Ponedjeljak, Veljača 20, 2017

Piše: Mladen Postružnik

U spomen Stjepanu Seljanu

Guate

Na prvi spomen imena ove zemlje mnogi će se čitatelji sjetiti razornog potresa iz 1976., kada je poginulo oko 23.000 ljudi i kada su potresne slike siromašne Guatemale obišle svijet.

Ili nedavno, ove 2005. godine, kad je orkan Stan poharao Centralnom Amerikom i uzeo najviše ljudskih života upravo u Guatemali.

S takvom predodžbom (manje ili više) i nas smo trojica pošli na ekspediciju: Mladen Kuka, vođa ekspedicije, Ivica Škot i autor ovih redaka Mladen Postružnik. No, zatekli smo nešto sasvim drugo...

 

STJEPAN SELJAN I GUATEMALA

Vratimo se malo u povijest. Nakon što je 1913. u peruanskoj prašumi nestao Mirko Seljan, njegov se brat Stjepan neko vrijeme bavio njegovom ostavštinom. Nakon toga, tijekom 1915. i 1916. on boravi u Centralnoj Americi s idejom da pronađe neku egzistenciju u raznim zanimanjima. Tanki izvori govore da je putovao od Paname (moguće sudjelovanje na poslovima uređenje i dovršenja Panamskog kanala) do Guatemale, gdje je boravio cijelu godinu dana. No, nakon toga, iz nepoznatih razloga, iznenada se vratio korijenima južnoameričkih istraživanja koja su započela 1904. godine – u Brazil. Iako ta zemlja nije bila blagotvorna za Seljane (u jednoj revoluciji u Mato Grossu izgubiše cijeli imetak), Stjepan Seljan je ostatak vijeka proživio u brazilskome Ouro Pretu i tamo je osnovao obitelj.

Što je Seljan radio u Guatemali? Na temelju naših novovjekih zapažanja i predznanja o habitusu Seljana, zaključujemo da je pomagao oko izgradnje cesta kao mjernik – geodet. Vjerojatno je i neko vrijeme radio kao istraživač rudnih blaga. Njegova istinska ljubav – istraživanje arheoloških netaknutih nalazišta , vjerojatno je tu bila marginalna.

Ove se godine, 19. kolovoza, navršilo 130 godina Stjepanova rođenja. Toj obljetnici u čast, CEIK «Braća Seljan» osmislio je ovu ekspediciju. Trasirali smo stazu po brdima Guatemale zainteresirani približavanjem ove zemlje našoj javnosti i boljem razumijevanju jednog dijela naše bogate karlovačke istraživačke povijesti.

 

karta

 

MEKSIČKI ZATVORI

Naš put do ove zemlje bio je izuzetno težak. Od Zagreba do Pariza, od Pariza do Mexico Cityja i na kraju let do glavnog grada Guatemale – Ciudad de Guatemala, tromilijunske metropole. Kako smo sve organizirali u vremenskome tjesnacu, meksička nam administracija nije osigurala vize. Ali, Meksikanci su nam osigurali pritvor u oba smjera našeg putovanja: 18, pa zatim 10 sati tretmana kao da smo ilegalni imigranti, mada ni jednoga trenutka nismo željeli ući u ovu zemlju. Naime, Meksiko zdušno primjenjuje Domovinske zakone svojeg susjeda – Sjedinjenih Država – a koji kažu da na zračnim lukama nema međunarodne zone, već čak iako ste samo prizemljeni u zrakoplovu morate imati meksičku vizu. To bezobrazno prikazuju meksičkim zakonom mada je odnos isti – poput nekadašnje ljubavi Sovjetskoga Saveza i Rumunjske. Pritvor im je nehuman, ljudska prava ih ne zanimaju. Betonski kreveti, prljavi zahodi i – ne talasaj.

Jednako tako, to ne zanima ni naše diplomate u Mexico Cityju. Dobra plaća i prst u uho...

 

U zatvoru

 

MALO POVIJESTI GUATEMALE

No, usprkos njihovim naporima, Guatemala nas je prihvatila u svoja njedra. Za razliku od Meksika, ovdje vlada demokracija i sloboda. Već na prvi pogled, tijekom prve šetnje ulicama tromilijunskog Guatemala Cityja vidi se opuštenost i blagonaklonost ovog naroda prema strancima, gringosima. Naime, kad vam kažu gringo misle na bijelog zapadnjaka. Problem nastaje ako vas nazovu yankee, tada misle uvredljivo... To nismo doživjeli.

