnica i viza, a nakon toga upisujemo ponovno stvari i novac. Potom pregledavaju ruksake i transportne vreće. Moja koplja su rastavljena na tri dijela i umotana u odjeću. Maske, bubnjevi, skulpture, narukvice, ogrlice i ostalo sprešano je da voda curi iz njih. Tu su još na broju i dijelovi karabasha. Prolazimo. Iako smo dosta brzo riješili sve te poslove, prvi dojam je da je birokracija na cijeni.

Na početku prolazimo uz bijelo zelenu džamiju, pa ravnom ulicom koja se uspinje dolazimo do hotela lijevo od ceste. U odnosu na Medinu, raj na zemlji. Smješteni smo u dva bungalova. Ispred je mali park kroz koji vodi betonirana staza. Imamo i tuš te se napokon pošteno peremo. Peremo veš i čarape te preslagujemo stvari. Sve je skromno, ali imamo sve što nam treba, a ljudi su ljubazniji nego preko. Oko nas, u vrtu, postavljena su mitraljeska gnijezda. Doznajemo da dolazi ministar i otvara telekomunikacijski centar odmah iznad hotela.

Diki kuha juhu od makarona i nareska, a neki jedu piletinu u gradu. U banci mijenjam 100 $ za 780 birra. Za tu operaciju svuda u Etiopiji potreban je najmanje sat. Novčanica prelazi iz ruke u ruku, prvo kontrolu pa nekoliko super kontrola, ispisuju se serijski brojevi novčanica i na kraju to odobri vrhovni šef. Naoružan birrima pokušavam nazvati doma iz nove centrale. Nikako ne ide. Sjetio sam se nekih «svečanih otvaranja» i u domovini, i upitao se da li će skoro ovdje imati izbore.

U usporedbi sa kenijskim Moyaleom, ovdje roba ima više, veći je red a birokracija je maksimalna. Na večer je Kuka iz restorana dobio Višnju i Karlovac i to je prvo javljanje od kako smo na putu. Tri minute stoji 49 birra ili oko 6 $. Samo radi usporedbe, mjesečna plaća vrtlara i domaćice (spremačice) u Adiss Abebi zajedno iznosi 20 $, a njihovu pomoć koristi svaka imućnija obitelj. Plaća fakultetski obrazovanih ljudi bila je oko 100 $. Ja sam pak zvao Adiss Abebu i dobio inžinjera Seoyolima Alemua, zagrebačkog studenta farmacije, a sada zaposlenog u bolnici na nabavi lijekova. Jedan konobar raspitivao se o mogućnostima da doseli u Hrvatsku. Slijedio je zasluženi odmor i sladak san.

 

Utorak, 29. lipnja - Etiopski Moyale-Yabello

Ustajemo već u 5,30. U 6 sati polazi redovni prijevoz za Yabello. Za sve nas to stoji 120 birra (cca 15 $). Trpamo vreće na krov autobusa. Za to traže dodatnih 180 birra. Autobus je već došao pun da ni igla ne bi stala. Uvjeravali su nas da će isprazniti jedan dio za nas. Nakon rasprava odlučeno je da skinemo stvari i da se vratimo u hotel. Dva Mladena još jučer pregovarala su oko prijevoza. Propao je angažman kamiona do Kelema i nazad do Arba Mincha, no ostao je još jedan kombi.

Unajmljen je i vodič Biruk, sitan mladić koji pomalo govori engleski. Neobično je da kod govora srče zrak uz njihanje u koljenima, što prate i zamasi ruku. Odlazim sa njim niže prema granici. Prvo me odvodi u svoju skromnu sobu  u koju se ulazi iz pravokutnog dvorišta koje formiraju kućice. Ostavio je neke stvari mlađoj braći. Kupujemo i zalihe graha i sanduk vode.

Kombijem krećemo u 11. Prolazimo nekoliko policijskih kontrola i vozimo asfaltnom cestom u pravcu Adiss Abebe. Cesta je dobra za tamošnje prilike. Pejzaži su jednolični: žuta trava i kržljavo drveće ili šipražje te termitnjaci visoki i par metara. Naselja su rijetka i siromašna. Ovdje se ljudi više bave zemljoradnjom. Cijelo vrijeme puta kroz šuplji auspuh baš prema meni ulaze otrovni benzinski plinovi.

