Ponedjeljak, Veljača 20, 2017

Na Gran Pajatenu (feljton objavljen u «Karlovačkom listu» 2001. godine)

Piše: Mladen Kuka

Gran Pajaten

 

Prvi dio: Nikad ništa nije išlo tako glatko i lagano

Već smo se oprostili ispred kuće Seljanovih na Gazi, od prijatelja i čelništva Grada Karlovca, a još uvijek nismo imali »kartu v že­pu«. Naime, sve je do tančine is­planirano i organizirano, ali zbog velike gužve na letu za Li­mu mi smo još uvijek na listi če­kanja. U ponoć letimo iz Lju­bljane, organizirali smo i Breža­nov kombi, oprema je spakirana, održali smo pressicu, ali karte, navodno i možda dobivamo u “Kvarneru” tek u 18 sati!? Kad sam ušao u poslovnicu smijeh “od uha do uha” ljubazne služ­benice Ljilje, supruge nekad poznatog karlovačkog veslača Želimira Nejaka, uzrok je bio pada kamena od barem jedne tone s moga srca na desnu nogu. Ali, to je bio i znak da sigurno putujemo.

Hoću li ikad doživjeti tu sreću da putujem bussines klasom a ne da se ovako “gnjetem” u ekonomskoj klasi s »radničkom klasom«. Ili će, barem, »škrtci« iz Lufthanse izbaciti nekoliko redova sjedala kako bi imao kuda sa svojim siro­tim nogicama.

Jedina mi je utjeha Mladen - Postrugani Postružnik koji nepreki­dno “krulji” zbog istih problema. Klopa i pijača su priča za sebe i najbolji su nam pokazatelj teške svjetske krize i neimaštine. Let avionom je, ukratko, epizoda ko­ju treba čim prije zaboraviti.

Grad iz kojeg je na svoje posljednje putovanje krenuo Mirko Seljan sva­kako budi u nama neke neugodne asocijacije zbog svega što mu se kasnije dogodilo. Obavljamo aero­dromske formalnosti i sve je u naj­boljem redu osim što nam fale dvije transportne vreće, Postružnikova i zajednička sa šatorima, užetima; promičbenim materijalima i osta­lom opremom. Prvi sljedeći dolazak Lufthansine ptice u Limu je za pet dana. Tješim Postružnika, onako kako ja to već znam riječima, da to i nije neka tragedija biti sljedećih mjesec dana u istoj robi (originalna izvedba je u gaćama) jer da to nje­gova »prnjarija« i nije neka vrijednost.

Ipak, iskreno govoreći, suosjećam s njim i u duši mi ga je žao jer oprema i roba koju čovjek nosi na takav put je pomno pripremana i prilagođena po svakom od nas i si­gurno da nikome ni­je svejedno hoće li morati u Limi izvo­diti neke dodatne improvizacije i ek­sperimente oko na­bave nove robe. A, zajednička oprema je pak priča za sebe. Sve kao da se je urotilo protiv nas i samo od sebe name­će se pitanje:

“Zar je to Lima za nas Karlovčane zaista nesretno mjesto?« Tješim družinu da ipak možda sve krene na dobro. Svi mi priznaju da ako išta mogu to je - utješiti čovjeka.

Naš stari znanac sa ekspedicije ”Tragom braće Seljan po zelenom kontinentu« 1998. godine Branko Fištrović organizi­rao nam je prijevoz od zrakoplovne luke do Lime. Srdačan susret s tim dragim čovjekom, inače i članom našeg CEIK-a, koji je pred komunističkim vlastima nakon sloma NDH našao svoj novi dom u Peruu gdje je postao uspješan pos­lovni čovjek. Nakon večere smjestili smo se u nešto što ne znam kako bih nazvao i toplo se nadam da se tu nećemo dugo zadržati. Tješim se da nije važno živjeti komforno. Bitno je da je jeftino!

Drugo jutro posjetili smo hrvatski konzulat i gospodina Branka Fištrovića, a vijesti koje smo tamo doznali nisu bile nimalo ruži­časte. Naime, »Inrena« - organiza­cija koja izdaje dozvole za posjet Nacionanom parku Rio Abiseo gdje se nalazi Gran Pajaten, komplicira oko izdavanja dozvole iako su ranije dali obećanje, i nama i hrvatskom konzulatu. Summa summarum - ni opreme ni dozvole!? Razmiš­ljam kako je na tim svim ekspedici­jama svaki vrag prešao preko mene i kako nikad ništa nije išlo tako glatko i lagano.

Lomio sam rebra na Kilimanjaru u Tanzaniji, iz Etiopije sam se vratio s napuknutom trtič­nom kosti, u Andama se smrzavao, ali ovakvu psihičku torturu koju ti može priuštiti birokracija i toliko zakomplicirati život prije nego što je uopće zapravo započeo rat, nisam u ovolikoj mjeri nikad iskusio.

