Srijeda, Siječanj 18, 2017

Od Iquitosa do Manausa

Piše: Mladen Kuka

Amazona

Maloljudna ekspedicija

Uspjeli smo. Zar se danas nakon šest godina pravih športskih, ali i kulturoloških rezultata nešto drugo od CEIK-a moglo i očekivati? Mislim da ne! Ustvari siguran sam. Definitivno ne! Sretan sam poslije svake ekspedicije koju sam vodio da se uspiju ostvariti moje želje koje sam si zacrtao prije polaska. Prvo, vratiti sve ljude žive i zdrave doma. Drugo, ostvariti zadani zadatak. Treće, na terenu, a poslije i kod kuće, na sve moguće načine promovirati grad, zemlju i sve one koji su nam u tome pomogli. Dosad sam u tome uspijevao, ili sam imao sreće.

No, to nije ni bitno. Nakon uspješnih CEIK-ovih ekspedicija 1998. pod nazi­vom “Tragom braće Seljan po zelenom kontinentu” (radni naziv “Od Pacifika do Atlantika”, 14000 km kroz Čile, Pe­ru, Boliviju, Paragvaj, Argen­tinu i Brazil); 1999. “Tragom braće Seljan po crnom konti­nentu (radni naziv “U potrazi za Seljanvillom” - Kenija, Etiopija); 2000. “Od Petro­grada do Pariza”, desetak ze­malja Europe u spomen na is­toimeni pješački put Mirka Seljana koji je obišao za 100 dana; 2001. godine na ekspe­diciju “Gran Pajaten 2001.”, najznačajnije Mirkovo otkriće istoimenog grada u srcu prašume; 2002. godine uspon na najviši vrh Islanda Hvannada­shnukur (prvi Hrvati koji su to ostvarili, a to je bila ekspe­dicija na kojoj smo se malo »odmorili« od projekata “Tra­gom braće Seljan”), došao je red i na ekspediciju “Amazo­nas 2003.” (radni naziv “Od Iquitosa do Manausa”). Nas trojica bili smo članovi do sada naše (CEIK-ove) naj­maloljudnije ekspedicije, od­nosno oni koji su ostali nakon drafta na kojem je bilo 10-ak potencijalnih putnika.

Zašto baš Amazona?

Godine 1912. za račun i po nalogu peruanske vlade Mirko Seljan krenuo je na ekspedici­ju koja je imala za cilj istražiti vodeni put rijeke Amazone i njezinih pritoka i, prelaskom Anda željetnicom spojiti Pacifik i Atlantik, što je tada bilo neobično važno zbog transporta robe i ljudi kroz unutrašnjost Južne Amerike. Mirko u tome nije do kraja uspio. Poginuo je, ali je uspio otkriti, skrenuvši malo sa zadane rute, mistični grad Gran Pajaten i, s tim otkrićem ući u povijest svjetski najpoznatijih istraživača. Hrvatska sa ponosom danas može reći da i ona ima svojeg Hirama Binghama (otkrivač Machu Picchua). I upravo to otkriće koje do sada nije bilo poznato u Hrvatskoj, zasluga je CEIK “Braća Seljan”.

“Čovjek snuje – Bog određuje” – rekao je i Mirko Seljan jednom prilikom. A upravo ta njegova misao ima veze i sa svim »mojim« dosadašnjim ekspedi­cijama. Naime, sve mi lijepo zamislimo, odnosno razradimo taktiku, ali kad sve krene na teren, odnosno dođe se u Južnu Ameriku, priča je drugačija...

Malo ljutnje

Utorak 21,15 - krećemo is­pred »Croatia-e« (najbolja osiguravateljska kuća u Hrvatskoj, a i šire). U Veneciju smo došli oko 4 ujutro 4. lipnja, jer su nam na putu za Trst javili da tamo štrajkaju. Aerodrom je bio zatvoren, a mi smo kao pravi siromasi čekali da se ot­vori, odnosno da se uopće uv­jerimo letimo li ili su i ovi u štrajku?! Upališe se monitori i mi se uvjerismo da ljudi rade, odnosno da mi letimo.

Problemi se nastaviše. Dolazimo u Karakas (Venecuela) prema planu. Dalje? Skužili smo da po kartama koje smo kupili u Sloveniji, da na aerodromu trebamo ostati dan i pol. Sat odlaska odgovara, ali ne i dan. Prečekiravamo karte i krećemo za Limu, ali preko Ekvadora gdje također slijećemo. Kada te nešto neće, onda možeš dubiti na glavi, ali pomaka nema. Tješim ljudstvo da se ipak sve možda dobro završi. Usput, plaćam to prečekiravanje sa 50 američkih zelembaća po grlu.