U 16 sati skrećemo s asfalta u lijevo i dolazimo do Yabella. Yabello je doista prava rupetina. Granični Moyale je ipak ušminkan i ne odražava stvarno stanje. Poslagujem stvari. Nalazimo se u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta sa GDP-om od svega 180 $. K tome još u ratu. A mi smo u najzaostalijim pokrajinama. Radi usporedbe Hrvatska je tada imala  GDP od 4000 $.

Uredno plaćamo 8 $ po glavi i smještamo se u svratište. Ulaz sa ceste ograđen je kamenim zidom i bocama te šiljcima na željeznim vratima. Pravokutno dvorište sa ostale tri strane omeđuju prizemne zgrade. Meni je stvarno zlo od benzinskih para. U dvorištu ispred sobe imamo stolić i stolice. Svi sjedimo vani, a ja se nastojim nadisati i oporaviti. Nakon nekog vremena Kuka i ja možda i Postružnik kombijem smo otišli u trgovinu u centru naselja da popunimo zalihe s konzervama sardina, kolačima i makaronima. Poslije Nairobija prvi puta vidimo konzerve sardina.

Yabello se smjestio u ravnici nedaleko od ceste Moyale - Adiss Abeba, a u smjeru našeg cilja. Naselje je zgusnuto i ima kvadratičan oblik koji presijecaju paralelni prašnjavi putevi. Kada smo se vratili došli su  djevojka i mladić, geografi ili etnolozi koji istražuju to područje. Postružnik nastoji nešto doznati o Kelemu i Seljanvillu, ali oni ne istražuju to područje. Ipak pomogli su nam pronaći prijevoz.

Razgovaramo stalno o tome kako dalje. Nakon kenijskih iskustava svjesni smo da do cilja možemo ili terencem ili kamionom. Osjećamo se kao alpinisti koji vide vrh i osjećaju da su blizu njega. Nije to još završni uspon ali smo korak nadomak njega. Znamo da se u dan, dva rješava enigma Seljanville. Ako neće nikako ići, onda idemo odmah u Arba Minch. Kuka i Postružnik odlaze u mjesnu gostionicu na dogovor s vozačem, dok Diki kuha makarone i grašak za prste polizat. Vraćaju se pregovarači. Napeto isčekujemo. Dogovoren je prijevoz pickup Toyotom do Konsa a dalje kamionom. Ceh iznosi 4500 birra ili oko 600 $. U takovoj atmosferi skromno smo proslavili rođendan Dominika Pavičića. Perem se vodom koju grabim zračnicom iz šternje i odlazim na spavanje kod cimera Srećka.

 

Srijeda, 30. lipnja - Yavello-Omorati

Ustajemo po mraku u 5 sati. Polazak je u šest, a vozač je točan. Prije polaska u dvorištu imamo razgovor s policijom od dvadesetak minuta. Napokon krećemo. Vozimo se u kasonu pa smo zabundani u jakne. Odmah na uzvisini iznad sela, još u sumrak auto staje. Vozač čisti filter goriva. Krećemo, ali ne zadugo. Loš je kontakt kablova na bobini. Stajali smo nekoliko puta, a onda ja rješavam stvar, pa umjesto kajlica stiskam klemicu i problem je nestao. «Bolje nek novo»  kako bi rekao prijatelj Joža Brinc.

Cesta je makadamska ali dobra. Do Konsa, raskrižja prema Omoratiju imamo 100 do 120 kilometara. Na cesti ima puno divljači. Vidimo dik-dik antilope koje panično trče ispred nas pa skreću u stranu, zatim zečeve i dvije bradavičaste svinje. Uskoro skrećemo udesno. Isprva je ravnica ispresjecana erodiranim kanalima koje moramo daleko obilaziti jer ih ne možemo prijeći. Vidimo ptice slične trčkama, pa nešto veće poput biserki i slične papigama. Počinjemo se penjati.

Vozimo klancem i uzdužnim koritom sada suhe rijeke. Postaje brdovito.To zapravo i nije cesta već prirodni prolaz preko kamenja riječnog toka. Vegetacija postaje sve bujnija. Vidimo plantaže banana i sorgata, biljke između sirka i kukuruza. Njegovu stabljiku domoroci stalno žvaču te rade od njega  piće. Na stablima vise i košnice. U naselju tankamo benzin iz pocinčanih kanti.