 

 

Drugi dio:Naređujem pravac Pataz!

Još uvijek smo u Limi. Nastojim očuvati atmosfe­ru i koliko-toliko društveni život mojih ekspedicionista podignuti na određeni, bolji, nivo zbog toga što mi već la­gano moji muchacosi idu na živce svakodnevnim pitanji­ma kao da sam na nekakvom kvizu: ”Kakav je plan? Je li došla dozvola? Hoće li nam vratiti opremu?...« Kratimo vrijeme obilascima Plaze de Armas, Luke Callao i ostalih znamenitosti glavnog grada Perua. Ali, to nije to. Nismo turistički išli u Peru, barem ne sada: inače, kad smo već kod Luke Callao to je mjesto gdje su se Mirko i Stjepko posljednji put rastali prije Mirko­ve tragične ekspedicije na Grand Pajaten. Zgodno je kasnije Stje­pan opisao njihov rasta­nak riječima: “Ja odlazim u svijet civili­zacije (u Sje­vernu Ame­riku tražiti fi­nancijsku potporu za buduće ek­spedicije) a moj brat Mirko u službi civili­zacije otkri­vati nepoz­nato.»

Usput, proslavio sam i svoja dva rođendana u Limi, jedan po hrvatskom a drugi po peruanskom vremenu. Iako je proslava mojih rođendana bi­la i moj dvostruki trošak (!) mogu reći da je bilo izvrsno i volio bi takvo nešto ponoviti. Sa zebnjom konstatiram da je istog broja godina (43) bio i Mirko Seljan kad je pogi­nuo. Naravno da to nisam mogao ispričati mojim cei­kovcima u Peruu jer bi mi nakon toga “pili krv na slam­ku”. Ne bih imao mira od nj­hove zaje... Isto tako, u sva­kom zlu ima i nešto dobro. To dobro je da smo u Peruu upoznali trenutno najpozna­tijeg svjetskog istraživača Gene Savoya, inace čovjeka po kojem je stvoren lik Indiane Jonesa. U stvari, već je prije Mladen Postružnik ko­municirao s njim putem in­terneta. Savoy je na Gran Pajatenu bio šezdesetih godi­na i svojatao si je to otkriće. No, u razgovoru s nama na kraju je ipak priz­nao da su se 1913. godina i Mirko Seljan dogodili nešto prije. Sve u svemu on je vrlo korektan čovjek, inače je pro­fesijom svećenik. Dao nam je određenu značajnu literaturu (knjiga autora Ocampa) iz koje je bilo vidljivo da je Mir­ko bio prvi na tom arheološ­kom nalazištu i to puno prije i Torrealbe i Savoya. Ah, sad mi je opet »kost na mjestu« jer sam to tvrdio i postavljao kao pretpostavku prije tri go­dine a do koje sam došao na ekspediciji «Tragom braće Seljan 1998.».  Sad, kad sam proučavajući karte s gospodi­nom Fištro­vićem u Voj­no-geograf­skom institu­tu u Limi sve to povezao s literaturom koju smo pri­je proučavali u Hrvatskoj, pokazalo se da sam do­bro istraži­vao. No dos­ta o Limi ba­rem za sada.

Marjorie nam je 20. srpnja donijela dvije dobre vijesti. Prva je da smo konačno dobili dozvolu za Nacionalni park Rio Abiseo i druga da nam je Lufthansa vratila opremu. Hura za Ma­rjorie i konzula Fištrovića! Na­žalost, ono što su nam vratili od opreme izgledalo je užas­no - potrgani šatori, slomlje­ne centralke, rasparana tran­sportna vreća, zdrobljena ku­hala i posude. Žarko i Kruno stvarno su si dali truda da ose­bujnim kreacijama i trudom vrate naše ostatke opreme u kakvo takvo-stanje upotreblji­vosti. I, svaka im čast za to.

Sutra krećemo na sjever za Trujillo. Ma, moram iskreno priznati i da nismo dobili dozvolu da bih “izdao naredbu za pokret”. Prema Gran Pa­jatenu bi krenuli makar i ile­galno jer za to sam živio zad­nje tri godine i odricao se mnogočega zbog tog cilja. Ugodna vožnja od cca 700 ki­lometara uz pacifičku obalu prošla je zaista u veselom raspoloženju iz razloga što smo se konačno maknuli iz te maglovite hladetinaste Lime.