Kaotična situacija u Peruu

Stižemo u Limu oko 2 u noći slomljeni i iscrpljeni od sil­nog puta. Lima je grad koji kod nas budi negativne asoci­jacije jer je iz glavnog grada Perua Mirko Seljan 1912. kre­nuo na svoju posljednju ekspe­diciju. Ovo mi je treći put da sam u ovome gradu. Uzimam taksi i krećemo do svratišta »Villa Rica« koje je bilo i pola­zište za ekspediciju “Gran Pa­jaten 2001.” Prepoznajem ne­ke face. Situacija je, usput rečeno, tih dana u Peruu kaotič­na. Zemlja je pred državnim udarom i osjeća se nešto divlje u zraku. Bez obzira na upozo­renja nekih prijatelja u Karlov­cu na političku situaciju u Peruu mi smo svjesno krenuli na ovaj put. Na koncu konca, ovo mi ne bi bio ni prvi državni udar koji sam doživio (i preži­vio) u Južnoj Americi. U Limi se osjećam k'o u Karlovcu, poznajem ju kao vlastiti džep. Obilazimo neke znamenitosti i posjecujemo župu Sv. Leopol­da Mandića. Veselim se susre­tu sa Don Dragom Balvanovićcem biskupskim vikarom za Hrvate u Južnoj Americi. Što reći o tom dragom čovjeku ko­ji se i zove Drago. Dovoljno je reći - misionar, čovjek koji je posvetio svoj život Hrvatima i borbi za očuvanje hrvatske misli, jezika i identiteta u tuđi­ni. Ljubazna tajnica mi priopćava da se noćas Don Drago vraća iz Bolivije i da će sutra ujutro u 8 sati voditi misu. Uje­dno nas spaja sa novom konzulicom gospođom Anticom Ku­ljevan. Ona je nasljedila mog prijatelja, pokojnog Branka Fištrovića, prvog hrvatskog konzula u Republici Peru, inače i počasnog člana CEIK-a  “Braća Seljan”. Ovom joj se prilikom zahvaljujemo na gos­toprimstvu i osobnom angažmanu za dobivanje brazilskih viza, koje nismo mogli dobiti u Beču. U hrvatskom velepos­lanstvu i danas stoji karlovački miljokaz koji sam poklonio Branku za svog prošlog borav­ka u Limi. Odlazimo i u klub “Dubrovnik” koji je sigurno najelitnija hrvatska organizaci­ja u Peruu. Mnogi me se sjeća­ju i srdačno se pozdravljamo, a ja dijelim prospekte o Karlov­cu, Hrvatskoj i CEIK-u. Drago im je svako slovo koje ima veze sa Domovinom. U ostalom, na svaku ekspediciju nosim brdo materijala i nastojim makar i na tako skroman način propa­girati sredinu iz koje dolazim. Mislim da je bolje i korisnije nositi zastave, knjige, grbove i slično nego 12 kilograma »Ve­gete«, zar ne?

Ulica Hrvatska

Obišli smo i klub »Jadran« u obližnjoj Santa Clari i posjetili starog prijatelja Pabla Ćesara koji je jedan od nekoliko preos­talih Hrvata u tom mjestu, gdje nas je još ne tako davno bilo ja­ko puno. Jedna ulica se još uvi­jek zove Calle Croatia (ulica Hrvatska). Također smo za bo­ravka u Limi obišli luku Callao i grob Branka Fištrovića, gdje smo zapalili svijeću i postavili vijenac sa znakom CEIK-a, a što je u neku ruku bio i jedan od zadataka ekspedicije, ili bolje rečeno moralna obveza prema čovjeku koji nam je neizmjerno puno pomogao u organizaciji i uspješnoj izvedbi ekspedicije “Gran Pajaten 2001.”.

Namjerila se “vila na Halila”

Odlazimo na jutarnju misu u crkvu Sv. Leopolda Mandića. Srdačan susret s Don Dragom koji nas časti doručkom i rješa­va nam i organizira let za Iqui­tos od kuda i počinje naša 2700 kilometara duga avantura po Amazoni. Ostavljam našoj konzulici pismo zahvale za učinje­no i odlazimo na aerodrom Jorge Chavez. Zamislite, taksist me traži 30 sola za prijevoz ali ja rušim cijenu na 15. Namjerila se “vila na Halila”, kako bi rekla moja kolegica sa posla Judita, inače rodom iz Bosne (Bugoj­no). Veli mi moj suputnik Dra­žen koji već dobro zna moje »cjenkaroške« sposobnosti da sam noćna mora za peruanske trgovce i prevoznike.