Nastavljamo prema Konsu, put postaje strmiji i neprohodniji. Brda okolo su strma i poredana kao nepregledni niz stožaca na kojima su kućice i ljudi koji nas promatraju odozgo. Konfiguracija terena kao i boje i pokrov stvarno su nestvarni. Uskoro se priključujemo na cestu koja nas uskoro dovodi do mjesta na uzvisini.

Žene i djevojčice na leđima nose naslagana drva i sorgat. Kad hodaju uzbrdo imaš dojam da će nosom dodirnuti zemlju. Muškarci uopće ne rade takve poslove. Uskoro smo u Konsu, razmeđi putova. Kao zanimljivost iznosim podatak da na cijelom putu nismo sreli niti jedno vozilo. Put ravno i uzbrdo vodi prema Omoratiju, a desno prema Arba Minchu. Stajemo pred mjesnom gostionicom. Tu ćemo kupiti zalihe vode, kolača, pive i kruha. Ljudi jedu injiru, nacionalni specijalitet. Na tijestu od posebne žitarice (kao na pizzi) peku se mali komadići mesa s umakom. Jede se tako da se posebnim kružnim pokretima šake i prstima otkidaju komadi.

Vozač stanuje u Konsu i tu ćemo terenac zamijeniti Isuzu kamionom. Pretovarujemo stvari i oko podne krećemo. Veseli nas da vozimo i bačvu nafte. Ovo kao da nije Afrika. Vozač nakratko svraća u kuću odmah u pola uspona. Uzdižemo se i vozimo prilično brzo. Na mjestima vidimo koze, velika stada grbavih i rogatih goveda. Nevjerojatno je da ih još nismo pregazili. Na stotinjak metara put je pun goveda i ljudi. Vozač potrubi, ali uopće ne smanjuje gas. Sve se nekako sretno rasplete, u zadnji čas.

Ja stojim jer put povremeno presjecaju grabe koje odvode vodu sa okolnih brda. Jedna takova bila je kobna za Kuku koji je u povratku sjedeći slomio trtičnu kost. Vozač kaže da tu živi «Konso pipl». Vozimo se po visoravni koja se lagano valja. U dolinama su suhi vodotoci, ili rijeke koje jedva teku i koje i takove život znače. Do njih pastiri tjeraju ogromna stada goveda. Potresno je gledati kako žene šalicama pune posude vodom jer se ne može zagrabiti više. Predio kojim prolazimo doista je poseban i prelijep. Prevladavaju polja sa travom u kojima je rijetko drveće. Tu su i plantaže sorgata. U krošnjama drveća nalaze se osmatračnice odakle se bdije nad urodom. Stajemo na jednoj uzvisini odakle puca pogled na dolinu. Ostrman snima. Još malo prema sjeveru i u daljini vidimo Rift Valley. Postružnik nam objašnjava da će baš na tom mjestu Afrika biti prepolovljena za koji milijunčić godina. U dolini gori požar jer vidimo dim a kanadera nema ni za lijek. Iza doline, u smjeru istok zapad uzdižu se planine. Po sredini vidi se tanka tamno zelena nit. Kasnije ćemo otkriti da je to bujno drveće uz rijeku Woito.

Prvo serpentinama, a kasnije ravnom cestom dolazimo do mosta i prelazimo rijeku široku k'o Dobra. Njezina je voda smeđa i mutna. Uz rijeku raste bujno i visoko drveće. Odmah na uzvisini čekala nas je policijska kontrola. Nakon četvrt sata šalju nas do kapetana na raskrižju puteva. Uređuje se i ta stvar, na kamion se penje policajac i nastavljamo put lijevo kroz ravna i plodna polja koja oru traktorima. Desna strana je požeta a uz cestu stoje polugole žene i djevojke. Uskoro , zaokret ponovno na lijevo i vozimo uzduž Rift Valleya. Sada je cesta fini mulj. Zaglavili smo u njemu. Lopatama se otkopavamo i guramo kamion. Napuštamo put i vozimo između drveća. Skrećemo malo ulijevo i sretno stižemo do naselja plemena Irboro (u literaturi Arboro). Selo je uređeno i zbijeno. Ulazimo na prostrani bijeli trg, a uokolo, među drvećem nalaze se kuće. Dolaze ljudi koji su obučeni u kratke hlače, majice ili košulje. Tu ostavljamo policajca i produžujemo na zapad.