Trujillo. Lijep grad na sjeveru. I ljudi mi se čine nekako bolji. To je ipak samo prvi dojam. “Skuhali” su nas ulični mjenja­či love za kojih 300 dolara. Uvalili su nam lažnjake. Pomis­lio sam u tom trenutku na na­šeg člana, “bankarskog eksper­ta”, Mladena Strukana i poža­lio što u tom trenutku on nije s nama. No, ubrzo smo se snašli. Dvjesto smo opet mi njima “uvalili” na nekim osebujnim mjestima gdje je bila slaba svje­tlost, ili je uopće nema. Ali, stotku smo ipak »popušili«.

Ostaje za suvenir. Prostitucija i kriminal su opće prisutni. Ne­ka stara babetina (skoro mojih godina) nudi mi svoje tjelesne usluge. Brrrr..., a potom i ko­kain. Kokain bi još možda ne­kako prošao ali ona nikako. - Gospa, mi smo u ekipi mo­ralni ljudi i previše “vjerni” svojim dragim i milim ženi­cama tamo u daljini na koje svakodnevno mislimo. Osim toga još nismo ni previše u “krizi”, kažem.

Okrećem se i svojim članovi­ma koje upozoravam da i ne pomišljaju na nikakve glupo­sti! Ali, ovi moji “nazovi su­radnici” jedva su dočekali takvo nešto pa već rade cir­kus od svega toga i od mene, naravno. Naime, na svakoj, ama baš na svakoj ekspediciji neka baba se na mene zalje­pi. Zato, dosta mi je svega. Naređujem pravac Pataz!

 

 

Treći dio: Držim se stava: čim luđe, time interesantnije i bolje

Krenuli smo s nečim, haj­demo to nazvati autobu­som, jer mu je nekako najsličniji, put Huamachuca. Prvih 50 kilometara put je još ka­kav takav, a onda počinje ve­selje. Nasi vozači voze k'o šašavi a cesta je takva da je problem mimoići se sa sa­mim sobom, a kamoli s nekim drugim vozilom. Čas s jedne, čas s druge strane su provalije od oko 600-700 metara du­bine. Oooo, ho, ho! Onaj tko nije imao čir na želucu jamčim da ga je sada dobio. Jedi­na dilema je čime smiriti živce - s pivom koje nema ili sa šakom apaurina. Izbor je zaista velik. Zato, najbo­lje ni sa čim. Zavoje prolazimo tako što idemo k'o Niko Bu­lić na rallyju - malo »rik­verc« malo «forverc», dok je pola vozila za to vrijeme nad provalijom. Razmišljam - ka­ko blesav način za poginuti. Ali uostalom, vječito je i pi­tanje - kako se na pametan način može poginuti?! Na ri­jetkim mjestima gdje nema provalija, ili su to samo neke 50 metarske vrtače, osjećam se maksimalno sigurno.

Kom­for u vozilu je »koma«! Sva­ko malo nešto od prtljage ne­kome »dekne« na glavu, ko­kice i ostala »menažerija«. Stoka sitnog, ali i krupnog zuba, daje do znanja putem mirisa ili zvukova, da je na­zočna. Također mislim da je za 90 posto prisutnih putnika sapun ili neki drugi pribor za osobnu higijenu nešto za što nisu nikada čuli, a kamoli is­probali. Da budemo 100 pos­to sigurni da ćemo doći ba­rem do predinfarktnog stanja pobrinula su se tri gumi de­fekta a tad počinje, uistinu, pravo veselje. Svi smo «podi­vljali» od sreće! Stare raspu­cane gumetine mijenjaju se još starijima. Moji suradnici, vidim, lagano »šize«, a meni je sve to jako dobar štos. Dr­žim se stava - čim luđe tim je interesantnije i bolje!

Naime, shvatio sam da u takvim kra­jevima sekiracijom ništa ne riješavate i da to ljude i nji­hove navike ionako ne može­ to promijeniti. Morate njihov način života i indolenciju prihvatiti kao svoju životnu filozofiju. Ako netko od njih prdne, ne smijete se ljutiti. Dapače, vi to morate vratiti još jače i glasnije. A, kad to tako prihvatite onda vam je super.

Oko ponoći smo došli u Huamachuco. I bolje da je tako jer dobar komad puta zbog noći, hvala Bogu, nismo registrirali. »Iskipali« smo opremu a jedan dečkić za

dva sola (oko četiri kune) odvukao ju je na trokolici do najbližeg svratišta. Nakon ta­ko stresnog putovanja zaspali smo k'o tuke. Huamachuco je lijep gradić, ugodne klime, a ljudi se bave poslom a ne prosjačenjem. Borba ti je to moj prijatelju za goli život! Kad neko kod nas u Hrvat­skoj kaže da je kriza, trebalo bi ga pitati da li on svoje di­jete od pet godina šalje na cestu kao čistača cipela da na tako težak način zaradi za koricu kruha. Sjetih se da sam pročitao kako je Mirko Seljan rekao da čovjek treba što dalje otputovati od kuće kako bi shvatio koliko je do­ma lijepo.