Letimo za Iquitos sa kompanijom Trans Peru sa satom zakasnjenja. Zar je ikada i bilo drugacije? Ako u ovom dijelu svijeta tražiš točnost i ako te kašnjenja uzrujavaju bolje ostani doma.

Prelijećemo Ande. Let je vrlo neugo­dan zbog čestih turbolencija. Na pola puta slijećemo u Pucal­pi i gledamo rijeku Ucayali. Prisjećam se putopisne knjižice koju sam nedavno pročitao “Ribe pjevaju u rijeci Ucayali” a koju mi je posudio moj prijatelj Mladen Postružnik. I on mi fali na ovom putu i u ovom dijelu ideje i priče koju smo zajedno sanjali o braći Seljan. Stigli smo, odnosno sletili u Iquitos. Vlaga do bola, a na svakom ko­raku upozorenje na SARS. Me­ne više muči što nemamo ništa protiv malarije, ali kasnije sam ipak skužio - bez razloga. Uzi­mamo taksi kojeg vozi taksist po imenu Limber. Smještamo se u centru Iquitosa i obilazimo grad po noći. Pijemo pivo i je­demo “papas fritas” u Eiffelo­voj kuci. Odlazimo na zasluženi počinak.

Hrvatski susret

Javio mi se Boris Šimunić, jedini Hrvat u Iquitosu, a nezna beknuti ni jednu hrvatsku riječ, osim onih naših »folklornih« izraza od kojih bi i ovaj papir pocrvrnio. On je poduzetnik i oženjen je za Peruanku koja je vlasnica očne poliklinike, u pravom smislu riječi - bećarina. Dijete je hrvatskih emigranata rodom iz Sarajeva. S njim nas je spojio Don Drago Balvanović.

Južnoamerička Venecija

Iquitos je grad od oko 450 tisuća stanovnika, što ne mo­gu sa sigurnošću tvrditi jer u tim dijelovima svijeta matične i knjige umrlih su sigurno zbir netočnih podataka. Odlučili smo se posjetiti Belem, pred­građe Iquitosa koje se nalazi na vodi. Zovu ga još i južnoa­merička Venecija. To je mjes­to gdje vidite kako ljudi u tim kućama koje se nalaze na dr­venim stupovima vrše nuždu kroz otvore na podovima, dje­ca se par metara dalje kupaju, a negdje u sredini vrijedna do­maćica pere suđe. Malo dalje, glava obitelji baca mrežu i hvata ribu. Ti ljudi su izgleda imuni na sve te silne bakterije i boleštine. No, to je samo pri­vid jer njihov životni vijek nije dug. Smrad je na momente nesnosan. U svoj toj bijedi i jadu uočavamo i katoličku mi­siju (crkvu) na vodi. Kapa do­lje i svim tim plemenitim lju­dima koji su svoj život posve­tili ovome jadnom polusvijetu kojem osim vjere ne znam što na ovome mjestu još preosta­je. Vozač čamca me zeznuo za 10-ak kuna, u stvari pustio sam mu da me »smulja« s ob­zirom na njegove životne uv­jete. Mene to neće spasiti, a njemu se ipak lijepo vidi.

Pleme Boras

Boris nas je raspeljavao je­dan dan po gradu i okolici pokazujući nam znamenitosti – na kraju sliježe ramenima i kaže da je to to, nema više. Sljedeći dan posjetiti smo “birtiju”, odno­sno mjesto gdje se skupljaju avanturisti iz čitavog svijeta. Ime objekta je “Yellow Ro­ses”, a vodi ju amerikanac Michael Jackson. I on je za domovinskog rata radio u Hrvatskoj kao humanitarac.

Pokazuje nam na zidu i diplo­mu, odnosno zahvalnicu koju je dobio od vlade RH. Poklanjam mu turističku putov­nicu Hrvatske i promidžbeni materijal o Karlovcu, što je on postavio na počasno mjes­to u lokalu, kao i znakovlje CEIK a. Najinteresantnija svar za boravka u Iquitosu je bio posjet (čamcem) pleme­nu Boras. Ljudi danas žive is­to kao i u doba braće Seljan. Organizirali su za nas malu svečanost i njihov tradicio­nalni ples. Uhvatismo se tako s njima u kolo, a ja sam toj njihovoj »čagi« dodao i nešto elementa drmeša. Ludilo, da pukneš od smijeha! Pa neka netko kaže da ne širimo kul­turu plemena Hrvata u ovim krajevima. U stvari, sigurno ćemo napravi­ti zbrku u gla­vama nekim etnolozima koji će nakon nas doći na ovo mjesto proučavati obicaje. Tako je vjerojatno nastala i hr­vatsko-iran­ska teorija o našem porije­klu.