Planine koje nas prate s desna kao da se sastoje  od niza većih i manjih piramida. Još smo imali problema sa muljem, ali smo nekako isplivali. Napuštamo dolinu i skrećemo udesno koritom suhe rijeke jedva prolaznim putem. Prelazimo prijevoj i vozimo po visoravni. Pastiri ovdje imaju puške. Kod prijelaza suhog korita zapinjemo u mulju. Jedva se nekako izbavimo. Dolazi muškarac sa kratkom, valovitom kosom. Pripada plemenu Hamer. Pišem kako čujem jer u literaturi piše Hamar. Općenito, ljudi su ovdje nekako nepovjerljiviji.

U 17,30 dolazimo u Turmi. Počinju dobro poznati rituali sa vlastima. Imamo vremena, pa trgujemo. Kuka i ja kupujemo pastirski «drveni jastuk». Nakon nekog vremena dolaze policajac u civilu i jedan čovjek sa željom da sa nama idu u Kelem. I dok Srećko viče «Dolje» ja mu kažem: »Kad oni idu gore, mi krećemo». Tako je i bilo.

Putem srećemo puno divljači. Uskoro je pao i mrak. Naši suputnici govore nam o dobrim hotelima, a to i sami očekujemo jer smo u Nacionalnom parku Omorati. Dolazimo oko 20 sati. Prvo nas dave gotovo 2 sata na ulazu u naselje u garnizonu ili policijskoj stanici. Na kamion ulaze i 2 naoružana vojnika. Nedaleko su hoteli. Desno je National. Oko dvorišta je ograda od trnja i kića. Kamionom ulazimo unutra tako da smo potrgali kapiju i pola ograde. Ipak smo odlučili da Kuka i Postružnik pogledaju sobe.

Kućica je pravokutna, s jednom sobom. Zidovi i krov presvučeni su ilovačom. Kada su ušli unutra čuo se dugi «A» sa uvlačenjem zraka. Kada su se vratili rekli su da su postelje žive, a tekuti, stjenice i slične životinjice izlaze i iz zidova. Nakon toga postalo je suvišno zavirivati u susjedni Tourist, odmah preko puta. Ipak, iz razgovora doznali smo da u blizini postoji korejski Gasthaus. To je fino sjelo u naša uha. Odlučili smo da ga pogledamo, a spavanje u savani izvan naselja nam ionako ostaje za kraj. Vozili smo kamionom odakle smo došli, pa onda lijevo. Pod svjetlima kamiona vidimo čvrste zgrade. Ja sam vidio i kabel koji je bio razapet. Viknuo sam «Pazi kabel», no vojnici me nisu razumjeli. Kabel je zapeo za pušku, a vojnik i puška pali su na Dominika, te mu rasjekli glavu. Bila mu je to čestitka za jučerašnji rođendan. Ranu smo malo očistili i zamotali.

Uskoro se pojavio Solomon. Stvari ostavljamo i zaključavamo u jednoj prostoriji te odlučujemo da spavamo vani na natkrivenom betonu. Na vatri, uz Omo Diki kuha grah i makarone a nas čuvaju Solomonovi ratnici. Solomon donosi mutnu vodu sa Oma koju raskužujemo i peremo ruke. Znali smo da je Omo naš cilj, pa to za nas znači pranje ruku u svetoj vodi mitske rijeke. Nakon tople i skromne večere zadovoljno i spokojno uvlačimo se u vreće za spavanje iako su krokodili blizu, ali i naš cilj Seljanville.

 

Četvrtak, 1.srpnja - dan D-Omorati-Kelem – Seljanville

Ustajemo oko 7. Budimo se sa vjerom da je danas završni uspon, dan D, kruna na sve dosadašnje napore i nastojanja. Odmah iza dvorišta je Omo. Sa strahopoštovanjem gledamo njegovu mutnu gotovo crvenu vodu. Okolo su visoki obrovi, a u njemu krokodili. Širok je 70-100 metara i vrlo dubok.

Uzimamo samo najnužnije stvari poput fotoaparata jer cilj je odmah na drugoj obali. Tako smo bar mislili prema karti. Na karti je označen Kelem koji bi trebao biti odmah na drugoj obali.