No, upravo su Guatemaltecosi (kako se nazivaju) krvarili tijekom 36 godina građanskoga rata, tijekom diktatura s eskadronima smrti, tijekom neprekidnih terorističkih napada gerilaca. Godine 1996. u predsjedničkoj palači na Plaza Principal konačno je potpisano primirje. Najzaslužniji za to je predsjednik Alvaro Arzu koji je primijenio politiku nacionalnog pomirenja i uvođenja demokratskih standarda.

Naslijedio ga je Alfonso Antonio Portillo Cabrera, predstavnik Republikanskog Fronta, koji je na vlast došao populističkim parolama uzimanja bogatima i davanja sirotinji. U četiri godine to je guatemalski narod stajalo više od milijarde dolara, koliko je ovaj relativno mladi političar iznio iz zemlje. I pogodite što? Vizu i azil dao mu je susjedni Meksiko! Nas trojica, poštenih ekspedicionista tu čast od Meksika nismo dobili… I dobro se osjećamo radi toga. Kad takvi dobivaju meksičku vizu, nama je ne treba.

Nakon Portilla na izborima pobjeđuje današnji predsjednik - Óscar José Rafael Berger Perdomo. Skraćeno – Oscar Berger, s time da se prezime čita, ne njemački, već francuski: Berže. Ovaj simpatični sijedi gospodin ponovno je pokrenuo zemlju u smjeru demokracije, borbe protiv narasle korupcije, kriminala i nezadovoljstva. Iako stanje nije idealno, Guatemala je suvremena i demokratska zemlja.

 

XELA

Naš prvi cilj bio je gradić Quetzaltenango, kojeg stranci i domaći u žargonu zovu Xela (Šela). On je na zapadu zemlje, na oko 2.300 metara nadmorske visine i okružen je prelijepim planinama. Quetzal je i ime guatemalske valute, to je ujedno i jedna vrsta ptice iz prelijepih šuma ove zemlje.

Xela je provincijski centar, nešto poput Splita, u opreci sa glavnim gradom. U razgovoru s brojnim novim znancima iz ovog grada saznao sam i da je nekad ovdje bila i autonomna država, a separatistički pokret postoji i danas. Ovi ljudi ne mogu otpjevati guatemalsku himnu, ali pjesama o Xeli je – koliko hoćete.

Stare crkve, uključujući katedralu na glavnome gradskom trgu, dva stadiona, monumentalne bogataške palače – sve je to bogatstvo ovdašnje arhitekture. No, nas zanima nešto drugo: kako se prebaciti u San Marcos i dalje prema meksičkoj granici, gdje se uzdiže najvišlji vrh Centralne Amerike – moćni vulkan Tajumulco (4.220 metara). Rebus nam je riješio naš prijatelj Belgijanac iz agencije Aventura Tours i uputio nas na solidnog mladog vodiča Heysela.

 

Uspon na Tajumulco

 

CHICABAL

No, prvo nam se valja aklimatizirati; odabiremo lagunu Chicabal. Ustvari, radi se o vulkanu na čijem je vrhu na 2.700 metara jezero na kojem se još odvijaju rituali Maja. Put nas vodi kroz prekrasne šume, sve do vrha na 2.900 metara. Od tuda se spuštamo dolje: moramo doći na jezero i primiti blagoslov našeg vodiča, svećenika Maja. Upalio je svijeću oko koje je stavio osam zrna kukuruza (osmi je dan u mjesecu kalendara Maja), otpjevao je molitvu i dao nam blagoslov. Potom smo pošli isto zatražiti od duha jezera. Svatko je stavio malo vode na glavu moleći nešto; Kuka kaže da će mu uskoro narasti gusta kosa. Poželjeli smo mu da mlati glavom na Guns’n’Roses, da vitla tom budućom grivom.