»Komadi« su goli ili po­lugoli,            ali pretposta­vljam i vrlo »pozitivni« (HIV), tako da što se me­ne tiče mogu biti i u šinjeli­ma. Nisam odo­lio i stavio sam malu anakondu od 4,5 metra oko vrata. Ustvari, dignula su je dvojica. Užas, imaš osjećaj da će te zdrobiti.

Došlo je i vrijeme polaska. Rastajemo se sa Borisom ko­ji nam poklanja CD-e sa pe­ruanskom glazbom. Stisak ruke i želja da se ponovo vi­dimo. Nadam se u Hrvat­skoj.

Brzi i spori prijevoz

Brzi vozi jedan dan do Ta­batinge u Brazilu cca 700 ki­lometara, a spori tri dana (dvije noći). Odlučujem se za brzu varijantu kako bih iz­bjegao eventualne amazonske gusare koji ovuda operiraju. Baš sam papak! Ma svuda u Južnoj Americi je is­ta priča. Ako se voziš po kopnu - pucaju gume i osovi­ne, ako si ovako na vodi - lo­me se elise, defekti i slično. Dva puta smo mijenjali ča­mac, tri puta motor, slomili elisu...

Trebali smo krenuti ujutro nešto prije šest sati. Sad je već skoro sedam, a mi još uvijek mirujemo u “brzoj” lađi. “Vodeni šoferi” stalno nešto dogovaraju, pretovaruju i slično. Izgleda da su cijeli život pod “ruč­nom”. U 10 sati nam je prvi put “riknuo” motor, pa se u novo plovilo pretovarujemo u mjestu Barrio Florida. To nam je već treće prekrcava­nje a još takoreći nismo ni krenuli. Kiša, sunce, kvar, popravak, klinci nas šlepaju sa drvenim kanuima, kvaro­vi, “tandrkanje”...

Uglav­nom, pretakanje iz šupljeg u prazno. Prekidam jer i sada mi se tlak diže kada se toga sjetim.

U 15 sati smo defini­tivno stali. Matica nas nosi kao orahovu ljusku. Svuda oko nas je prašuma. Čekamo a ni sami ne znamo što. Naši vrli “šoferi” nemaju ni mo­torolu da pozovu nekoga u pomoć. Ipak - malo sreće. Naišli su neki domoroci u drvenjaku koji su potom bočno spojili na naš prijevoz i tako su nas odšlepali do mjesta Pebes (Peves). Smješ­tamo se u neku rupetinu nad rupetinama. Očajno je spar­no i fali nam zraka. Izlazimo na zrak i čavrljamo, odnosno “mlatimo praznu slamu” sa­mo da nismo u “apartmanu” sa štakorima, žoharima i os­talom gamadi koje tu ima za izvoz. »Dražu« je ujeo neki insekt na vodi i ima kvrgu na glavi. Žali se da ima osjećaj k'o da mu je neko zgasio čik na  “beni”. Zaspao sam lakše nego što sam mislio, a to uostalom, meni nikad i nije bio neki veći problem. U noći je došlo do nevreme­na i kroz rupu na stropu slije­va se po meni čitava bujica

tako da sam prinuđen zauze­ti rezervni položaj u “buha­ri”.

Konačno u Tabatingi i Leticiji

Prošla je, hvala Bogu, i ta noć. Jutro je i mi trebamo krenuti dalje novim čamcem u pet sati, no to je ipak u sedam. Novi je i “šofer” jer je stari vjerojatno u bonusu zbog broja penala (kvarova ). Već nekoliko sati plovimo bez defekta. Da ne povjeruješ. Ne želim to ni po­misliti komentirati jer je opće­poznata činjenica da imam pr­ljav jezik.

Do Tabatinge stoji­mo na nekoliko mjesta. Toči­mo benzin u San Pablu, u Chimboteu stojimo radi kon­trole dokumenata a zadnja sta­nica u Peruu je Santa Rosa gdje nam udaraju izlazne vize. Na drugoj obali nalazi se Taba­tinga, grad pola u Brazilu a po­la u Kolumbiji - Leticija. Što vrijedi što smo na granici bili brzo gotovi (odmah su skužili da smo pošteni Hrvati) kad su Peruanci “šćapili” dvojicu En­gleza iz našeg čamca pod sum­njom da šveraju drogu. “Masi­rali” su ih više od dvije ure i na kraju su ih pustili. Mislim da su to stare mušterije i da sigur­no imaju neku “čvrku” u pu­tovnici. Dečki dobro ste prošli, pomislim. Tu se dobije po 20­30 godina “ćorke” za drogu i to bez prava zalbe. Konačno smo u Ta­batingi, ali i u Leticiji...