Omorati, naselje od 5000 duša u čijoj se blizini  nalazimo nije ni označeno. Odlazimo u Omorati gdje ponovo imamo posla sa organima reda. Samo naselje je zgusnuto a dvorišta su ograđena trnjem. Spuštamo se prema rijeci. Oko nas sjatilo se mnogo djece i ljudi. Dok čekamo aluminijske čamce fotografiram Gelem, šesnaest godišnju crnkinju i njezinog zaručnika Kristofa Kamate te golu i polugolu djecu. Kristof je tražio novac za slikanje, a kada sam dva birra dao Gelem silno se naljutio.

U međuvremenu Kuka, Postružnik, Ostrman i Diki prelaze rijeku. Čekamo da se vrate po nas. Iako je voda vrlo duboka vesla se sa malo debljim drvenim štapom. Uzimam plastičnu bocu i uzimam vodu Oma, koju sam donio doma. Vodeni tok je snažan i okreće čamac. Nizvodno vidimo čamac izdubljen u deblu i dječaka koji pliva rijekom. Dolazimo na drugu obalu koja je strma i visoka. Vojnim kamionom idemo do pet kilometara udaljenog Kelema. Lijepo je vidjeti korpulentnog Dražena Ostrmana s čijeg se ruksaka vijori šahovnica. To je osjećaj ponosa i topline koji nam je on dodatno priredio.

Stajemo na uzvisini. Pokazuju nam ostatke utvrde koji su prekriveni žicom, a koju su, kako reče poglavica, podigli Talijani. Okolo su domorodačke kuće i polako pristižu domoroci. To je Kelem ili kako oni kažu Kalam. Pleme koje tu živi je Geleb Nasanitch ili možda Dasanitch. Izgovor je bliži Galab, s naglašenim samoglasnikom koji je bliži a nego e. Vadimo karte i uspoređujemo ih sa stvarnošću. To nije Seljanville.

Razgovaramo ponovno sa domaćinima da se prisjete da li postoji u blizini kakova uzvisina, ostaci kakve utvrde ili zgrade. Vani je već postalo užasno vruće, a mi bez vode. I kada smo već mislili da se vratimo prisjetio se mladić koji je prevodio da 22 km nizvodno prema Turkana jezeru postoji nešto takvo. Mogli smo i reći:»Bili smo tamo» i vratiti se. Tko bi to uostalom mogao provjeriti.

Nismo to učinili prvenstveno radi sebe i željeli smo ići do kraja, naći to mitsko mjesto. Ponovno smo pogađali kamion i napokon krenuli između grmlja muljevitim tlom. To su naplavine Oma ili možda ostaci Rudolfovog jezera koje se polako povlači i smanjuje. Pridružili su nam se djeca a moj pratitelj i vodič bio je dječak Joni koji mi je nosio foto aparat. Vegetacija u blizini rijeke je bujna, a kada se odvojimo malo dalje - nisko grmlje. Na jednom mjestu vidimo vjetrenjače za navodnjavanje koje je postavio Amerikanac. Tu su zelena i bujna polja.

Vožnja je trajala preko sat vremena kad smo u daljini ugledali nezaboravan prizor. Ispred nas ravnica posuta finim muljem bez ijednog drveta. Na lijevoj strani u ravnici i u mulju razbacano je tridesetak naseobina, teško je reći kućica. Zamislite  prepolovljenu orahovu ljusku dugačku oko tri metra, široku dva a  visoku možda do ramena.  «Kućice» su napravljene od trnja i pruća te pokrivene lišćem i imaju otvor na jednoj strani. Sa desne strane kao nit ide desetak metara visoka uzvisina slična nasipu koja završava pedesetak metarskim proširenjem. Upravo tu ugledasmo tri četiri kućice i par stabala. Iza nalaze se brda. Došli smo pod uzvisinu i u mulju ostavili kamion. Popeli smo se kamenitim tlom i došli do utvrde etiopskih graničara. Na lijevoj strani je osmatračnica, ispred nje desno kancelarija zapovjednika,  a okolo niske zidane kuće.