Dva dana smo se odmarali, nabavljali hranu i tražili prijevoz za dalje. Oko tog prijevoza svuda u Južnoj Americi je ista priča. Prvo oni nabiju cijenu, a onda je mi
rušimo i onda, zbog kroničnog i uvijek prisutnog nedos­tatka novca, vozimo se u vozilima takve kvalitete kakva su iz svog voznog parka već odavno izbacile neke naše nacionalne manjine.

Pred put do Pataza gajim neke uistinu blesave iluzije da će put biti bolji i manje opasan. Izlokana »ces­ta«. Stavljamo kamenje u ru­pe da bismo mogli proći. Pogled u 800 metarsku pro­valiju prema rijeci Mara­non naša je stvarnost. Rio Maranon je je­dna od tri rije­ke, uz Omo u Etiopiji i Huallagu, koje su braća Seljan s puno ljubavi opisi­vali i nostal­gično uspore­đivali s Kupom. Kratko smo se zadržali na obali Maranona i krenuli dalje jer bi za dva sata trebali stici u Pataz. Kao uvijek, tako je i sad - čovjek snuje a Bog određuje. Puklo je crijevo za dovod ulja i opet smo nigdje, milijun kilometara od ničega. »Mirko« i “Slavko” – tj. Marko i Žarko, pokušavaju nešto improvizirati. I, kad se činilo da su uspjeli, ona dva mamla­za (vozači) uspjeli su sve smrdati. Bližila se je noć pa sam odlucio sa Secikesom (Postružnik) krenuti pješke do Pataza i ta­mo pokušati naći nekakav prijevoz. Cesta zavija poput si­rene i nakon dva sata hoda vidim da smo se od kombija udaljili jedva nekih 200 me­tara visinske razlike. Dečki su ostali čuvati opremu, a ako budemo imali sreće možda i njih i nas pove­ze kakav ka­mion koji pre­vozi rudare.

I zbilja, nakon dva sata s jedne litice vidim da se je nekakvo vozilo zaustavilo kod dečkiju te očekujem da će uskoro stići i do nas. To uskoro bilo je u naredna dva sata iz razloga što se je sva­kih 100-200 metara prastari Dodge morao »počinuti«, a gazda ulijevati gorivo drito u fergazer. Žarko i Kruno prepustili su svoja mjesta u vozilu meni i Secikesi i uz Željka i Marka i još neke domoroce, natiskani kao sardine u kon­zervi, krećemo dalje. Žarko i Kruno idu pješice. Secikesa opet brnda, ovoga puta da mu smrdi po benzinu. Pa ne­će valjda po vaniliji! Odjed­nom Marko vikne: “Vatra, mi gorimo!” U toj mrkloj noći odjednom je sve oko nas zas­vijetlilo. Osjećao sam se k'o u mikrovalnoj pecnici. Zaključana vrata na vozilu su za Marka i mene bila sitan pro­blem. Ono što smo mogli, br­zo smo izvukli iz plamena, a ostatak nakon što smo uspje­li ugasiti vatru. A sad opet moja »autokontrola« - kao što sam ranije spomenuo, ne treba se oko ničega sekirati.

Dok je naš »Emerson Fiti­paldi« rješavao kvar i pitanje goriva Marko i ja smo se iz­valili na cesti i odhrkali svoje tri ure. Hrkali smo poput dva parobroda, a naši suputnici su za to vrijeme vrištali od smijeha. Oduvijek sam tvrdio da hrču samo oni ljudi koji ima­ju čistu savjest.

Nekako smo stigli do Pataza. To je malo rudarsko mjesto od cca 3500 duša i ishodišna točka za Gran Pajaten. Laknulo mi je kad sam vidio da su stigli Kruno i Žarko. Ako ste slucajno pomislili da je horror sa dolaskom u Pa­taz za taj dan završio, grdno ste se perevarili. Negdje je poprilici ponoć i vičem pred nekom kućom na Žarka i Krunu zbog čega nam nisu osigurali nekakav konak, a imali su zlatnog vremena za to odraditi. U pola rečenice kažem Marku: daj se mak­ni s ulaza da ljudi iznesu mrt­vaca iz kuće! Gleda Marko, gleda u čudu u crnu vreću obljepljenu selotejpom kako je nose dva čovjeka i poput vreće krumpira bacaju na ka­mion. Na to kaže: to nije mrtvac. Plač dviju žena u pratnji crnog paketa potvrđuje da sam u pravu. Moja sućut, kažem. Neka ljubaz­na žena iz te kuce, vjerojatno KV patolog, nudi nam pre­noćište u mrtvačnici!? Zaista morbidno. A ne, hvala lije­pa, pomislim, mi ćemo ipak radije na obližnjem trgu pro­vesti noć u vrećama za spa­vanje, ispod biste peruanskog rudara.