Nasilju nikad kraja

Vrućina je nesnosna, a lju­di dosadni k'o padavica. Nastojim se čim prije maknu­ti iz luke jer face oko nas mi ne ulijevaju neko povjerenje. Pokušavam promijeniti nešto novca, dolare u reale, ali ni­kog to ne zanima. Zausta­vljam takozvani taksi da priupitam za mjenjačnicu i neko konačiste koje je sigurno, na­ravno uz to i jeftino.

Taksist nas vozi, prvo kod lokalnih vlasti da potvrdimo ulaznu vizu, a potom i u svratište po imenu “La Fronte­ra” - granica. Ni to nije tako loše, a niti skupo, svega sedam dolara po grlu. Na jednom ćošku mjenjačnica je koja mijenja USA dolare u pesose (kolum­bijski novac), a na drugom u reale (brazilski novac). Otišli smo se malo splahnuti i lunja­ti po uličicama u potrazi za hranom. Večeramo. U stvari, toliko smo izgladnili od puta da su nam oči bile veće od že­luca, pa smo naručeno jedva progutali. Odlazimo na spa­vanje. Sad smo siti k'o udavi pa se mučimo cijelu noć, neda se mirno spavati. Prokleto je to, ne valja kad imaš, a ne valja niti kad nemaš.

Deportirani iz Kolumbije

Budimo se ujutro. K’o novi smo. Odmor. Zafrkancija i tome slično. Kratko je traja­lo. Kuc! Kuc! Dva puta netko kuca na vrata, a mi pitamo tko je, ali nema odgovora. Otvaramo vrata, a tamo tri namrgođena tipa s pištoljima za pasom i motorolama. Je­dan od njih se legitimira, po­kazuje mi policijsku značku kao John Wayne u kauboj­skim filmovima. Traže doku­mente i pitaju za kolumbijske vize koje naravno, nemamo.

Onaj “mamlaz pametni”, taksist, uveo nas je desetak metara u Kolumbiju, a da to nismo niti znali. Vjerojatno je mislio, ako je za njega koji tu živi normalno da mu viza ne treba, da ista takva pravila važe i za nas strance. Nakon razgovora smještaju nas u ne­ki Jeep i voze u Leticiju u po­licijsku postaju. Da poludiš!

Smještaju nas u nekakvu čekaonicu, kao kod doktora. Osoblje je pod punom ratnom spremom, s automatima u rukama na gotovs, stalno šeću oko nas. Iskreno, nije nam svejedno jer poznavajući običaje ovdašnje narodne vlasti, svašta se iz ovakve banalne situacije može izroditi.

Razmišljam. Koliku će nam globu odrediti? Mogu nam pokrasti opremu, opaliti kak­vu masnu globu, ali i u našem odsustvu iz hotela nešto i podmetnuti, na primjer dro­gu. To bi bilo najgore. Nakon nekoliko sati čekanja zovu nas jednog po jednog u nekakvu kancelariju. Slijedi ispitivanje iz kojeg vidim da razumiju sa­mo ono što hoće.

Ispunjavaju silne formulare, od gdje si rođden, imaš li djece i koje si vje­roispovijesti, do za koga navijaš. Ne znam što im je značilo što sam napisao da navijam za “Dinamo” i Hrvatsku.

Potom nam uzimaju otiske prstiju, pa raširenog dlana, i tako svaki po pet puta! Sjajno. Ruke su mi crne i masne kaj da sam raskapal' getribu na svojoj Plavoj ptici iz 1987. bez pomoci meštra nad meštrima Krune Jankovića s Dubovca. Dobro da se odjednom uka­zao zatvorski liječnik koji je ipak najnormalniji medu nji­ma. Preko njega se puno lakše sporazumijevamo. Cijelo se vrijeme tješim, i to mi daje na­dljudsku snagu, što sam preži­vio četverogodišnji mandat pr­vog župana naše županije po kome je jedno vino iz “Braj­skog” postalo plemenito. Tako ti je to na današnji dan...

Nakon podužeg ispitivanja uručuju nam rješenja da smo izjureni iz Kolumbije. Čak su tolike mjere predostrožnosti i bezobrazluka da se pješke moramo vraćati iz Kolumbije u Brazil. Stvarno jaka depor­tacija. Na kraju sam zadovo­ljan. Bili smo u još jednoj ze­mlji i najvažnije je da nam ni­su uzeli novac. Makar su nam naredili brzo povlačenje u Brazil te zabranili slikanje, ipak sam napravio nekoliko snimaka u Leticiji (Kolumbi­ja). Za inat, neka im bude. Čak smo i pivu popili na njihovoj granici. I opet za inat. Nažalost na vlastiti računl

Spakirali smo se brzo i prešli desetak metara na bra­zilsku stranu u Tabatingu.