Chicabal je najljepša ilustracija ove zemlje: guste šume i predivna sela u podnožju planine. Tamošnji se stanovnici bave uglavnom poljoprivredom i to na starinski način. Imaju široke motike, jer tlo je vulkansko, reagira poput bogatog i plodnog pijeska. Vidjeli smo da puno rade i djeca. To je značajka ovih meridijana, sve dolje do Ognjene zemlje. Kad navršiš četiri godine – moraš zaraditi za svoje obroke. No, istini za volju, nema to samo negativne posljedice: mladi u ovoj zemlji imaju radne navike i ne pada im na pamet droga i slične gluposti.

 

Vrh Tajumulca

 

TAJUMULCO – OLUJNA PLANINA

Uz pomoć dva chicken-busa (prepun mali autobus s puno pilića koje prevoze lokalni seljaci) tako smo se u roku od tri sata našli u selu koje je ishodište za uspune na Tajumulco. Dakle, polazimo s nešto manje od 3.000 metara visine i prvoga dana uspona moramo doseći 4.000 metara gdje se postavlja logor.

I tako smo krenuli strminom od oko 35 stupnjeva. Nakon sata i pol Kuka naređuje odmor. Ono što frustrira penjača na Tajumulco jest da je staza neprekidna diretissima. I to diretissima koja ne popušta. U andinističkom žargonu, to je staza koja ide ravno u uspon, bez serpentina i skretanja. Ono što spašava stvar jest da smo odmah zašli u oblak koji nam je skrivao poglede prema gore; tako se nismo frustrirali daljinom uspona.

Osobno me diretissima ubijala i tješila: teška je, ali daje više metara uspona na manje koraka. I još jedan sat uspona: sada smo savladavali livade u rijetkoj šumi, uz prelazak dva strma grebena. I opet odmor na kakvih 3.600 metara.

Ono što fascinira jest cvijeće. Puno je vrsta i boja, a ima i gljiva. Jedna vrst plavih cvjetova u magli fosforescira! Eto kako se prilagodiše razne vrste. Povremene rupe u oblaku pružaju pogled na doline ispresijecane brdima. To nam daje osjećaj moći…

Znoj je tekao potocima, svaki je imao 25 kilograma opreme jer smo vukli šator, vreće, rezervnu odjeću i obuću, snimateljsku opremu, svašta. U jednom sam trenu pomislio da će nam vodič krepati, Heysel stvarno nije dobro izgledao. Nabili smo mu ritam, a on je ovog vikenda četiri puta penjao Santa Mariu, strmi vulkan bliže Xeli.

 

Na vrhu Tajumulca

 

Posljednjih dvjesto metara visinske razlike osvajali smo uz jednu obeshrabrujuće strmu kosinu kroz crnogoričnu makiju. Počela je i lagana kišica. Nekoliko puta je sijevnulo. Samo bi nam još trebali elektrošokovi…

I napokon – logorište. To je ustvari mjesto poput kamenoloma, s ostacima kućice od valovita lima. Odmah postavljamo šator i ložimo vatru. I počela je oluja; vatra nam se nije željela zapaliti, vodena bujica prekrila je oskudan krajolik. Heysel je ravnodušan, preuzimamo njegovu metodu. Dakle, uspon smo napravili sat i 15 minuta kraće od normiranoga. Pa, i to je nešto.

Već oko sedam liježemo u šator i spavamo. Nema se što drugo činiti. Hladno je, možda kojih 12 stupnjeva. Tijekom noći bude nas udari vjetra, sijevanje, naleti pljuskova… Sva sreća, od bujice se niti jedna stijena nije otkinula i otkoturala na šator. Tek oko četiri ujutro stvar se smiruje. Pola pet – vrijeme je za ustajanje!

Heysel daje znak za pokret, još je mrak. Put nas sada vodi još strmijim grebenima, pa u kuloar gdje se već radi o alpinizmu. Kuloar vodi strmo prema usjeku između dva vrha ovog vulkana, a mi se stalno osvrćemo preko ramena jer se nebo počelo zlatiti na obzorju. Ovaj zadnji uspon je utrka sa suncem: tko će prije izaći gore i tko će koga gledati.