No, ni to na »friš­kom« zraku nije bilo nimalo idilično. Kad nas je nakon takvog ludog dana već skoro svladao san počeo je stampe­do štakora po našim vrećama za spavanje. Te »mile« životi­njice privukao je miris naše hrane. Treba i njih razumijeti jer tu i ljudi umiru od gladi. U jednom trenutku, shrvan umorom, Željko Car nije ni osjetio pokretnu »šubaru« od ogromne štakorčine. Sva sreća da je Žarko bio budan, da ga je skužio i potjerao jer, la­ko da bi danas naš grof  ribnič­ki hodao ribničkim krajem i Karlovcem barem bez jednog uha, uz još poznatu poštapa­licu - ne čujem dobro! Uz standardno Secikesino brndanje i njegove proteste vezane uz klimatske i zoološ­ke uvjete života zaključak je jasan - poslije ludog dana us­lijedila je još luđa noć. Ništa od spavanja. Ali ipak sutra, e, pardon, danas je novi dan. Što nas čeka?

 

Četvrti dio: Zamislite mazge koje su uz opremu po kiši i blatu nosile još i Marka i mene!

Ujutro je sunce obasjalo na­šu  »čergu« koja je bila stacionirana ispod biste pe­ruanskog rudara “Alije Siro­tanovića”. Ljudi koji su počeli dolaziti vrlo su pristojni i pre­ma nama se odnose s velikim poštovanjem. Ubrzo smo upoznali i njihovog gradonačelnika i župana koji su nas primili u svom »kabinetu«. A tek kabinet! Da samo znate na što on sliči? To je i kancela­rija i ordinacija i škola i mes­nica... Tih dana se u Peruu slavio Dan državnosti i ubrzo, pošto su nas naši ljubazni do­maćini smjestili u jednu, čak i pristojnu prostoriju, na trgu je počelo svečano postrojavanje djece. Mi smo za to vrijeme sjedili na počasnom mjestu. Mnoštvo djece je sudjelovalo u svečanosti. U trenutku sam pomislio kako je u ovoj nei­maštini bez osnovnih uvjeta za normalan život, bez struje i bez vode, ljudima jedina zaba­va pravljenje djece!

Meni je pripala posebna počast kao šefu ekspedicije - podizanje peruanske zastave. Ne i pra­vljenje djece, da me netko ne bi krivo shvatio. Ta dva dana u Patazu ostat će mi, bez obzira na loše životne uvjete, u vrlo ugodnoj uspomeni. Naravno, zbog pažnje i ljubaznosti lo­kalnog stanovništva. Podijelili smo im mnoštvo promidžbenog materijala Karlovca - turistič­kih prospekata i majica, a gra­donačelniku još i karlovački miljokaz i tako smo na sim­boličan način spojili ta dva da­leka grada, Pataz i Karlovac.

Dogovorili smo mazge i treći dan je naša karavana, kojoj su se osim nosača uz moju dozvolu priključila i dva pe­ruanska studenta, Michaela i Walter. Napokon smo krenu­li - šef nosača i naš vodič koji se zvao Rugelio. Ti divni lju­di, zbog svoje pouzdanosti i susretljivosti, a prvi put ću spomenuti i riječ pošteni, uis­tinu su nešto najbolje što nam se dogodilo na tom pu­tu.

Pred nama je sada bio prijelaz Anda na mazgama. Ne mogu opisati kakve su to staze koj­ima te izdržljive i drage živo­tinje s teretom, ali i nama, mogu sigurno prometovati. Jedino je pravilo da ih ne smijete dirati po ušima i biti im negdje oko repa jer ih to jako ljuti i tada bi vas mogle udariti. Ma što da vam pri­čam, ako te životinje po tim vrletima mogu nositi Marka i mene onda bi mogle i svjet­skog prvaka u sumu od ba­rem sto kila više. Sve su maz­ge bile jako dobre i poslušne osim jedne kojoj smo dali ime po jednom bivšem na­šem županijskom omraženom političaru. No kada smo skužili da ju to ime iritira vi­še nego mene osobno, prestali smo s tom zafrkancijom. A, nije ni pošteno, to pošte­no stvorenje, uspoređivati s »nečim« takvim.

Za dan jahanja došli smo do mjesta Cueva Negra mokri i promrzli. Usput napominjem da se nalazimo na 3700 metara iznad mora. No, prije nego što smo došli imali smo opet ”paradu” s ulaskom u Nacio­nalni park Abiseo jer neki lo­kalni šerifi su nas uvjeravali da nam dozvola nije u redu. Uključuju oni radio stanicu koja je sudeći po izgledu i kvaliteti zvuka još iz doba Nikole Tesle i traže neke provjere. Pa zar je i u ovoj “vukojebini” ta prokleta birokracija pustila svoje pipke?! Uz moje životinjsko ur­likanje, hvatanje rangera za ovratnik, prijetnje Toledom (peruanski novi predsjednik), našim konzulom, drugom Ti­tom, Papom i ne znam više ni sam kime, uz jednu malu tajnu koja nije za jav­nost, pustili su nas da idemo dalje.