Beeee. Sad mi stavite soli na rep, pomislih. Noćimo noć u Tabatingi i čekamo brod za Manaus.

Još jedna južnoamerička rupetina

U svari je vrlo praktično i funkcionalno, jer soba je - i soba i wc i kupaona i sve os­talo. Taksistu koji nas je do ovuda povezao skoro sam odalamio po usranoj njušci. Pljackas stranaca! Sa dogo­vorenih 12 reala povisio je na 20. Nakon moje galame, kad je vidio da je vrag (a to sam ja) uzeo šalu u svoje ruke, uzeo je samo 15 reala i zdi­mio. Skužio je da je na naj­boljem putu da dobije, prvo ništa od novaca, a potom i šakom u svoju bedastu facu.

Noć u “buhari” prošla je standardno jezivo. Odlučujem da je iz ovog niotkuda najpa­metnije čim prije “dignut si­dro”.

Provjeravamo, brod ide u 14 sati. Niti oni ne primaju dolare. Što sad? Opet odlazimo u Kolumbiju, naravno ilegalno, i mijenjamo dolare. Valjda nas neće “šća­pit” ponovno? Operacija cam­bio valute je uspjela pa se ukrcavamo na brod.

Krenuli smo u 16,15 sati. Donosim značajnu i važnu odluku, službeno kao “kape­tan Kuka”, da odemo platiti 30 dolara više i voziti se na najvišsoj etaži broda gdje imamo i neki sobičak. Dobra je to bila odluka. Pred suradnicima sam pravi frajer. U “potpalublju” ih se gnjete nekoliko stotina duša kao za vrijeme galijota na galiji i nikad nisi siguran hoće li ti tko što maznuti iz džepa ili torbe. Ipak, imamo opremu i kamere »teške« ne­koliko tisuća dolara. Osim što je sigurnije, bolji je ambijent i pregled za snimanje.

Navečer čavrljamo na palu­bi i odlazimo na spavanje. Pri najljepšem snu budi nas federalna policija, ovaj put brazil­ska kontrola dokumenata, a potom i opreme. Kaj pak sad oni hoće? Sve su nam raskopa­li. Opet vrlo neugodna situa­cija. Nemaju što za naći. Sva­ka čast dečki, imate dobar že­ludac jer ja ne bi rovao po tim smrdljivim krpama ni sa šta­pom na daljinsko upravljanje. “Draži” su uzeli 3,5 metara anakondine kože koju je ­kupio za 10 dolara u Iquitosu. Kažu da oni, a ni sirota zmija, ne znaju iz koje je zemlje.

Naravno pljenidba je uslije­dila bez potvrde. Gospon policajac je za curu zaradio lijep

poklon. Otišli su a Dražen ku­ne k'o moj susjed kočijas s Bor­lina. Godine 1998. opijačkali su banditi moje dečke u Rio de Ja­neiru i uzeli im kameru, fotoa­parat i 250 dolara. Ovdje naro­dna vlast plijeni zmijsku kožu. Pa gdje je kraj tom nasilju?! Onako ljuti teško smo zaspali.

Dolazak u Manaus

Sljedeća luka u kojoj smo stali zove se Sao Paulo de Olivencia i opet silni utovari i pretovari kao i u ostalim lu­kama u kojima smo zastajki­vali do Manausa. Jutra na Amazoni sumorna su i ma­glovita. Magla je često puta tako gusta da jednostavno ni­je moguća orjentacija i mora­mo se zaustavljati i čekati po nekoliko sati. Oko podneva, 21. lipnja prolazimo ušće ri­jeke Rio Negro u Amazonu. Zgodno je to za vidjeti, kako se miješaju crna (Rio Negro) i žuta voda (Amazona).

Konačno, oko 16 sati smo u Manausu. Oko 2.700 kilo­metara puta je iza nas. Ma­naus je tipičan lučki grad od oko 1,5 milijuna stanovnika koji bilježi svoje najsjajnije trenutke u zlatnom dobu ek­sploatacije kaučuka iz ovih krajeva. Od dosta zanimljivo­sti za vidjeti u tom gradu je svakako “Teatro Amazonico” iliti Opera sagradena 1896. godine. I to iz materijala koji su brodovima dovoženi iz či­tavog svijeta. Građevina je to sa za to vrijeme revolucio­narnim izumom, a to je ven­tilacijski sustav putem kojeg se je mijenjao zrak u dvorani upumpavanjem ispod sjeda­la. Danas je to reprezentativ­no mjesto na kojem se održa­vaju brojne priredbe i kon­certi umjetnika iz čitavog svi­jeta. Vrijeme do povratka kući koristimo za obilazak mnogobrojnih znamenitosti kao i za vraćanje iscrpljenog organizma u kakvu-takvu normalu. Onako spaljeni od sunca izgledali smo kaj da delamo na kakvoj baušteli.