Krene razgovor. Ispred nas i desno, na zapadu su desetak kilometara udaljena kenijska brda, deset kilometara polulijevo na jugu je Turkana jezero, a par kilometara lijevo je Omo. Na sjeveru je Sudan. Mulj ispod utvrde svjedoči da je jezero nekada bilo i tu. Opis točno odgovara. Onda su se sjetili da postoji jedan kamen sa uklesanim natpisom, ali su tražili novac da ga pokažu. Izvađene su karte i krenuo je razgovor. Opisano naselje odmah ispod vojske zove se Selanž, a piše se Selange. Postružnik ih pita što to znači na njihovom jeziku. «Ništa» odgovaraju. «Da li znate odakle je ta riječ»? « Ne» odgovaraju. Ali znali smo mi. Rebus zvan Seljanville bio je riješen.

Moguće je da je Seljanvill kada je podignut bio zapravo poluotok u Turkana jezeru. U njemu do danas osim domorodaca i nas nije nikada nitko ni bio. Govorilo se da ima oblik karlovačke zvijezde, a da crnci u njemu plešu drmeš. Pozorno su slušali objašnjenje. Nakon pristanka zapovjednika na zgradu njegovog ureda točno u podne postavljena je pločica ispisana na hrvatskom i engleskom: U sjećanje braći Mirku i Stjepanu Seljanu, istraživačima svijeta iz hrvatskog grada Karlovca, osnivaču Seljanvillea i guvernerima u vrijeme vladavine Cara Etiopije Menelika II. Podigao centar za ekspedicionizam, istraživanje  i kulturu «Braća Seljan» Karlovac. Hrvatska. Srpanj, 1999. Uz to grbovi Karlovca, Županije, CEIK-a i Hrvatske.

Danas, sto godina poslije ime Selange i  postavljena pločica čuvaju uspomenu na Seljanvill i braću Seljan. Slijedilo je zajedničko slikanje. Bili smo užasno žedni. Osjećali smo ispunjenost što smo uspjeli i prazninu koja nastane «kad ti kamen padne sa srca». Piva a ni vode niti za lijek, pa da krene slavlje. U ruksaku sam imao termometar. Skala završava na 45 stupnjeva, pa živa dalje nije mogla ni ići.

U takvom stanju krećemo kamionom i uskoro se zaustavljamo da napravimo fotografije Seljanvilla iz daljine, te Selangea. Lagano dolazimo do prijelaza i dehidrirani prvo odlazimo do National hotela. Proslava je počela. Na dušak ispijam dvije mirinde. Uskoro su nam se pridružili i domoroci pa Castel piva teče u žedna usta. Prvu rundu plaća Postružnik, pa Kuka, pa ostali. Jedan crnac leži na zemlji. Boli ga trbuh. Mole me da mu pomognem. Dajem mu neke tablete.

Vlasnica i njezine kćeri pokazuju nam ritual kuhanja kave, a to traje oko sat. Kava se prvo prži, pa se melje u posudi posebnim drvom, onda se kuha i posebnim ritualom ispiru šalice, a na kraju red je da se i proba. Upravo je Etiopija pradomovina kave. Dominik, Miha i ja odlazimo na ručnu pumpu gdje točimo vodu za kuhanje. Odlazimo u naš Gasthaus. Vraćamo se ponovo u National, ali Kuka i Ostrman ne idu nikako. Tamo im je prelijepo. Diki ide s nama i kuha večeru. Htio sam mu pomoći, ali ne da niti blizu. U takovom raspoloženju nisam ga nikad vidio. No onda je nekako posustao pa ja nastavljam dalje. Večera je standardna: juha od makarona, graha, paradajza  i malo nareska.

Kada smo se već oprali i krenuli spavati kamionom stižu Kuka, Dražen i Biruk. Dogovor je da krećemo rano u četiri pa se opraštamo i od Solomona i njegovih ratnika.

 

Petak, 2. srpnja - Omorati - Arba Minch

Dižemo se i polazimo u 5 i 10. Vraćamo se kuda smo i došli. Nakon nekog vremena u daljini vidimo vodu jezera. Zaključujemo da je to vjerojatno Stefanijino jezero. Vozeći savanom nije teško bilo zalutati i skrenuti lijevo. Vraćamo se i vozimo još u polumraku. Vidimo puno divljači. Mnogo je zečeva koji su manji i imaju narandžasta uha, majmune babune, impale, i dik dik antilope. Prešli smo Turmi i napravili oko 80 km. Na prijevoju prema Woitu počelo je škrapati, ali ne zadugo. Ja stalno stojim i amortiziram sve udarce. Kuka je sjedio i na udarnoj rupi slomio trticu. To je strašno bolno pa ne zna kako da se smjesti.