Za dlaku pobjeđujemo: svi smo na vrhu Tajumulca. Ne, to nije vulkanski vrh, to je čarobni otok u moru oblaka, a izlazeće sunce nam se otkriva kao jedini poznat objekt u pejsažu. Ima i drugih «otoka»: vide se i Santa Maria, ali i dalji vulkani – Agua i Fuego ponad grada Antigue dvjesto kilometara odavde! (Agua i Fuego – voda i vatra). Iza leđa nam je vulkan Tacana, nešto niži, ali nalazi se na samoj granici s Meksikom. Pacifik je tamo negdje u magli – i više ništa nije važno.

Naš sponzor, Northland, opravdao je naše povjerenje jer njegova je oprema s lakoćom izdržala sve nevere i napore. Jednako tako odužujemo se i ostalim našim brojnim sponzorima, a prava će stvar biti film koji smo za CEIK po prvi puta radili vrhunskom profi opremom.

 

Nezaboravan pogled

 

PREOSTALE PUTOSITNICE

Po povratku sa Tajumulca zaželjeli smo se mora i oceana. Hmmmm, mora nema, a oceana su u Guatemali dva: Pacifik i Atlantik. Izabrali smo Pacifik i krenuli u grad Retalhuleu, kojeg zovu i Reu. No, Reu pruža još nešto: posjet jednome od najstarijih nalazišta kulture Maja – mističnome Abaj Takaliku (Kamenu koji stoji). Uvijek u misiji kulture, to nismo mogli propustiti. Kroz plantaže kakaoa i kave, te šumice kaučukovca stigosmo do nalazišta. Samo trećina je uređena, ostatak se još iskapa.

Umjesto znanstvene rasprave – ukratko: mjesto je starije od Tikala gdje se nalaze piramide Maja. Upravo ovdje Maje su, kao mlađi narod, učile od Olmeka. Kamene stele, stepeništa, prve piramide – bogatstvo i očuvanost nalaza je fascinantna.

Champerico je sljedeća naša luka. I doslovce – to je treća po veličini luka Guatemale. A ima samo jedan dotrajao mol, nikakav promet, samo desetak ribara. Momci se kupaju, ja se držim kraja i hvalim more na sva usta. Konobarica na terasi rustikalnog lokala objašnjava mi da su prije četiri dana izvukli iz mora utopljenog Švicarca. Badava ti banke i čokolada kad te Pacifik dohvati. A Kuka i Škot praćakaju se u trometarskim valovima poput vesele djece...

Potom nas je dočekala i Antigua, prvi glavni grad ove zemlje koji je osnovao okrutni Pedro de Alvarado. Grad su rušili potresi, uništavale polave, palili vulkani. Ljudi su ipak opstali i ostavili nam grad pogodan za gringose, ali ne i istraživače. Od tog smo ekskluzivnog turizma pobjegli drugi dan.

I opet Guatemala City i naša baza – hostel Xamanek u zoni 10. Najljepši je to dio grada, mjesto poput drugoga doma. Jednostavne sobe, veliki dnevnjak s ogromnim televizorom i upotrebljiva kuhinja. I naši prijatelji Ameri – Roberto i dvije cure koje studiraju, jedna šarmantna Francuskinja. Pa Meksikanka i par Salvadoraca. I nadasve naša domaćica Ana Christina, Guatemalka udata za Francuza, koja nam je olakšala pokoji trenutak. Tu smo proslavili rođendan našeg Vođe Mladena, a potom još feštali za rastanak. Kuhalo se uzajamno, tako da smo jeli meksičko-guatemalsko-američko-hrvatsku kuhinju s natruhama francuske i talijanske. Za okrijepu od pustolovina to je bilo više nego dostatno.

Za kraj smo bili primljeni od članice Vlade Guatemale. Tako je to: u jednoj zemlji te zatvaraju, u drugoj si kod predsjednikove bliske suradnice. Gospođa María Gabriela Núñez predsjednikova je tajnica za pitanja žena. Prezentirali smo joj naše projekte i upoznali smo je s Hrvatskom kroz prospekte. Ona nas je upoznala s položajem žena u Guatemali i radom Vlade. Da, razmisliti će da posjeti Hrvatsku, pa naše dvije zemlje surađuju malo ili ništa, a toliko se može uraditi…

Trag Stjepana Seljana primio je nasljednike, Guatemala nam je otvorila dušu. Još jedno veliko prijateljstvo, radi čega zapravo i putujemo.