Noć na visini od 3700 metara onako mokrima i pothlađeni­ma nije bila nimalo idilična, pogotovo nekima koje lagano muči i visinska bolest. Zapa­lili smo vatricu koja je imala više psihološki nego kalorični efekt. Energenti su bile neke mokre grančice i sasušeni ko­njski izmet. Jedva smo doče­kali jutro da se maknemo odavde i kretanjem ugrijemo promrzle kosti.

Danas nam je cilj doći do mjesta Puerta de Montana (Vrata planine) i tu prestaju Kordiljeri i počinje prašuma. Da bismo došli do tog mjesta moramo još prijeći prevoj Pablino na visini od 4000 me­tara. A, to je stvarno doži­vljaj. Kiša nas pere gotovo ci­jelo vrijeme tako da na ne­kim mjestima mazge propa­daju skoro do koljena u bla­to. Ništa bolje nismo ni mi prošli kad smo s njih sjahali, pogotovo ne mi malo »lakši«. Kod Puerta de Montana defi­nitivno je gotovo s jahanjem. Sada smo i mi i naši vodiči u isto vijeme i ekspedicionisti i tovarne životinje. Ulazimo u prašumu. Svi smo već do ko­sti mokri i iscrpljeni. Svi osim naših vodiča koji s mačetama “razbijaju” gustu vegetaciju s takvom snagom i lakoćom da nas to upravo deprimira. Tješim sebe i druge činjenicom da su to ipak ljudi ovog podneblja, ali i “nafiksani” s kokom do maksimuma. Interesantno, makar nam je jako teško nitko od nas i ne pomišlja na takav sti­mulans. Dro­ga je valjda jedini porok koji mi nika­da u životu nije bio inte­resantan. Kakvu li to snagu Rugelio ima u ruka­ma kad može jednim udar­cern mačete odrezati biljku od 10-tak centimetara u promjeru?

Nakon čitavog dana borbe s vegetacijom dolazimo do na­bujale rječice Rio Montecristo. Postavili smo uže da bismo se mogli pridržavati dok ovako natovareni prelazimo na drugu stranu. Neki su se i okupali. Prošla ekspe­dicija je na tom mjestu imala poginulih, no to nema iona­ko više nikakve veze jer nas je cijeli dan prala kišurina. Uz korito rječice Montecristo postavili smo logor na točki koja nosi naziv La Pla­ya - plaža. Zapalili smo vatru i dimili se čitavu noć. Nitko više nije imao niti jedan komad suhe odjeće. Iz odjeće mi do dan danas nije izišao taj miris di­ma. Najvažnije je da smo preživjeli i tu ludu noć.

Molili smo Boga čitavu noć da barem stane kiša jer put je i bez toga dovoljno problematičan. Svi smo svjesni da u iduća dva dana »bič puca«, vrijeme pukovnika ili pokojnika. Vri­jeme kada se utakmica gubi ili dobiva. Mnogi nisu uspjeli. Odnosno, rijetki su postigli cilj zvan Gran Pajaten. Još rjeđi bez mrtvih...

 

Peti dio: Okovan gustom vegetacijom Gran Pajaten nam je izgledao kao Trnoružičin dvorac

Dvadeset devetoga srpnja krenuli smo s La Playe dalje. Za zagrijavanje ura vremena teškog uspona po siparima koji su inače u “mo­krom” dobu godine korito ri­jeke Montecristo. Idemo korak naprijed, dva natrag. To ti je otprilike kao i u živo­tu... No, moram priznati da mi duša izlazi na nos. Tješi me da ni ostalima nije lakše, a neki su i po 20-ak godina mlađi od mene.