Život u Manausu

Noći u Manausu su živa opasnost za naš moral i ćudo­ređe. “Komadi” vrebaju na svakom ćošku, a mi smo opce poznati kao “tradicionalisti konzervativnog usmjerenja”. Naprosto, moramo bježati pred njima! Od ostalih dozi­vljaja u Manausu vrijednih spo­mena svakako nam je bio lov na mlade krokodile, i to ruka­ma, dok smo pirane lovili udi­com. Nije da se hvalim, odnos­no nije lovačka priča, ali upe­cao sam pet pirana od kojih su mi jednu domacini spremili za večeru. Ribica k'o pol' tanjura, a ja gizdav i ponosan kao da je preda mnom morski pas od ko­jih 20 metara dužine i dvije to­ne težine. Ukus plijena je kao kod nase štuke. Usput rečeno, pod zakletvom izjavljujem: “krokače” smo vraćali žive i zdrave u vodu jer si nikako ne bih želio priuštiti da me moj pri­jatelj Goran Majetić koji se ba­vi zaštitom životinja, neg­dje u kmici mlatne let­vom po “krmenadlima”.

Povratak kući

Nakon mjesec dana “putešestvija” vratili smo se sretni i zadovolj­ni u naš Karlovac jer, kako Mirko Se1jan kaže: “Čovjek mora otputo­vati čim dalje od svoje kuće kako bi ju još više volio”. Snimili smo oko 10 sati filma, 600 dija­pozitiva i tisuću fotogra­fija. Veselim se što ćemo ovaj najno­viji uspjeh CEIK-a po­dijeliti sa svojim dragim sugrađanima koji su nam bili čitavo vrijeme puta podrška i barem im se na ovaj način odužiti. Koristim priliku da se ovim putem naj­ljepše zahvalim svim sponzo­rima, prijateljima, članstvu CEIK a “Braća Seljan”, čla­novima ekspedicije Pacifik - Amazonas 2003. na svim obli­cima materijalne i moralne potpore.jer bez njih ne bi bilo ni ovog poduhvata. Također, hvala i medijima na objektiv­nom i redovitom izvješćiva­nju.

Osim što sam se divio lje­potama nepoznatih krajeva, jednako ako ne i više, zani­mali su me ljudi i njihovi običcaji, njihov način razmišlja­nja, pogledi na svijet, život, smrt, ljubav...

Oduvijek me kopkala jedna misao i to misao mog dragog prijatelja don Drage Balvanovića: “Ne pokušavaj mijenjati običaje i ljude, mijenjaj se­be”. I sad nakon svega mis­lim, u stvari siguran sam da ne mogu mijenjati sebe, a ono što teže prihvaćam je činjeni­ca da ne mogu pomoći drugi­ma. A, toliko bih to katkad od srca želio...

Ženska sudbina

Brazil je uistinu ze­mlja prekrasnih žena. Rano sazru, ali i brzo uvenu. Neke od njih nazivamo kurve. Odvratan naziv, izuzetno vulgaran i ponižavajući, ali daleko perfidniji i ciničniji su mi nazivi prostitutka ili kur­tizana. To su više alibi imena za one koji isko­rištavaju taj jadan svijet. Ime joj je Tereza. Ime je izmišljeno, ali sudbina
nije. Bilo bi bolje da je obrnuto. Ima oko 20 godina i kaže da je ucitelji­ca. Predivna je. Onako tam­noputa, obučena u bijelo, još više dolaze do izražaja njezin izgled i stas. Jedna je od tisuća ljepotica koje šeću ulica­ma Manausa ili Ria u potrazi za srećom i lakom zaradom.
Pitam se zašto se nije rodila negdje u Europi, bila bi sigur­no missica ili u najmanju ruku žena sa normalnijim živo­tom. Nudi mi se... Borba je to za goli život! Nešto najgo­re po mom mišljenju što se ženi može dogoditi. Trenutak kada da bi dočekala sljedeće jutro mora na “panj” položiti ono što bi čovjeku trebala bi­ti svetinja, a to su čast, dosto­janstvo i ponos. Na koncu i zdravlje. Trenutak kada si pred zidom. Dilema. Je li mo­ralno, pošteno, iskorištavati tuđu nevolju za šaku jebenog novca, uostalom riskirati vlastito zdravlje zbog nekoli­ko trenutaka užitaka.