 

Pacifik

 


 

 

OSNOVNI PODACI O GUATEMALI

 

Površina: 108.890 četvornih kilometara

Stanovništvo: 14,280,596 (procjena iz lipnja 2004.)

Granice ukupno: 1,687 km

Graniči sa: Belize 266 km, El Salvador 203 km, Honduras 256 km, Mexico 962 km

Obalna linija: 400 km na oba oceana

Očekivani životni vijek: muškarci 64.3 god., žene 66.13 god.

Etničke grupe: Mestici 55%, indiosi43%, bijeli i drugi 2%.

Vjera: rimokatolici oko 60 %, protestanti oko 40 %, jaka tradicija majanskih vjerovanja.

Jezik: Španjolski 60 %, majanski jezici 40 %.

Zemlja nezavisna od 15. rujna 1821.

Predsjednik: Oscar Jose Rafael BERGER Perdomo (od 14. siječnja 2004.); potpredsjednik Eduardo STEIN Barillas, predsjednik države je ujedno i šef vlade Republike Guatemale, pripada stranci Velika Nacionalna Alijansa Guatemale (GANA).

GDP per capita: 4.100 USD

Rast gospodarstva: 2,1 %

Nezaposlenost: 7,5 %

Vojska: redovni vojni rok u trajanju 30 mjeseci, troškovi vojske godišnje oko 202 milijuna USD

Granični sporovi: sa Belizeom, gdje Guatemala traži južne dijelove te zemlje, Yucatan (povijesno) gdje Guatemala smatra da je Meksiko okupirao njezin teritorij.

 

 


 

 

IME GUATEMALA

Iako je poznato da je podrijetlo imena ove zemlje očito indijansko, još traju rasprave o pravom značenju. Najraširenija je teza da Guatemala znači “zemlja drveća” na jeziku Maja i Tolteka. Kada sam prvi puta ugledao Guatemalu iz zrakoplova doista sam i ja to pomislio. No, postoji i mišljenje da je ime uzeto iz Nahuatl izraza Quauhtitlan, što znači “među drvećem”. Treće je mišljenje da se radio o Nahoa (meksičkom) izrazu coactlmoctl-lan, što znači “zemlja ptica koje jedu zmije”.

I tijekom mog boravka u Guatemali, trajala je rasprava o španjolskom aspektu imena zemlje, jer dio imena “mala”, na španjolskome znači doslovce – loša! Zato postoji građanska inicijativa da zemlja promijeni ime u primjerice Guatelinda, Guatebella, dakle, s nastavcima koji označavaju ljepotu.

No, bez obzira na ime, Guatemala ima svoje teškoće i probleme, ali i ljepotu, dobrotu svojih stanovnika i očuvanost prirode na kojoj bi joj pozavidjele mnoge bogatije i razvijenije zemlje.

 

 


EKONOMIJA GUATEMALE

Najveći posao u Guatemali je izvoz kave. Najveći dio kave uzgaja se na padinama okrenutim Pacifiku, u pokrajini Alta Verapaz. Guatemala izvozi i šećer, pamuk, cvijeće, prirodnu gumi i banane. Oko 50 % radne snage radi u poljoprivredi. U turizmu radi 35 % radnika, dok industrija ima samo 15 % radne snage. Guatemala ekonomski trpi pridjev “banana republika”, što govori da je ekonomija ovisna o nekoliko kultura, da je zemlja podijeljena nejednakomjerno, te da je glavni grad velika glava nasađena na sićušno tijelo provincije. A sve to i nama u Hrvatskoj zvuči poznato…

 

 


 

 

JEZICI U GUATEMALI

Živi jezici Guatemale: Achi, Akateko, Awakateko, Chorti, Chuj, Garifuna, Itza, Ixil, Jakalteko, Kaqchikel, Kiche, Mam, Maya, Poqomam, Qanjobal, Qeqchi, Sakalputeko, Sipakapense, Tacanec, Tektiteko, Tzutujil, Uspanteko, Španjolski.

Mrtvi jezici: Chicomuceltec (govoriga  još samo 100 ljudi, varijanta Kaqchikel), Xinca.