Nakon što smo prošli taj nezgodni sipar uslijedila je još gora konfiguracija terena, a i komarci su upravo nesnosni. Ne pomažu ni sprejevi ni autani. Ništa, ništa! Živa ludnica s komarcima. Bodu k’o ludi. Ipak je najbolji sprej – šaka, odnosno dlan. Kad ga rascopate krv se rasprši na sve strane kao kad nekome glava sleti na giljotini, i tek tada znate da se taj više neće vratiti. Istina je ona stara doskočica - tko leži ne bježi. U tre­nutku prebrojim na ru­kama i do stotinjak tih upornih, prokleto dosa­dnih, stvorenja. Kako ulazimo dublje u prašu­mu ima ih sve više po kvadratu tijela, a i vlaga je sve veća. Ako imate duge rukave, imate osjećaj da ste ”zdinstani”, a ako pak nosite kratke rukave onda komarci »ordiniraju« kako se njima prohtije. Ne znate što je gore. Plus sve to još je tu i ruksak koji, umjesto da je iz dana u dan sve lakši (nešto se i pregrize a višak mokre robe smo ostavljali u prethodnim logorima) on mi se čini sve teži. I, konstantno me zanaša kao da sam na slalomu, na “Zlatnoj lisici” kraj Maribora. Naši peruan­ski prijatelji i dalje »mažu po koki«, baš ih briga. No, to smatram da nije nimalo sportski. Kad bi sad tu bila doping kontrola morali bi ustupiti medalju hrvatskom dijelu ekspedicije, ukoliko nas ne bi diskvalificirao ka­kav psihijatar. Za nas Euro­pljane ovo je ipak nešto nes­vakidašnje.

Trpim i “guslam” dalje i mis­lim si kako i u mom životu ipak sve nije tako “bajno i sjajno” s obzirom da mi po­nekad krene nešto i naopa­ko. Nasmijao sam se sam se­bi kad sam onako penjući se razmišljao, te nastojim misli­ti na nešto drugo a ne na ovaj pakao. Misao je, otprili­ke, bila ovo: Ipak sam sve stariji (i bolji, naravno!) a ovakve ekspedicije su sve te­že i teže... Evo na primjer, Marko se žali da su mu stra­dali ligamenti. E, moj Marko što ti ja mogu nego dati - C vitamin. Niste znali da on, uz lijepu riječ, sve liječi? »Seci­kesa« (Postružnik) je sve is­crpljeniji i sve se češće žali na mučninu.

“Doktore Car molim vas da ovaj problem riješite sa B kompleksima i dva gutljaja izvorske vode« - govorim našem članu Željku Caru iz Ribnika koji glumi doktora Mengelea. Jedino naši »jurišnici«, Kruno i Žar­ko, ne gunđaju. Sve poteško­će podnose kao da su cijeli život vježbali za pustolovne utrke poput poznatih Eco challenge i Raid gauloises. Ali, šalu na stranu. Nedaj Bože da se nekome dogodi nešto ozbiljnije, mislim da bi situacija ubrzo bila bezizlaz­na.

Zvuk mačeta čuje se čitavim putem, a uz kreštanje ptica najbrojniji pratitelji su nam majmuni koji skaču iznad nas. Inače, sreća je da prola­zimo ovim krajem u zimskom razdoblju kada nisu aktivne pume, zmije i veliki pauci. Noćenje organiziramo na lo­kalitetu pod neobičnim ime­nom Macedonio. Porijeklo tog imena ne znaju niti naši peruanski prijatelji. Jedina orijentacija nam je Rugeliov nos jer zbog guste vegetacije najvećim dijelom puta ne koristimo naš GPS. On zbog “obraslog plafona” ne može naći tri satelita. Detaljno smo istresli šatore i pregledali da se nije slučajno što zavuklo u njih.

Našpricali smo ih raznim zaš­titnim preparatima i, onako premoreni, pokušavamo bar na kratko »ubiti« oko. Ali, svjesni smo da sve te tzv. pre­ventivne radnje imaju ipak samo psihološki karakter. Iduće jutro dohvatit ćemo Gran Pajaten. Tako je i bilo, 30. srpnja ostat će zapisan zlatnim slovima u povijesti hrvatskog ekspedicionizma.

Nakon pola dana hoda iz lo­gora Macedonio, užasne ko­ličine vlage i na tisuće koma­raca, stigli smo do prvih zidi­na Gran Pajatena koji, oko­van gustom vegetacijom, iz­gleda kao trnoružičin dvorac. Veselimo se poput male dje­ce. Sad nam više nisu nikakav problem ni komarci, ni vlaga, a niti to što nam je do krajnjih granica tijelo iscrplje­no. Naš sugrađanin Mirko Seljan bio je ovdje 1913. go­dine i tu negdje ostavio svoje kosti. Mi, njegovi Karlovčani, danas 88 godina kasnije, “os­vetili” smo ga. Kao ispred zgrade UN-a raširili smo brojne zastave - Hrvatske, Karlovca i naravno CEIK-a. Sad smo veliki! Sve možemo. Divan je to osjećaj. Tri godi­ne mojeg sanjarenja, plani­ranja, sumnji, rada i odri­canja postali su konačno stvarnost. Dug Karlovca tom najvećem hrvatskom istraživaču - sve je to ispunjavalo moju dušu. Svi smo bili po­

nosni i sretni. Ovaj pothvat je dosad samo rijetkima uspjelo ostvariti.