Dolazimo u 226 kilometara udaljeni Konso. Tamo vidimo mladu Šveđanku i Šveđana. Krijepimo se u lokalnoj gostionici i doznajemo o zastrašujućim razmjerima AIDS a. Odmah ispod gostionice gradi se velika zgrada na par katova. Čudim se skeli od  malo debljih kolaca koji su učvršćeni viticama, a ne čavlima. Pridružio nam se i vozačev sin, sedamnaestogodišnji Gurasho Kemita. Uskoro krećemo prema 80 km udaljenom Arba Minchu. Yabelo odakle smo došli pred koji dan je poludesno i na jugoistok, a mi idemo lijevo na sjeveroistok. Spuštamo se u dolinu. Prelazimo nekoliko suhih riječnih korita, a u jednom nešto i teče. Vidimo more grbavih goveda koja pasu ili idu na vodu. Žene i djeca nose drva. Tu živi pleme Gato. U daljini vidi se jezero Chamo oko koga pada kiša.

Dolazimo do jezera i vozimo uz njega. Tu živi pleme Shele. Tlo je plodno, a vegetacija bujna. Kuće su između grmova banana. Živost na cesti je velika. Ljudi, djeca, krave, koze. Vozač ne smanjuje ali prolazimo sretno. Srećemo i kamion na koji tovare banane. Odvajamo se od jezera na lijevo i dolazimo u Arba Minch. Vozimo se razrovanim zemljanim ulicama. Dolazimo do hotela Bekele Mola na uzvisini i malo izvan naselja. Okolo je ograda i grmovi koji cvatu. Dosta je i uredno. Kuka hoće biti bliže centra pa se vraćamo u Kairo koji nema vodu.

Ipak se vraćamo u Bekele Molu i odsjedamo u bungalove. Cimer mi je Srećko. Treba isplatiti vozaču oko 600$. Ne pristaje nikako, već traži birre. Shvatio sam da se boji vlasti. Kuka me je zadužio da promijenim dolare. Kada sam rekao da banke ne rade odgovorio je da bi tamo promijenila svaka budala. Sa Dominikom, vozačem i Birukom odlazim na početak mjesta gdje su uz cestu poredani kramari sa tenisicama, torbicama i slično. Jedan bi mijenjao, ali prvo traži da mu dam dolare da provjeri da li su pravi. Nisam pristao. Slijedi cjenkanje za kurs. Pogađamo se. Sve se to događa na štandu koji je omeđen nekakovim zastorima. Onda počinje iz džepova, gaća i čarapa vaditi zgužvane novčanice a ispred nas dolaze mrki tipovi koji su između nas i ceste kao kordon. Bankar počinje brojiti birre neprestance pogledavajući  ulicu pa se zbuni. Tako dva tri puta. Bodi gardi još pristižu pa ih već ima pet šest. U takovoj situaciji sa mnom je nejaki Dominik pa razmišljam što da napravim.

Iznad mene na plavom zastoru je ogledalo i donosim odluku: ako se što dogodi klati ću ih s njim. Da biste razumjeli 600 $ je 60 plaća vrtlara, a ovi ljudi su nevjerojatno siromašni. Struji mi glavom da sam u dvostrukom sosu, od gangstera i od vlasti. Gazda ponovno traži da dam dolare. Okrećem se želeći otići. Vraća nas. Daje mi birre, a ja njemu dolare. Brojim. Fali 200 birra. U međuvremenu dolazi debeli mladi čovjek koji provjerava dolare. Sutra sam ga vidio u banci. Vraća mi 50 $ jer su prestara serija. Napokon je posao završen a mi živi brišemo u kamion. Shvatio sam da su čuvari motrili na policiju da nas ne zaskoče.

U Bekeli radimo obračun sa vozačem. Dobiva 4500 birra i nagradu od 20 $. Obavio je posao kao da nije iz Afrike. Sin Gurasho ide u školu za vjeroučitelja. Zna za  Šukera, Bobana i Prosinečkog. Vadi sličicu Davora Šukera i stavlja je na prsa. Odlaze. Neka Vam je sretno. Tuširam se. Kuka je ponovno dobio telefonom Višnju. U restoranu vidimo turiste iz Španjolske, a ja za 11 birra jedem jezersku ribu i prilog...