Dati novac toj jadnici i poštedjeti ju barem jednu noć tog poniženja? Mislim da to ona ne bi shvatila. Ne dati joj ništa i izložiti ju maltretiranju svod­nika koji joj neće vjerovati da nije izvršila “zadatak”. Koja je perspektiva te i tisuća tak­vih nesretnica? Vjerojatno za nekoliko godina smrt od ne­ke opake bolesti, ili prebijanje ruku i nogu od strane be­šćutnih makroa, te ostatak ži­vota u “fektarenju” pred cr­kvom. Kako im pomoći? Mo­ralisti će reći - neka rade, ali plaća joj nije dosta za život, sigurno je da se ovako ne po­nižava iz sporta. Ne radi to zato jer ima milijune na kon­tu u banci, i ne kleči tu pre­damnom za 10 dolara iz za­bave. Tereza, želim ti sreću i da ti se konačno nešto lijepo dogodi u životu, makar sum­njam da će ti se to dogoditi za ovog života i na ovome svijetu. A koliko ružnih, a pri­je svega i zločestih žena sa­mo u Karlovcu je imalo više sreće od tebe. Za sada.

Dječja sudbina

Već sa 4-5 godina djeca su izbačena na ulicu, kako se kaže “trbuhom za kruhom”. Uglavnom čiste cipele za je­dan real, prodaju sve i svašta, prose ili kradu. Mali Pepe je čistač cipela. Ljepuškasti dje­čačić mlađi je od 10 godina, velikih crnih očiju. Molećivo gleda u vaše noge na kojima nema cipela. Dražen mu daje jedan real i plaća coca colu. Mali je sretan, ali nema vre­mena dugo uživati. Stigli su drugi u cipelama. Sto tisuća puta mali Pepe će zgrbiti svo­ja nejaka pleća i sagnuti se pred tuđim nogama.

Samo jedan od milijuna je Ronal­do koji je uspio i čijim će se nogama doći pokloniti 100 ti­suća navijača na Marakani, njemu i njegovim nogama. Ronaldo, Rivaldo, pomozite tisućama malih Pepea jer vi to možete! U protivnom, ko­ja je njihova budućnost? Kažzu da samo po favelama Ria luta na tisuće djece bez ime­na, prezimena i bez ikakve evidencije. Zar je onda čud­no, i nije li cinično, što u Europi kad nestane neko dijete postavljamo pitanje o trgovi­ni organa? A koliko je nes­talo ovakvih malih čistača ci­pela, ili su kasnije pronađeni u oceanu i kanalizaciji bez bubrega, pluća, srca...

Koliko tih malih crnih srdašca kuca u tijelima djece bijelih bogataša koji su mogli platiti produžetak “utakmi­ce” za svoju bolesnu djecu. Nažalost, za malog Pepea “utakmica” je bila gotova i prije “sučevog zvižduka” koji označava početak života.

Psi lutaju ulicama kao Tere­za i mali Pepe. Sirote životinje, ima ih na desetke u sva­koj ulici. Rebra im strše, ra­zaznati se može svaka, pa i najsitnija koščica. Koža, ili ono što je ostalo od nje, pre­krivena je desecima krvavih rana. “Prozirni” su. Prekapa­ju po smeću i traže ono što su već davno prije počistili ljudi. Ližu po cesti sve ono što ima

barem miris hrane. I oni su ovdje dio “kola”. Kola života i smrti. Sjetim se svog ljubim­ca bernardinca Bethovena ko­ji sada u Karlovcu negdje u hladu nakon obilnog ručka spava pred svojom zdjelicom vitaminske hrane koja je još na pola puna. Bethovene, ti si imao sreće za razliku od ne­kog Jimmmya koji leži na sun­cu, a ispred njega nema ništa. Tereza, Pepe i Jimmy nemaju i nikad neće imati ništa.

Pitam se kakva je perspek­tiva Hrvatske kad su đubrad profiterska i psi rata uzeli. svoj “zasluženi” dio nacional­nog bogatstva, kad vlast ras­prodaje sve što se prodati može? Hoćemo li i mi u bu­dućnosti postati zemlja bez ponosa, dostojanstva i na koncu bez ičega? Hoće li naša djeca sutra čistiti nečije cipe­le, kćeri se nuditi po svratišti­ma, a psi lutati po ulicama? Tko je od nas na redu da postane Tereza, Pepe ili Jimmy?