Godine 1913. Hr­vat, Karlovčanin Mirko Seljan, bio je prvi na tom mjestu. Godine 2001. se po prvi puta zavihorio stijeg Re­publike Hrvatske, grada Kar­lovca i CEIK-a Braća Seljan na Gran Pajatenu. Nakon stotina fotki, dijapozitiva i vi­deo zapisa, vraćamo se na­trag. Sad smo umorni i tre­bamo biti još oprezniji jer iz iskustva znam da je moguće da nam se u povratku dogodi nesreća s obzirom na to da su ljudi potpuno iscrpljeni i pada nam koncentracija.

Put natrag neću opisivati jer je bio isti kao i u dolasku, pun nepredvidivih događaja i tragikomičnih situacija koje su nas uveseljavale. U Patazu smo se malo opustili i počastili naše prijatelje Peruance. Ostavili smo im karlovački miljokaz, projekt karlovačke “interkontinentalne” tvrtke za marketing “Europrom”, a oni su nama dali pismo koje smo uručili gradonačelniku Karlovca i na taj način simbolično spojili dva grada, Pataz i Karlovac.

Ovu priču završiti ćemo posjetom gradu Cajamarci, kojeg je 1532. godine osvojio Pizzaro pobijedivši cara Inka Atahualpu, ali i izlaskom na Pacifik u luci Pacasmayo.

 

Šesti dio: Na svakoj, pa i na ovoj ekspediciji imali smo jasno izražen cilj

Uspjeli smo, što ustvari nije ništa novo kad su u pitanju ekspedicije CEIK-a Braća Seljan. Kao i u svakoj prethodnoj akciji, tako smo pošteno i muški ušli u organizaciju i izvedbu ove do sada najteže i najzahtjevnije ekspedicije, što se nadam da je cijenjeno čitateljstvo moglo uočiti čitajući prethodne nastavke feljtona.

Na svakoj dosadašnjoj, pa tako i na ovoj ekspediciji imali smo jasno izražen cilj. Njemu smo se podredili u pripremnom razdoblju, kao i za vrijeme i nakon ekspedicije. Za razliku od mnogih naših kolega iz sličnih fahova, koji obično obećavaju jedan cilj, a poslije u desetercu opjevavaju neke alternativne ciljeve, što je kratko rečeno nepriznavanje debakla. No, kako se nikad nismo bavili drugima, već samo podizanjem i održavanjem vlastite kvalitete, tako ćemo u tom stilu privesti feljton kraju.

Cilj ekspedicije u prvom je redu bio svjetska afirmacija Karlovčanina i Hrvata Mirka Seljana, kao otkrivača znamenitog arheološkog nalazišta Gran Pajaten, a u tome smo u potpunosti uspjeli. Dobivši od peruanske Inrene dozvolu za ulazak u nacionalni park Rio Abiseo i posjet Gran Pajatenu, oni su nam zapravo dali status znanstvene ekspedicije.

U svim zamolbama koje smo im poslali i koje se nalaze u peruanskim arhivima stoji zapisano ime Mirka Seljana iz hrvatskog grada Karlovca, kao i naša imena – nas koji smo uspjeli ostvariti ovaj kulturno-športski pothvat. Stjegovi grada Karlovca, Hrvatske i CEIK-a po prvi su puta zavihorili na ovom teško pristupačnom mjestu.

Sada su na potezu grad Karlovac, Hrvatska i naravno CEIK da kroz razne oblike, primjerice filatelističke marke, nadopunom Mirkovih biografskih podataka u enciklopedijama, možda i na novčanicama, postavi ovog sportaša, istraživača, a prije svega Hrvata i Karlovčanina, uz bok Hirama Binghama – otkrivača Machu Picchua.

Mi u CEIK-u i dalje ćemo marljivo nastaviti raditi na istraživanju života i puta braće Seljan, ali i ostalih velikih istraživača svijeta podrijetlom iz Karlovca, kao primjerice Mikića, Tadića, Lukšića, ali i istraživanje rada Dragojle Jarnević. Široj javnosti nedovoljno je poznato da je Dragojla bila prvi hrvatski alpinist koji je opisao svoj penjački uspon u stijeni Okića 1843. godine.

Rukovodeći se najpoznatijim odlomkom iz dnevnika Mirka Seljana «Gospodin je usadio u naše srce plemenitu želju da tražimo i dubemo sve nepoznato, dok živimo. Naši pređi i naše pokoljenje otkriva tajne našega planeta, a naši će potomci to isto činiti na drugim planetima koji se kreću po svemiru.» - kao vođa ekspedicije zahvaljujem svim sponzorima, prijateljima, članovima CEIK-a, obiteljima, medijima i naravno – članovima ekspedicije «Gran Pajaten 2001.», na zajedničkom angažmanu i pomoći u postizanju ovog velikog zajedničkog uspjeha.