 

 


 

 

DOBITNICI NOBELOVE NAGRADE

Guatemala se ponosi sa čak dvije Nobelove nagrade: 1967. godine za književnost ju je dobio Miguel Angel Asturias, a 1992. godine za mir je dodijeljena Rigoberti Menchu.

Asturias u svojim djelima kombinira majanski misticizam i socijalnu angažiranost. Diplomirao je pravo 1923. godine, no odmah nakon toga preselio se u Pariz gdje završava etnologiju na Sorboni. Došao je pod utjecaj Andre Bretona. Djelo iz 1930. godine “Legende o Guatemali” skreću pozornost na njegov rad. Potom se Asturias vratio u Guatemalu gdje 1936. objavljuje “Sonete”. Od 1946. godine karijerni je diplomat i službuje u zemljama Centralne i Južne Amerike. Upravo u to vrijeme, 1946. izlazi njegovo čuveno djelo “Gospodin predsjednik”, roman u kojem portretira Manuela Estradu Cabreru, guatemalskog diktatora. Već 1949. objavljuje “Ljude kukuruza”, roman koji se smatra njegovim remek-djelom. U njemu Asturias opisuje život Indiosa, a jednako tako je i sa njegovim sljedećim djelima, trilogijom romana “Ciklon” (1950.), “Zeleni papa” (1954.) i “Oči protjeranih”.

Od 1966. do 1970. Asturias je bio guatemalski ambasador u Parizu, gdje je i nastavio živjeti.

Životna priča Rigoberte Menchu puno je teža od Asturiasove. Rođena je 1959. u seljačkoj indijanskoj obitelji koja je pripadala Quiche grani obitelji majanskih plemena. Kroz katoličku crkvu uključila se u socijalni pokret i već je kao tinejdžerka bila poznata kao borac za prava žena. Njen otac Vicente uhićivan je i mučen kao podupiratelj gerile, te je vrlo rano pristupio Odboru seljačke unije (CUC), naprednjačkoj organizaciji seljaka. Nakon što je i Rigoberta pristupila organizaciji u dvije godine gubi oca i brata, koje ubijaju snage sigurnosti, a potom i majku koja je umrla na mučenju. Početkom osamdesetih Rigoberta Menchu toliko je aktivna u otporu režimu da mora napustiti zemlju. U Meksiku organizira opoziciju i 1983. objavljena je i knjiga o njezinom životu i političkim stavovima pod naslovom “Ja, Rigoberta Menchu”. Sredinom osamdesetih Rigoberta je glavna junakinja dokumentarca o stradanjima majanskog naroda pod naslovom “Kad se planine zatresu”. Neprekidna borba za prava indijanaca skrenula je svjetsku pozornost na njezin rad. Ona je među prvima u svijetu afirmirala ideju etničke i kulturne pomirbe, te je osim Nobelove nagrade dobila niz prestižnih nagrada za svoj rad.

 

 


 

 

ODJECI GUATEMALE

I nakon putovanja ostali smo u kontaktu s nekim ljudima koje smo upoznali. Posebice onda kada je Guatemala došla na naslovnice “zahvaljujući” orkanu Stan, koji je samo u ovoj zemlji izazvao oko 500 žrtava. Iz tih se kontakata rađa ideja o pomnijem obilasku Guatemale, gdje bismo još željeli vidjeti Tikal i sjeverne prašume, luku Puerto Barrios, jezero Atitlan, te još neka kultna mjesta koje nudi Guatemala. Skoro dvostruko veća od Hrvatske, bogata poviješću i dobrim ljudima Guatemala svakako zove putnike. Zato i preporuka: ako planirate neko veće putovanje i imate dovoljno novca za skupe letove, razmotrite posjet ovoj zemlji. Nećete pogriješiti.

I na kraju važna napomena: Guatemala je jedina zemlja Centralne Amerike koja od hrvatskih državljana ne traži vizu! Neke od ostalih zemalja u ovom dijelu svijeta, poput Costarice, čak traže i depozit od 1.500 USD. I zato poruka našem Ministarstvu vanjskih poslova: nije ulazak u EU jedino na čemu se treba raditi, već nositeljima hrvatske putovnice treba osigurati lakši pristup mnogim zemljama.